Znanstvenici iz SAD-a preselili se u selo s 307 stanovnika: U Hrvatskoj je priroda bolja i čišća od ljudi
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dvoje znanstvenika iz Sjedinjenih Američkih Država s uspješnim i respektabilnim karijerama koje su, osim u Kaliforniji, gradili u Japanu, Njemačkoj, Poljskoj shvaćaju da je buka, gužva i stres gradskih metropola za njih i njihovo zdravlje previše i da život treba i može biti kvalitetniji. Zato se odluče napustiti sve i preseliti u Hrvatsku, točnije u Šeovicu, naselje između Pakraca i Lipika koje prema deset godina starom popisu stanovništva ima svega 307 stanovnika.
Tu pronalaze idilu netaknute prirode u kojoj su zrak, zemlja i voda čišći od poslova i ljudskih namjera...
Da je ovo kojim slučajem sinopsis nekog Hollywoodskog filma, bila bi to pustolovna drama s elementima (birokratskog) trilera koji bi vas privukao svojom neobičnom radnjom. Ali ovo nije film, ovo je najkraće moguće sažet život Hrvata Borisa i Poljakinje Ewe Marczak-Risek, dvoje uspješnih znanstvenika koji su prije deset godina doista doselili iz SAD-a i nastanili se u Šeovici.
Bijeg od buke i gužve
- Živjeli smo u velikim svjetskim gradovima i metropolama u kojima je jako velika buka koju ljudi često uopće ni ne primjećuju. Dokazano je brojnim istraživanjima da buka i promet, taj "background noise", inducira bitne imunološke promjene i velik stres u organizmu koji općenito šteti zdravlju. Primjerice, izloženost tom stresu uzrokuje izlučivanje određenih neurotransmitora pa dolazi do sužavanja krvnih žila što dovodi do visokog krvnog tlaka. Zato je nama od svega najvažnije bilo da na budućem imanju imamo taj mir kojeg ovdje stvarno imamo i uživamo“, počinje svoju priču Boris, Ewa se nadovezuje:
- Deset godina smo ovdje i to je dovoljan vremenski period da zaključimo kako nismo pogriješili. Živimo na imanju koje se nalazi na mirnoj i rijetko naseljenoj lokaciji, priroda je lijepa, čista i nezagađena, zrak je čist, okružuje nas šuma, u dvorištu imamo izvor pitke vode, a kroz imanje prolazi prekrasan potok. Odabrali samo idealnu lokaciju i živimo život kakav smo oduvijek htjeli“, dodaje Ewa koju je s Borisom spojila znanost.
Boris je rođen 1956. godine u Zagrebu gdje je živio do svoje druge godine i do rastave roditelja. Dio djetinjstva proveo je i kod djeda i bake u Jamaricama i kod rodbinu u Krivaju pored Banove Jaruge. Kada je završio 8. razred osnovne škole, 1971. je otišao u Berlin kod oca Stjepana.
Nakon završene gimnazije počeo je raditi te istodobno studirati biokemiju koju je doktorirao 1987., a iste godine je na preporuku svog mentora otišao u SAD, na Scripps Institut za istraživanja, La Jolla, u San Diegu u Kaliforniji. Ondje je ostao devet godina tijekom kojih se stručno usavršio na znanstvenom području farmakologije i endokrinologije.
Teroristički napad
Godine 1996. krenuo je u biotehnološke vode i to u privatni sektor, u jednu biofarmaceutsku tvrtku u kojoj je radio na istraživanju lijekova i njihovom pretkliničkom ispitivanju.
- Ondje sam radio do 2000. nakon čega smo osnovali tvrtku koja je imala jako dobru budućnost jer se trebala baviti istraživanjem lijekova na genetskoj osnovi, ali se 11. rujna dogodio i teroristički napad na New York. Američka ekonomija je bila dosta ugrožena i uzdrmana i nažalost nismo uspjeli s tom tvrtkom onako kako smo planirali. Nakon toga 2003. odlazim u Sjevernu Karolinu, gdje sam počeo raditi na Nacionalnom Institutu za zdravlje u gradu Durhamu, a sljedeće godine u moj život ulazi Ewa - prepričao je Boris ukratko svoj put do SAD-a.
Također znanstvenica, Ewa je završila studij prehrambene tehnologije i radila je na Institutu za industrijsku kemiju u Varšavi, gdje je 1999. doktorirala kemiju. Njen znanstveni rad i rezultate primijetio je i jedan japanski profesor koji joj je na jednoj od znanstvenih konferencija ponudio da dođe u Kyoto što je Ewa prihvatila pa je u Japanu radila na istraživanju funkcionalne prehrane na tamošnjem sveučilištu. Nakon nekoliko godina rada i života na relaciji Varšava - Kyoto, stigao je poziv da u proljeće 2004. znanstvenu karijeru nastavi u SAD-a, upravo na Nacionalnom Institutu za zdravlje u gradu Durhamu gdje je već radio Boris.
- Jedan moj suradnik, Poljak s kojim sam radio na jednom projektu, rekao mi je da je stigla jedna zgodna plava Poljakinja i ponudio je da nas upozna. Uslijedio je ručak, pa sve češći susreti i druženja, vožnje biciklom. Ubrzo se rodila ljubav i eto nas, i dalje smo zajedno, sretni i zadovoljni u svojoj maloj oazi prirode, mira i tišine u Šeovici - s mješavinom zadovoljstva i priča kaže Boris koji se oduvijek planirao vratiti u Hrvatsku.
Birokratske muke
Raniji plan je bio da se skrase na otoku Šipanu gdje je Boris s prijateljicom iz Berlina planirao osnovati Europsku mediteransku akademiju. Već je kupio kuću i imanje na otoku i temeljito razradio plan. „Imao sam ogromne birokratske probleme, pet godina je trajalo zavlačenje, mučenje, pokušavanje dobivanja dozvola. Izgubio sam previše i vremena i novaca, to nas je iscrpilo i na kraju smo morali odustali od te ideje“, konstatira Boris.
Odluka o povratku u Hrvatsku ipak je bila definitivna i 2011. godine počeli su tražiti na drugim mjestima u Hrvatskoj. Najprije su na internetu pronašli više lokacija, a potom ih je Boris došao i fizički vidjeti. Među njim su bile i dvije lijepe, starinske, kamene kuće u Gornjoj Šumetlici.
- Šumetlica mi se jako svidjela, ali je Ewa na internetu došla do informacije da tamo treba biti građena brana što mi u agenciji za prodaju nekretnina uopće nisu spomenuli. Provjerio sam i stvarno, te su kuće u budućnosti bile previđene za rušenje. To je značilo da je i ova opcija otpala i s obzirom da sam došao na dva do tri tjedna, već sam bio pri kraju i vremena i strpljenja - priča nam Boris. Stvar je na neki način spasila Ewa koja je na internetu pronašla Šeovicu.
- Gledala sam po kartama i naišla na Šeovicu. Javila sam Borisu da ode tamo pogledati nekoliko lokacija. Obratio se drugoj agenciji i s njima došao do ove lokacije gdje smo danas. Tada je to bila kuća koja je bila zarasla i nije izgledala baš previše privlačno. Ipak, Borisu se svidjela, imanje je ispunjavalo sve naše kriterije, a ključno je bilo što na imanju postoji izvor pitke vode, a odmah uz imanje teče potok Šeovica - priča nam Ewa na tečnom hrvatskom jeziku. Boris kaže da je uzeo vodu iz izvora i odnio je stricu Tončeku u Krivaj da je proba. Kad je ovaj popio par gutljaja, samo mu je rekao: "Kupuj to!"
Šeovački "peace and space"
- Tako je i bilo i odmah smo i kupili. Bio sam sretan što sam prije povratka u Ameriku ovdje pronašao dobre majstore i radnike s kojima sam dogovorio koje će sve radove napraviti. Kuću smo kupili u travnju, a ovdje smo doselili u rujnu te iste 2011. godine - prisjeća se Boris.
Ewa kaže da u početku uopće nije doživjela Pakrac i Lipik niti su tragovi rata koji su tada bilo još dosta vidljivi na pročeljima kuća na nju ostavili neki dojam.
- Taj dan smo došli malo kasnije poslije podne i nakon što smo se vidjeli s majstorom, otišli smo u grad nešto pojesti. Kada smo se vratili, već je bio mrak. Ušli smo u kuću, pokušali upaliti svjetlo, ali nije bilo ni jedne žarulje pa smo morali tapkati u mraku i prvu moć provesti uz svjetlo jedne lampe koju smo imali - uz smijeh se prisjeća Ewa kojoj je ipak najvažnije bilo da im je njihovo imanje pružilo sve ono to su željeli, a to je čistu prirodu, opuštanje, mir i tišinu. Ili kako oni to jednostavno kažu "peace and space".
Ekološki potencijal
I Ewa i Boris jednoglasno tvrde da upravo ta nezagađenost i čistoća trebaju biti najvažniji preduvjeti razvoja ovog kraja.
- Cijeli ovaj kraj ima ogroman potencijal za razvoj ekološke poljoprivrede upravo zbog te nezagađenosti, prirodne čistoće i obilja vode što teško da postoji i gdje u Europi. Kada smo doselili ovdje uvidjeli smo sve te prednosti i htjeli smo ozbiljno pokrenuti ekološku proizvodnju ljekovitog bilja - tvrdi Boris. Planovi su bili vrlo ambiciozni i u suradnji s Poduzetničkim centrom Pakrac uključili su se u projekt "Ljekoviti vrt".
Nakon što su prošli stručni tečaj, priča se zahuktala, čak je kroz projekt bio razrađen marketing i prodaja i bilo je potrebno osnovati udrugu, a Boris je imenovan za predsjednika.
- Jer nitko drugi nije htio - naglašava Boris. Ipak, ubrzo se osula ekipa PC Pakrac koja je vodila taj projekt, a udruzi je ostao ugovor s PC Pakrac za uporabu sušare.
- To je značilo i plaćanje mjesečnih troškova, a budući da udruga nije imala novaca niti je mogla prodati išta od svojih proizvoda, opet sam ja iz svog džepa morao dati novac što me je koštalo više oko 6000 kuna. Tada sam si rekao da to nema smisla i odustali smo od te poslovne ideje - pojašnjava Boris.
Danas se uzgojem i poljoprivredom bave "na malo", isključivo za vlastite potrebe. Proizvode med, uzgajaju stare sorte jabuka i krušaka, a iako pod snijegom, posebno je atraktivan njihov vrt formiran u niz povišenih gredica. U precizno i pedantno uređenoj okućnici koju je u ljeto 2020. godine Turistička zajednica Grada Lipika proglasila najljepšom ljetnom okućnicom na području Lipika, dominira ribnjak kojeg puni voda iz izvora. Pored njega je i staklenik na kojeg je Boris posebno ponosan, zatim nekoliko dvorišnih, gospodarskih prostorija, a iza kuće čak imaju i svoju privatnu plažu.
Privatna Copacabana
- To je naša mala Copacabana gdje se mi po ljetu osvježavamo i uživamo - s osmjehom kaže Boris dok mi pokazuje malu branu na jednako tako malom, ali bistrom i brzom potoku Šeovica.
Na jedan i pol hektar prostranom imanju uvijek ima posla, a uz ovo, imaju još i jedno imanje površine 5 hektara u Gornjim Grahovljanima. Nekada su držali i domaće životinje, uglavnom kokoši i patke, a danas u ovom malom raju u Šeovici uživaju dva psa i dvije mačke.
Ewa i Boris su društveno angažirani kroz šah. Boris je bio predsjednik Šahovskog kluba "Pakrac-Lipik" u kojem je sada blagajnik. Istovremeno je predsjednik Županijskog šahovskog saveza u kojem je Ewa blagajnica. Boris je do prije korona krize bio aktivan i u Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik, odnosno dječjem domu Lipik, gdje je štićenicima besplatno davao instrukcije iz više predmeta za razrede osnovne škole.
Obitelj Risek je zanimljiva i po tome što u kući nemaju televizor, a Boris kaže da TV ne gleda već 40 godina. Izvor informiranja povremeno je radio, najčešće portali, a zahvaljujući internetu sami biraju koje će filmove i serije gledati odnosno koje će medijske sadržaje pratiti. U kući Risekovih ipak je knjiga puno veći prijatelj od ekrana.
Fali dobrih ljudi
Zanimljiv odgovor je dao Boris na pitanje što mu iz ranijeg života u velikim sredinama fali ovdje u Šeovici.
- Kao i svugdje u svijetu, i ovdje ima dobrih i loših ljudi što je razumljivo. Ali meni ovdje fali kvalitetnih ljudi. Ne kažem da ih nema, ali ih ima premalo, ta kritična masa nije baš dovoljna. Cijeli život sam se kretao u drugim društvenim krugovima i to su bili moji standardi, ali i očekivanja. I s tom naivnošću sam došao i ovdje i trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da je to bio pogrešan stav. Doživio sam mnogo prevara i laganja, a za neke ovdašnje ljude sam ja bio blesavi Amerikanac kojem treba uzet lovu. Uglavnom, čini mi se da je u Hrvatskoj priroda puno bolja od ljudi - zanimljivo konstatira Boris.
- Je li vam ikad dosadno? - pitao sam ih, a oboje su me pogledali s određenom dozom prijekora, kao da sam ih uvrijedio.
- Dosadno? Što to znači? - odgovorila je protupitanjem Ewa, a Boris se samo nadovezao:
- Ako netko ima dosadan život, to je jedna od najvećih kazni kojom čovjek može biti kažnjen.
Još uvijek nisu u mirovini, ali su financijski situirani i nisu ovisni o tome da radom moraju zarađivati za život. Zato imaju tu privilegiju da žive dan za dan, bez stresa, u miru. Da se bave onim što ih ispunjava, da vode računa o svom zdravlju, da se zdravo hrane hranom koju sami proizvedu, da kvalitetno provode vrijeme, šeću pse, hodaju šumama, uživaju u čistom zraku, kupaju se u svom potoku...
Možda vam se čini presavršenim, gotovo filmskim? Ali to je stvarnost Ewe i Borisa, dvoje znanstvenika koji su blještavilo, buku i gužvu američkih gradova zamijenili šeovačkom prirodnom idilom.