VIKEND TERAPIJA Zašto nam netko toliko nedostaje da to gotovo fizički boli? Evo što se događa u mozgu

Što se događa u mozgu kada nam netko nedostaje?

Nedostajanje se može manifestirati na više načina. Prva asocijacija se veže uz tugovanje i gubitak partnera kada odnos završava njegovom smrću. S druge, strane faza zaljubljenosti ili prekid veze nose sličnu vrstu žudnje ili čežnje. Prva je povezana s potrebom da s odabranim partnerom provedemo više vremena, druga ide skupa s tugom zbog prekida i odbacivanja. No, što se to točno događa u mozgu kada nam druga osoba nedostaje na ovaj ili onaj način? Odgovor na ovo pitanje ponudila je antropologinja Helen Fisher koja se bavila višegodišnjim ispitivanjem kako ljubav i ostale nuspojave ''izgledaju'' u našem mozgu. Može li nam zaista druga osoba nedostajati toliko da to osjetimo fizički i biokemijski i koja je razlika između nedostajanja uzrokovanog smrću partnera i prebolijevanjem partnerskog odnosa?

Ljubav je duboko utkana u naš mozak

Istraživači koji su bili okupljeni oko Helen Fisher, stavili su sedamnaest sretno zaljubljenih ljudi i petnaest nesretnih nakon prekida ljubavne veze u uređaj za funkcionalnu magnetsku rezonanciju kako bi proučili koja su područja mozga aktivna u tim različitim emocionalnim stanjima. U mozgovima zaljubljenih ljudi bilo je aktivno područje ventralno tegmentalnog područja (VTA), dio sustava povezanog s dopaminskom signalizacijom. VTA je ujedno i dio područja koji upravlja sustavom nagrađivanja u mozgu i dio dubljih struktura mozga koje funkcioniraju na primarnoj razini daleko ispod emocija i misli. To je dio mozga koji povezujemo s željom, motivacijom, fokusom i žudnjom. U trenucima zaljubljenosti, to je područje toliko aktivno da osoba gubi osjećaj za samu sebe i ima dojam kao da joj osoba od ljubavnog interesa kampira u mozgu. S druge strane, isto područje je aktivno i kada smo odbačeni u romantičnom odnosu, i to čak još i više nego u početnim fazama ljubavi. Kao da mozak želi još više ono što više ne može dobiti. Zbog toga je vrlo aktivno područje zaduženo za kalkuliranje gubitaka i dobitaka jer osoba pokušava procesirati što je izgubila prekidom odnosa i gubitkom potencijalnog partnera za ''parenje''.

Helen Fisher je smatrala da ljubav kao takva stanuje u našem mozgu, da je ona zapravo nagon koji nam omogućuje pronalazak adekvatnog partnera. S druge strane, navodi da romantična faza partnerskog odnosa ima sve odlike ovisnosti: toleranciju, apstinencijsku krizu i relaps te da smo pravi ovisnici o ljubavi – i kada se zaljubljujemo i kada prekidamo romantične odnose.

Tuga zbog trajnog gubitka

S obzirom da prekid romantičnog odnosa nosi sa sobom emocionalnu bol i ''odvikavanje'' od bivšeg partnera, postavlja se pitanje postoji li razlika u aktivaciji mozga kod gubitka partnera zbog njegove smrti. Znanstvena istraživanja su i ovdje vrlo jasna. Kod udovaca koji su bili podvrgnuti istoj metodi mjerenja kao i gore zaljubljeni, pokazalo se da se pri gledanju fotografija umrlih partnera aktiviraju sustavi u mozgu povezani s privrženošću, emocionalnom boli, pamćenjem i čežnjom. Glavna razlika je ta što se kod prekida odnosa zbog prekida romantične veze osoba ne mora navikavati da s bivšim partnerom neće više nikad moći uspostaviti kontakt. Čežnja koja se pak odvija u mozgu tugujuće osobe ići će kroz vrijeme u smjeru smanjivanja intenziteta, ali mozak nikad neće zaboraviti na privrženost i bliskost koju je imao s preminulim partnerom. Navikavanje na činjenicu da kontakta više nema, povremeno će aktivirati uspomene i time opet pobuditi čežnju, pa se mozak mora naučiti kako reorganizirati činjenice o osobi koja fizički više nije tu.

Čini se da nedostajanje nije samo metafora za emocionalnu bol, već iskustvo u kojem sudjeluju vrlo konkretni sustavi našeg mozga povezani s privrženošću, nagradom, pamćenjem i čežnjom. Bilo da je riječ o prekidu ljubavne veze ili smrti partnera, mozak još neko vrijeme „traži” ono na što se godinama navikavao, a to je prisutnost, bliskost i sigurnost druge osobe. Razlika je u tome što se nakon prekida moramo prilagoditi odsutnosti odnosa, dok se nakon smrti učimo živjeti s konačnošću gubitka. Zato nedostajanje možda ne prestaje onda kada osobu više nema, već se s vremenom mijenja njegov intenzitet i način na koji tu osobu nosimo u vlastitim sjećanjima.

-----

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put.

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!