"Od tuge nisam znala kako napisati priču iz razorene Petrinje, a sad je proglašena najboljom"

Novinarka Jutarnjeg lista Tena Šarčević osvojila je nagradu za najbolju reportažu na Fra Ma Fu festivalu koji se proteklog vikenda održao u Daruvaru.

Upravo je njezina reportaža "Petrinja mi je u trenu nestala pred očima. Prekrila nas je prašina, a onda je krenuo kaos" jednoglasno prolašena najboljom reportažom ovogodišnjeg festivala reportaže i reportera. Tenu je potres zatekao u Petrinji na zadatku na kojem je bila sa svojim kolegom fotoreporterom Cropixa Damirom Krajačem. Iako je svjedočila dosad neviđenim tragičnim scenama, Tena je smogla snage i napisala reportažu koju je stručni žiri Fra Ma Fu festivala bez puno razmišljanja proglasio najboljom. S Tenom smo razgovarali u Daruvaru nakon što je primila ovo prestižno priznanje.

Je li te bilo strah nakon što si i sama doživjela razoran potres u Petrinji?

- Pa, bilo me strah, ali mi je više bilo potresno gledati sve te ljude koji su ostali bez svega. Nisam mogla vjerovati da ljudsko tijelo može podnijeti toliku količinu tuge i boli. Naravno, kad si u situaciji u kojoj ljudi gube svoje živote, to je izuzetno stresno i grozno, no više od toga mi dirnulo kako su ti ljudi tamo živjeli.

Tena Šarčević kaže da ju je Daruvar oduševio svojom ljepotom i da će se uskoro vratiti turistički/Foto: Dijana Puhalo

Kako si ti to doživjela?

- Kad smo prije tog potresa došli u Petrinju, pola sata prije smo bili u glavnoj ulici gdje smo pričali s jednom ženom. Njoj je kuća u prvom potresu bila nešto oštećena, ali to nije bilo ništa strašno. Ona mi je tada rekla: "U ovoj ulici vam živi troje ljudi". Činjenica da su ljudi taj kraj i prije potresa napuštali jer je toliko zapušten, i to što sam se na svoje oči uvjerila u kakvim su uvjetima ti ljudi živjeli, me posebno potreslo. Nisu imali ništa, i onda im se još dogodila takva tragedija. Iako sam i sama tamo doživjela stravičan potres, ipak sam ja tamo bila samo promatrač. Ja ću od tamo otići, kao što sam i otišla, a oni ostaju među tim ruševinama.

Koliko ti je trebalo da napišeš ovu reportažu?

- Taj dan sam pisala jedan tekst na povratku u Zagreb, u autu sam ga pisala. Sjećam se da sam trebala napisati 5000 znakova što mi inače stvarno ne predstavlja neki problem jer taj broj znakova inače napišem u sat vremena, i nikako nisam mogla. Ovaj tekst za koji sam sada nagrađena sam napisala tek idući dan. Nije mi vremenski trebalo dugo, ali mi je bilo jako teško to sve što sam tamo doživjela prenijeti ljudima. Sve što sam napisala mi se zapravo činilo prebanalnim jer mi je bilo izuzetno teško pronaći riječi kojima bi sve to dočarala.

Kako si se nosila s emocijama u tom apokaliptičnom okruženju? 

- Mislim da uopće nisam ni pokušala suspregnuti emocije. Kasnije kada sam analizirala svoje reakcije, shvatila sam da sam radila sve suprotno od onoga kako bi novinar na takvom zadatku trebao napraviti. Baš sam nakon potresa gledala na TV-u intervju s jednim ratnom reporterom koji je rekao: "Prvo pravilo je: "Nemojte se javljati obitelji", a ja sam se svima javila. Pola dana sam bila na telefonu i svima govorila što se tamo događa. Bilo mi je zanimljivo kasnije usporediti moj tekst i tekst od kolege Marija Pušića koji je također bio u Petrinji kad se dogodio taj potres. Točno se vidi koliko je on imao više informacija, koliko je bio precizniji u svojim opisima svega što se tamo dogodilo. Ja, recimo, nekim ljudima nisam napisala ime i prezime jer sam bila potpuno izvan sebe. U tim našim tekstovima se moglo vidjeti da on ima više iskustva jer se ja inače, stvarno ne bavim takvim teškim temama. Iako sam pisala o zagrebačkom potresu, stvarno se ništa ne može usporediti s nečim ovakvim. 

Tena Šarčević, novinarka Jutarnjeg lista, snimljena kako tješi ženu iz kioska u trenutku kad se tlo u Petrinji treslo/Foto: Robert Fajt/Cropix

Vidjela si ljude koji su u potresu izgubili život. Kako si se osjećala?

- Da, vidjela sam... Pokušavala sam ne gledati. Kada smo kolega Krajač i ja došli u Majske poljane, stajali smo sat vremena ispred kuće u kojoj su poginuli otac i sin. To više nije sličilo na kuću, to je bila samo hrpa građevinskog otpada. Pokraj nas su bili susjedi i prijatelji. Ljudi uopće nisu razgovarali međusobno, niti smo im mi postavljali neka pitanja, samo smo svi zajedno gledali u ostatke nečega što je donedavno bio nečiji dom. Svi smo znali da su tamo ostala zatrpana mrtva tijela oca i sina.

Taj dan ti je trajao cijelu vječnost?

- Da. Tek kad sam došla doma u Zagreb, shvatila sam da cijeli dan nisam jela, popila čašu vode, otišla na toalet. Doslovno ništa. Sjećam se da sam se tada čula s urednikom i pitala ga: "Jel ja sad trebam nešto o tom pisati?". Baš sam bila izvan sebe. Ništa te ne može pripremiti na ovako nešto.

Ipak si na kraju tekst isporučila uredniku i napisala reportažu koja je proglašena najboljom. Vidjela si kakva je bila konkurencija, koja su to novinarska imena. Ti si jedna od najmlađih među njima. Kakav je to osjećaj?

- Stvarno je bilo odličnih reportaža i jako mi je drago što sam osvojila ovu nagradu koja mi puno znači. Što zbog nekakvog profesionalnog priznanja što zbog činjenice da novinski tekstovi obično traju jedan dan, a ovaj bi tekst mogao ostati neki dokument vremena. Mislim da se to stvarno rijetko događa u novinarstvu.

Tena Šarčević sa svojim roditeljima, majkom Snježanom i tatom Zvonimirom koji su na dodjelu nagrada došli iz Đakova/Foto: Dijana Puhalo

Jesi li prvi put u Daruvaru?

- Da, i oduševljena sam tim gradom. Budući da i sama dolazim iz jednog manjeg grada, Đakova, stvarno me jako veseli kada jedan tako mali grad tako živahan. Čini mi se da ovdje ljudi lijepo žive. Ima puno prelijepih mjesta i sve preduvjete za neki prosperitetan život. Kada sam nekoliko mjeseci prije potresa išla u Petrinju raditi priču sa starim ljudima koji žive sami u koroni, bilo mi je grozno za gledati koliko je taj grad već tada bio mrtav, napušten i prepun ratnih rana na svojim fasadama. Nisam mogla vjerovati da se neki grad godinama, desetljećima, toliko sustavno zanemaruje. Daruvar je jedna potpuno drugačija priča i sretna sam kad vidim da u jednom tako manjem gradiću, ima toliko života i veselih i vedrih ljudi.

Što ti se najviše svidjelo u Daruvaru?

- Ima toliko zelenila, sve je jako lijepo uređeno, park vam je prekrasan. Lijep mi je i centar grada, fasade su lijepo uređene, vidi se da se ovdje njeguje tradicija, a opet, druge strane, ne kaska za vremenom. Dvorac je predivan, Ginko, ma sve. Čini mi se da postoji strategija da ističu sve te stvari koje su u gradu lijepe i to pozdravljam.

Hoćeš nam se vratiti?

- Apsolutno. Obećajem.