VIKEND TERAPIJA U zoni komfora: Zašto tako lako odustajemo od novogodišnjih odluka?

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

Siječanj se polako primiče kraju, blijedi novogodišnji sjaj i život se vraća u uobičajenu rutinu. Osim sjaja, često blijedi i ustrajnost novogodišnjih odluka. Sve one situacije u kojima ste se pred kraj godine zakleli da je zadnje – piće, slatkiš, cigareta, ležanje na kauču – i odlučili promijeniti svoje navike s 1.1., postaju prošlost. I ona dva odlaska na trening početkom godine, sada se i ne čine tako dobrom odlukom jer rezultiraju još jednom bespotrebnom članarinom koju ćete morati plaćati. I zapravo sami sebe sada pitate, što vam je bilo da ste se uopće odlučili nešto mijenjati kad je s ove strane komfora lakše uživati u još jednoj cigareti, piću ili odmaranju pod toplom dekicom. No, to ne mora biti vaš scenarij za kraj siječnja. Postoje neurobiološki razlozi koji objašnjavaju često odustajanje od promjene ponašanja, stoga i dalje stoji prilika da ove godine učinite nešto za sebe i svoje zdravlje. Jedino je potrebno ustrajati nekoliko idućih minuta i pročitati ovaj tekst do kraja.

Sve što je poznato ide u sigurnu zonu komfora

Istraživanja koja su se bavila opažanjem ustrajnosti pridržavanja novogodišnjih odluka pokazala su kako se 67% ljudi odluči za promjenu, a samo njih 25% ustraje do kraja siječnja. Umjesto da ovaj postotak pripišemo nedovoljno jakom karakteru ili lijenosti, idemo vidjeti što se događa u mozgu nakon donošenja odluke o promjeni ponašanja ili navike.

Ponekad je teško ustrajati/Foto: Freepik

Odgovor na pitanje kako je moguće da se stari obrasci ponašanja mijenjaju, dat će nam neuroplastičnost – sposobnost mozga da se kontinuirano prepravlja stvarajući nove neuronske veze ili sinapse. Zamislimo si neuronski put stare navike kao dobro izgrađenu autocestu u našem mozgu kojom neuroni voze supervelikim brzinama. To rade automatski jer im je put dobro utaban. Često se o tom osjećaju govori kao o zoni komfora gdje je sve poznato i predvidljivo. U trenutku kad odlučimo ugasiti staru naviku, autocesta ostaje napuštena, a ekipa neuronskih radnika počinje graditi novu cestu na lokaciji nove navike. Gradnja iziskuje određen napor koji treba slabo utabanu cestu pretvoriti u novi autoput. I to je moguće samo na jedan način: dosljednim ponavljanjem nove navike. Ako je to tako jednostavno u teoriji, zašto se u praksi vrlo često neuroni vrate na staru autocestu?

Mozak kao glavni saboter

Kao što jin dolazi skupa s jangom, tako i promjena dolazi skupa s mentalnim otporom. Javlja se u obliku frustracije, misli o odgađanju nove navike (svima poznata ''Idem na dijetu od ponedjeljka!'', a danas je utorak) ili smanjenoj motivaciji za nastavak promjene. U pozadini stoji mozak koji za stvaranje novih neuronskih puteva (''autocesta'') crpi puno mentalne energije. Vodeći se nagonom za preživljavanjem, zazire od svega što je novo i nepoznato. Na duboko podsvjesnoj razini, nove i nepoznate situacije percipirat će kao prijetnju što će u nekima izazvati nelagodu povezanu s mijenjanjem navika. Zato nije ni čudno što se onaj treći odlazak u teretanu početkom godine nije ni ostvario.  Prevagnula je mozgu već dobro poznata zona komfora i odmaknuo se od nelagode koju je izazvala pomisao da se treba ustati s kauča i otići na trening. Umjesto da čovjek prvo pobijedi sam sebe, zapravo treba prvo pobijediti svoj mozak. Danas, kad smo puno više upoznati s funkcioniranjem živčanog sustava, znamo da je mentalni otpor znak da je transformacija već započela.

Kako ustrajati u promjeni?

Pozivajući se na onu staru ''bez muke nema nauke'', isto pravilo bi se moglo primijeniti i na proces promjene navika ili ponašanja. Prvo trebamo prihvatiti da će se mentalni otpor javljati s vremena na vrijeme i da jedini način da ga smanjimo jest da se suočimo s nelagodom.  Spoznaja da je svatko od nas u nekom trenutku naišao na zid mentalnog otpora, može nam pomoći umanjiti sram koji se javlja kada osjećamo da smo podbacili u ostvarivanju promjena. Da, bit će dana kad će nas vući ona vrećica čipsa u trgovini da ju ubacimo u košaru i dana kad nam se neće dati ići na trening.

Većina ljudi do kraja siječnja odustane od novogodišnjih odluka/Foto: Freepik

No, zato je bitno odrediti realan cilj i podijeliti ga na manje podciljeve (etape). Zamislite koliko će vas svaka od tih etapa veseliti kad ju završite i popnete se jednu stepenicu više. Kako se budete penjali i što više ponavljali te korake, oni mozgu više neće biti nepoznati i utkat će novu naviku u vaš svakodnevni život. Osim što će nova navika poboljšati vašu kvalitetu života, dosljednost u provođenju promjene na kraju rezultira najljepšim osjećajem – ponosom na sebe. Naravno, u cijelom procesu je bitno biti okružen ljudima koji će tu promjenu podržavati i dizati vas kad krenete padati. I najbitnije, ne treba biti strog prema sebi. Previsoka očekivanja vode jedino još većem razočarenju i smanjuju povjerenje u vlastite sposobnosti. Budite svjesni činjenice da se navike koje su godinama bile aktivne ne mogu preko noći promijeniti.  Mozak zahtijeva izgradnju nove neuronske ceste u etapama – baš onako kako ste i vi sebi razlomili cilj na manje dijelove.

Stoga, godina je tek počela, pred vama je dugih jedanaest mjeseci u kojima možete čuda učiniti s mijenjanjem navika. Siječanj je vrlo nezahvalan mjesec za to zbog prirodno usporenog ritma zime u kojem sve hibernira i miruje. Slobodno odolite društveno nametnutom pritisku donošenja odluka zbog nove brojke na kraju datuma. Tko zna, možda vas baš dolaskom proljeća čeka odluka koja će vam promijeniti život.

Preporučena literatura za podršku pri promjeni navika:

Dr. Nicole LePera – Kako upoznati sebe: priručnik za samootkrivanje

Russ Harris – Klopka zvana sreća

----------------------------------

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!