Željku Ostrmanu nogomet je životni poziv: "Propustio sam hrpu rođendana, ali nije mi žao"

Bjelovarčanin Željko Ostrman postao je trener kadetske momčadi Mladost Ždralovi koja je ušla u Prvu nogometnu ligu za juniore i kadete.

Ovaj 31-godišnji trener, koji je do svog 6. razreda živio i školovao se u Daruvaru, iza sebe ima bogatu karijeru; od djetinjstva, preciznije, od svoje šeste do 13. godine, igrao je u NK Mladost Ždralovi, potom je prešao u Slaven Belupo iz Koprivnice, nakon toga u Hrvatski Dragovoljac u Zagrebu, gdje je igrao Prvu HNL za juniore i kadete. U Zagrebu je, naime, upisao Kineziološki fakultet i postao magistar kineziologije u edukaciji, smjer nogomet.

Naslov prvaka Hrvatske

Uz fakultet, igrao je za juniore Dragovoljca, no ozljede su ga, kaže, udaljile od nekih igračkih snova. Vratio se i zaigrao za NK Bjelovar, da bi potom preuzeo mlađe dobne kategorije u Ždralovima. Čak 8 godina bio je trener u Malonogometnom klubu Bjelovar, gdje je s kadetima osvojio naslov prvaka Hrvatske, što je jedini naslov prvaka u povijesti nogometnog saveza BBŽ-a.

Trenirao je i igrao za Bilogoru iz Grubišnog Polja, a u međuvremenu iskustvo je stekao i kao izbornik Hrvatske Socca reprezentacije s kojom je osvojio 4. mjesto na Svjetskom prvenstvu u Essenu 2023. godine.

- Socca priča trajala je četiri godine, ostvarili smo dva zapažena uspjeha: treće mjesto na EuroCupu u Moldaviji i četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Essenu, što su u tom trenutku bila dva najbolja rezultata u povijesti Socce u Hrvatskoj, napominje Ostrman.

Nogomet je njegov život otkako zna za sebe. Nije ga prestao igrati ni u zagrebačkim studentskim danima, a često je, tijekom karijere, istvremeno bio i igrač i trener.

Lijepa godina u Zagrebu

- Odlazak u Zagreb nije bio stresan, došlo je prirodno. Htio sam ići na fakultet, bilo mi je motivirajuće i zbog nogometa. Živio sam na Srednjacima, blizu faksa. Bilo mi je lijepo, iako su me gužve u gradskom prometu prilično živcirale, priča nam Ostrman.

U juniorima Dragovoljca se, kaže, lako prilagodio momčadi.

- Jedan od preduvjeta za uspjeh je i ta neka klapa. Ako nema dobre atmosfere, ako nema klape u svlačionici, teško da će biti dobrih rezultata. Mi smo bili dobra ekipa, imali smo dobru klapu, bili smo u sredini te juniorske lige. Jedna jako lijepa godina. Nikad neću zaboraviti kad smo pobijedili Dinamo na Maksimiru, to su neke stvari koje u sjećanju ostaju cijeli život, kaže.

Međutim, povreda koljena, odnosno puknuće križnog ligamenta, bio je razlog da se iz Zagreba vrati u Bjelovar. Rehabilitacija je bila u Zagrebu, no pomislio je da je najlakši put povratka nogometu bio kod kuće.

- Mislio sam da ću tu dobiti najviše šansi i da će ljudi imati najviše razumijevanja. Tako sam se vratio doma u Bjelovar. Šest godina sam igrao u NK Bjelovar, paralelno sam vodio mlađe uzrasne kategorije Mladosti iz Ždralova i, evo, sad sam postao trener kadeta. U međuvremenu sam bio u Bilogori iz Grubišnog Polja paralelno kao igrač i trener. Velika je zanimljivost da smo uspjeli, prvi put u povijesti Grubišnog Polja, dovesti klub u šesnaestinu finala Hrvatkog kupa gdje je gostovao veliki Hajduk iz Splita. Bilo je to prije dvije godine, četiri tisuće ljudi bilo je na utakmici u Grubišnom Polju. Fantastična manifestacija, pravi spektakl, prisjeća se Željko.

Godinama djelujući na oba polja, i kao igrač i trener, Željko je stekao veliko iskustvo.

- Nakon 14 godina trenerskog iskustva mogu reći da je kompleksnije biti trener. Kad si igrač, razmišljaš samo o sebi, o tome kako ćeš odigrati da budeš što bolji, da pomogneš ekipi, a kad si trener, moraš razmišljati o 20 različitih karaktera, kako da svi budu zadovoljni, da sve držiš "našpanane", i one koji ne igraju i one koji igraju. Nije to jednostavno, psihologija igra veliku ulogu, opisuje Željko.

U Bjelovaru se, kaže Ostrman, posljednjih godina gradi velika sportska priča, na čelu s gradonačelnikom Hrebakom koji je podržao ulaganje u sport i sportsku infrastrukturu.

- Ljudi u našem kraju vole nogomet. Tu su dva kluba unutar tri kilometra, Bjelovar i Ždralovi, dvije velike škole nogometa s preko petsto djece. Danas naša djeca u svojem gradu imaju prvu i drugu ligu, tako da oni koji ne mogu igrati prvu ligu, igraju drugu, mogu dalje napredovati i razvijati se. Trenutno zbilja imamo jako dobre uvjete, smatra Ostrman i dodaje kako će nakon Dinama i Osijeka, u ovom dijelu Hrvatske, Bjelovar biti treće središte koje ima tako dobru nogometnu infrastrukturu. To im svima, kako kaže, olakšava način rada.

Formula uspješnosti

Danas je sportski ritam vrlo žestok, to vrlo ubrzo osjete i djeca. Mlađe kategorije treniraju dva to tri puta tjedno, pioniri i kadeti pet puta tjedno, profesionalniji režim od kadeta pa nadalje treninge imaju dva puta na dan. Plus teretana i utakmice.

- Naglasio bih da je za svako dijete dobro i zdravo da se bavi sportom. U nekoj kasnijoj fazi znamo da su ozljede sastavni dio sportske priče, ali to je cijena koju su sportaši spremni riskirati, ističe Ostrman.

Dobrog igrača, kaže, krasi fizička sprema. On mora biti eksplozivan, brz, agilan, dovoljno jak, a onda tu dolazi i razumijevanje igre, smisao za igru, igra s loptom, tehnička obučenost.

- Danas je duga jednadžba uspješnosti jednog nogometaša. Svatko ima svoju tehniku smirivanja. Kao igrač, a i kao trener, moraš se znati samokontrolirati, moraš razlučiti što je dobro, što loše i brzo odabrati najbolju situaciju. Emocije definitivno ostaviti po strani i razmišljati hladnom glavom, to je pravilo. A to nije uvijek jednostavno. Ako se iznerviram, malo pripazim na disanje, razmislim što smo se dogovorili prije utakmice, vratim se na fokus, na samo dvije ili tri važne točke dogovora i gledam da to ispunim - otkriva nam Ostrman.

Trenerski posao je kruh sa sedam kora, koferi uvijek moraju biti spremni, nekad ti ide, nekad ne. S pritiscima se inače dobro nosi, svjestan je da pritisak rezultata dolazi sa starijim dobnim kategorijama.

- Ako se želiš uspješno baviti ovim poslom, moraš biti spreman na pritisak. Zna se da jedino kad izađemo iz zone komfora, postajemo pravi šampioni - govori nam Željko Ostrman čiji je moto postaviti manje, realne ciljeve, kako bi se došlo do nečeg većeg.

Sportska obitelj

- Nerealni ciljevi samo generiraju nezadovoljstvo. Istina, treba sanjati, ali treba sanjati s obje noge na zemlji. I pokušati izvući maksimum realnosti, nastavlja Ostrman koji sam za sebe kaže da je zahtjevan, ali nije strog.

- Mislim da sam pravedan i izravan. Nekad ta izravnost igračima zna biti šok, onako na prvu, a kasnije shvate da je bolje to, nego okolišati - iskren je Ostrman kojeg smo upitali ima li pritisaka oko vođenja momčadi.

- Nije se lako uvijek nositi s menadžerima, agentima.., ali meni je zeleni teren jedino mjerilo. Onaj tko se bolje pokaže na terenu, taj igra, kaže trener.

Željko Ostrman dolazi iz sportske obitelji. Otac Dalibor poznati je rukometni trener, a djed Željko, bio je nogometni sudac.

- Ja sam Dinamovac, to nam je obiteljski, kaže Željko koji je omalena išao na Dinamove utakmice, vodili su ga otac i djed.

Obitelj mu je, naglašava, cijeli život bila podrška u karijeri. Djed je odigrao ključnu ulogu, vodio ga je na treninge i utakmice. Djed je, inače, još bivšoj državi bio nogometni prvoligaški sudac. Nakon sudačke karijere, bio je kontrolor i mnogim današnjim prvoligaškim sucima mentor.

- On je volio svoju sudačku profesiju. Cijeli život se znamo prepirati oko sudačkih odluka, milijun puta se nismo složili. Moj djed smatra da se danas, uza svu modernu tehnologiju, lošije sudi i da su oni bolje sudili bez ičega. Očito misli da je bilo manje sudačkih grešaka. Često uđemo u rasprave, no kasnije dođemo do nekog zajedničkog zaključka, smije se Željko.

Mama, baka, tetka, navikle su da ga nema puno doma. On im se ovim putem zahvaljuje jer su uvijek bile uz njega i podnosile brojna izbivanja.

Supruga rukometašica

Podrška mu je i supruga Mihaela. Naime, Željko se nedavno, u lipnju, vjenčao s Mihaelom, rukometašicom.

- Imam sreću što je i supruga sportašica, igrala je profesionalno rukomet u rukometnom klubu Bjelovar. Klub je bio treći u Hrvatskoj, iza Podravke i Lokomotive, igrali su u Europi, tako da razumije taj način života, kaže Željko.

Predrasude i komentari o nogometašima nikad ga, kaže, nisu posebno uzrujavali.

- Možda kad si mlađi te to dira, ali kasnije imaš svoje, znaš što radiš, znaš da to radiš dobro, neki priznatiji stručnjaci ti to potvrđuju. Dio ljudi ne razumije koliko je odricanja potrebno i to od od malih nogu. Koliko je tu propuštenih rođendana, obiteljskih okupljanja, izlazaka, da bi se došlo na određenu razinu u karijeri, iskren je Željko kojeg smo upitali jesmo li, kao nacija, izuzetno sportski talentirani.

- Mislim da smo stvarno sportska nacija, možda je fraza, ali s obzirom na sve činjenice, na broj stanovnika, skromnu infrastrukturu, ostvarili smo uspjehe koje mnoge zemlje, puno razvijenije od nas, neće nikada ostvariti, kaže Ostrman i dodaje kako imamo puno talentirane djece, ali nažalost, puno njih na kraju ne uspije.

- Zašto? Zbog manjka kvalitetnih i stručnih trenera. Trenerski posao u nas, pogotovo u mlađim kategorijama, potplaćen je, i ljudi na to gledaju kao na dodatni posao, uz neki svoj glavni posao. A to bi trebao biti glavni posao, budući da se kroz treninge djeca zapravo i odgajaju. Oni kroz sport postaju odrasli ljudi, a čovjek koji to radi, mora biti bolje plaćen. Očekuje se da stvaramo profesionalne sportaše, a ljudi nam, kao treneri, dođu rekreativno i bave se time dva-tri puta tjedno, da si nešto dodatne zarade. Naravno da u takvom modelu izostaje motivacija. Ovo pitanje bi se trebalo riješiti, kako bi još više talentirane djece došlo do uspjeha, otvoreno će Ostrman.

Nije tajna da je nogomet opijat za mase. I za vrijeme ovog Svjetskog prvenstva koje se prenosi u kasnim satima, cijela Hrvatska je u dva ili tri ujutro bila na nogama. Ostrman ne skriva divljenje prema reprezentaciji.

- Za jednu malu zemlju nije lako držati kontinuitet tolikih uspjeha. Mi smo u zadnjih osam godina napravili čudo, bili smo svjetski viceprvaci, dva puta treći na svijetu, neki to nisu nikad napravili, neki ni neće. Fascinantno je što su naši reprezentativci napravili, treba im skinuti kapu, ističe Željko kojem su uzori bili Luka Modrić i Zvonimir Boban.

Nogometni uzori

- Luka Modrić na drugačiji način igra i razmišlja, to je igrač koji sve druge čini boljima. A to je jako teško, da ste vi taj, koji, kad igrate i svi drugi budu bolji. Može biti da je to karizma ili nešto što mu je Bog dao urođeno. Ne rađa se tako lako netko kao Luka Modrić. Ili, recimo, Ivano Balić i Domagoj Duvnjak u rukometu. Takvi se rađaju jednom u sto godina. Mislim da možemo biti sretni što živimo u doba Luke Modrića. Potom su tu Zvonimir Boban, Prosinečki... Evo, Perišić je čovjek koji dva desetljeća predstavlja jak nogomet. Njihova je snaga da su već 20 godina opstali na tom vrhu. Nije lako doći na vrh, još je teže tamo ostati. Oni već 20 godina igraju za reprezentaciji i na tome im stvarno treba čestitati, kaže Ostrman.

Teško je, kaže, imati 40 godina i biti u vrhunskom sportu. Tijelo je pod velikim naporima.

- Evo, ja imam 31, pa me sve boli, ne mogu ni zamisliti kako je njima. Ali, ipak su to igrači koji igraju u velikim profesionalnim klubovima s najmodernijim tehnologijama i načinima oporavaka. Ali, ta upornost i strast koju oni imaju, nevjerojatna su motivacija za sve nas, napominje Željko dodajući kako su mu od stranih igrača inspirativni Cristiano Ronaldo i Lionel Messi.

- To što su njih dvojica napravili treba im dići spomenika, još dugo nećemo imati prilike vidjeti takve rezultate kao što su napravili njih dvoje. Vidimo da i u ovim godinama igraju na Svjetskom prvenstvu i da su među tri igrača, gdje je ušao i Modrić, s najviše nastupa na Svjetskim prvenstvima i s najviše Zlatnih lopti. Obilježili su jednu eru nogometa. Kad su krize, kad je teško, takvi igrači mogu biti inspiracija, tumači Ostrman.

Treneri kojima se divi

- Neki nikad ne odustaju. Vidimo inspirativne karijere igrača, gledamo, recimo, jednog Jamieja Vardyja u Engleskoj koji je do prije par godina igrao devetu englesku ligu, da bi na koncu osvojio Premiership i postao reprezentativac. To su lijepe nogometne priče koje su svima nama motivacija, pojašnjava Ostrman koji, naravno, ima i uzore među trenerima.

- Od stranih trenera to je Jose Mourinho, koji ima neku posebnu karizmu, poseban odnos s igračima, trenerima i sucima. Sportski je iznimno prgav, a opet je uspješan i to mu daje legitimitet. Vodio je najveće klubove i osvajao s njima Lige Prvaka, meni je on uvjerljivo najbolji i najdraži trener. Od naši trenera mogu reći da je Ćiro bio faca u mom djetinjstvu. Iako sam dosta mlađi,naravno da smo svi poznavali njegov stil, šarm, gledali smo njegove videe, on je sigurno bio jedan od glavnih motivatora. Danas, najdraži trener mi je Nenad Bjelica. Imao je svojevrsnu drskost i hrabrost u Osijeku, sličan tip kao Mourinho, samo na domaći način. Mislim da je i Dinamo s njime igrao najljepši nogomet. Inspirativan je i primjer Sergeja Jakirovića koji se probio od Zrinskog iz Mostara, preko Dinama do ulaska u Premiership s Hull Cityjem, opisuje Željko.

U ono malo slobodnog vremena što ima, kaže, voli se naći s prijateljima, pogledati utakmice, odigrati partiju tenisa ili basketa. No, svjestan je da nema puno vremena za odmor.

Veliko uzbuđenje

Ovo je prvi put da vodi kadete u prvom rangu hrvatskog nogometa, moglo bi biti dosta uzbuđenja.

- Klub je sada ušao u kadetsku Prvu ligu, juniori su već zadnje četiri godine bili u tom rangu, a sad su i kadeti ušli u najviši rang hrvatskog nogometa. To je prvi put u povijesti našeg kluba! Vlada veliko uzbuđenje, svi jedva čekamo sezonu! Svjesni smo da je to puno teža i zahtjevnija liga. Konkurencija je jaka, 16 je klubova kod kadeta i juniora. To je deset prvoligaša koji igraju Prvu ligu. Bit će zahtjevnih gostovanja, veliko iskustvo, sve puno zahtjevnije. Dosad su naši igrači igrali po regiji, a sad nas čekaju gostovanja na Poljudu, u Osijeku, Rijeci, Istri... bit će zanimljivo. Pred nama su novi izazovi, zaključuje Željko Ostrman.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!