Ne propustite "Suton pameti", najluđi pub kviz u povijesti pub kvizova na 655 metara visine
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Deana Nagyja Dekija, čovjeka koji putnike namjernike dočekuje u Planinarskom domu Omanovac, Pakračani i Lipičani više-manje dobro znaju. Za one koji ga ne poznaju, riječ je o osebujnom i duhovitom čovjeku koji sa svojom suprugom Dalijom vodi jako dobru priču u planinarskom domu kojeg su svojim toplim i ponekad neobičnim pristupom mnogima učinili izrazito poželjnim odmorištem.
Kada se približe topliji dani, Deki i Dalija organiziraju brojne društvene događaje na 655 metara nadmorske visine. Tako je i sada. Deki, Zlatko Kubalek Kuba i Mario Barać tako su, na samo njima svojstven način, došli do organizacije nečega što će se pamtiti kao jedan od najneobičnijih pub kvizova u povijesti pub kvizova.
Deki je, kao i od svega, napravio sjajnu priču. A ako je niste pročitali, mi vam je prenosimo. I pazite da ne propustite ovaj obećavajući event u organizaciji ljudi koji su jamac dobrog provoda. A da ne govorimo o usputnom uživanju u sjajnoj prirodi, sjajnom pogledu i sjajnoj hrani koju u planinarskom domu nude...
A evo i možda najživotnije najave nekog eventa...
____________________________________________
Piše: Dean Nagy Deki
Nema tome eto nekoliko mjeseci, no sjećam se da je bila zima, iako kalendarski smo bili u debelom proljeću. Ustao sam rano, vidno uznemirenim stanjem koje sam zatekao u domu. Vode u spremnicima nema, nervozno sam zamišljao kavu vođen mišlju što mi takva stanja u ovim godinama uopće trebaju. Izašao sam u hladno jutro osvježiti dušu prvom jutarnjom cigarom. Omađijan tim pumpama za vodu koje imaju tako nešto ljudsko u sebi i omanu svaki put kad ih trebaš, zakoračio sam na terasu, pogled koji sam zatekao moćno me prodrmao i izbacio iz terminatorskog raspoloženja. Više od deset godina skoro, jutrom izlazim na terasu i svakim danom pogled je drugačiji, nekako ljepši. Sunce na uranku odbijalo se o guste oblake koji su se nadvili nad Pakracom i Lipikom. Savršen pogled odnio mi je misli od pumpi, Muska i inih tehnoloških utvara kojima sam do maloprije imaginarno sudio, poput nemilosrdnog đelata iz HBO serija. Nadrealni pogled odveo me u spokoj.
Vidi se do Makedonije prene me Pokyjev glas, jedinog nam susjeda u ove hladne zimske dane.
Ništa mu nisam odgovorio, jer to mu je bila dobro poznata jutarnja rečenica kojom bi davao prve znakove života, nakon burnih i često neprospavanih noći.
Što zbog sen sej Pokyja, što zbog razigranog Sunca, vratio mi se osmijeh. Okrenuo sam se prema šanku nazvati jedinog nam Majstora za te usnule pumpe za vodu. Dok sam uzimao mobitel shvatio sam da nemam signala, bijesan bacio sam napravu prema šanku. Ne trebate ni sumnjati kako sam šank promašio, a Zeus(postoje psi, morski psi i ljudi psi, a on je ljud-pas) kao da je jedva dočekao novi plijen. Zgrabio je mobitel i veselo se skrivao po domu. Onako bunovan, ljut u gaćama pokušavao sam trčati za njim. No kao da i on ima nešto zajedničko s tim pumpama, kao da zna kad ne treba slušati. Tehnološki stvor u njegovim zubima zazvrndao je glasno. Uplašeni Zeus ispusti pišteći mobitel i pobjegne pod stol. Slavodobitno podignem tu napravu od mobitela, a na njegovom slomljenom monitoru piše – Majstor. Najvažniji čovjek tog jutra. Radosno pomaknem gumb za javi se, ništa. Drugi put već nervozno ponovno pomaknem zelenu slušalicu opet– ništa. Potrgana naprava smije mi se u lice. Em ti tehnologiju, na rubu očaja pogledam kroz prozor i u nevjerici gledam zeleni auto kako se kroz tek napadani proljetni snijeg probija prema domu. Nije ga smetao ni snijeg ni led te poput lastavice- ralice pakračke radne skupine probija se sve bliže i bliže.
Pa koji sad idiot napada u rano jutro, nemam kave, a u dom se ionako ne smije, možda je to neki majstor za pumpu ili mobitele ponadam se potiho.
Na moje iznenađenje iz auta izađe jedan drag mi čovjek s kojim sam u zadnjih dvadesetak i nešto malo više godina izgubio kontakt. Dok sam bio mlad momak sredinom devedesetih godina, već onda je on bio star čovjek. Kružila je legenda da je Noi pomagao u tesarskim poslovima, ali i da mu je objasnio kako ta Arka treba izgledati. Ne samo to nego je smislio i nekakav motor da pokreće tu grdosiju i to mu grdo naplatio. Nesretni Noa morao se odreći svega da isplati inovatora, ali ako je po Bibliji suditi isplatilo mu se. I ne samo to moj prijatelj uspio je Nou nagovoriti da zaplovi s njim, a budući da su sva mjesta bila poodavno rezervirana s viših krugova navodno, pretvorio se u konja kažu i tako ušao u Arku. A kao takvog sam ga i upoznao, jer nadimak mu je Konj za poznanike Zlatko Kubalek Kuba. Do skora sam bio siguran da je taj nadimak dobio zbog tvrdoglavog temperamenta i izrazitih socioloških vještina koje je koristio u dugotrajnim raspravama s neistomišljenicima, nerijetko grčevito braneći stavove za koje je znao da nisu ispravni, no na taj način želio je od svog sugovornika izvući najbolje i najlucidnije argumente, čisto da mu ne propadne veće. No, eto prije neki dan sam saznao da nadimak Konj nije dobio zbog gornjih karakteristika, kao niti zbog izrazite fizičke sličnosti sa spomenutom životinjom, već da je u starijoj mladosti (prve olimpijske igre) bio izniman šprinter. Glavu bi pognuo dok bi mu se vrat naborao poput grive, a iza njegovog mišićavog torza ostajala je prašina i protivnici. Da je tako mlad bio sredinom devedesetih, prozvali bi ga Forest Run, no budući da je odrastao u doba dok filmovi još nisu postojali, ostao mu je nadimak Konj.
Vidjevši ga, na trenutak sam zaboravio na pumpu i vodu, veselo sam skuhao tursku kavu s mineralnom vodom. Sjeli smo ispred kuhinje i malo po malo prošli smo sve zanimljive teme. Nema ga već dugo u našim krajevima, a kad bi se pojavio bilo je to na kratko kao da se stidi ili nema vremena za kraj koji ga je oblikovao, ali i kojem je on toliko dobrog dao.
I tako riječ po riječ, shvatio sam da mu nedostaje Pakrac, prijatelji, burek, gitara i da je spreman sve češće nam navraćati, valjda kako bi ispunio sljedećih pedesetak godina života. Velika sjeta čitala mu se u glasu, govorio je sporo, duboko udahnuvši nekoliko puta dok bi spominjao neke drage nam ljude. Predložio sam mu da proba doći češće, svaka dva, tri vikenda, ali i upozorio sam ga da i mi starimo (svi osim njega), da se Grad mijenja, i da je to sada Grad neke druge mladosti, a da mi možemo uživati u njihovoj radosti ili se razmilkiti po okolnim vrletima kako ih naša dinosaurska pojava ne bi uznemiravala.
Otišao je relativno brzo, a ja sam dozvao ralicu, pa jedinog nam Majstora, s njim je proradila pumpa s njom voda i grijanje i ušao sam u redovan ritam vikenda na Brdu, relativno brzo zaboravivši na tu ranojutarnju posjetu.
Nedugo nakon toga nazvao me Barač i kaže da je bio s njim i da bi mogli napraviti kviz na Omanovcu, da je Kuba lud i da su mu pitanja za kviz zakon. Dva tjedna nakon toga ponovno je posjetio Pakrac. Za dva tjedna opet. Sad razmišljam da li sam ga dobro posavjetovao i da li se Pakrac stigao od njega odmoriti u ovih 25 godina od kad ga nema. Ovaj vikend svirao je na terasi svima nam dragog kafića, onako za prolaznike, pa na trgu i sada sam siguran da sam napravio pogrešno savjetovanje. Tko će to podnijeti svaka dva tjedna, najgore od svega je što moram napraviti taj Kviz, a s bezbroj raznih izgovora sam pokušao. Zima je, mjere su, imam goste nemam vremena, ali ništa ne pomaže. Konj je u niskom startu i tu sad nema natrag. Srećom mjere su na snazi pa ćemo potrajati do 23:00, no znam da čim ukinu mjere da će nakon kviza biti svirke, nadam se mladih bendova, ali i trulih staraca, i da će ovaj PUB Kviz vol 1. prerasti sam KVIZ i da će postati institucija za sebe.
No, moja tuga, bol, briga je tko će ga istrpjeti taj dan, ja to neću moći sam. Zato Vas molim da kontaktirate sve što hoda, napravite svoje ekipe i prijavite se na kviz da se barem tih dva sata bavi vama, i da barem na tren u miru mogu pobjeći iz doma i pored šupe gledati suton.
Kad sam ga zamolio da mi pošalje tri rečenice o kvizu dobio sam ovo:
Pozdrav svima!
Ako želite doživjeti prekrasan zalazak Sunca, dođite na Omanovac povedite još najviše četiri prijatelja/prijateljice, žene, muževe, ljubavnike/ljubavnice, simpatije, susjede, ili jednostavno slučajne prolaznike. Na Omanovcu će vas dočekati neljubazno i vječno namrgođeno osoblje, platno i projektor, kviz općeg neznanja, prepotentni voditelj kviza te autor kviza, senilni starčić koji svoje životne frustracije liječi sastavljajući pitanja koja nemaju veze ni s čim. Ova dobitna kombinacija se ne propušta, zalazak Sunca zagarantiran, za ostalo se morate pobrinuti sami. Kuba.
Neka igre počnu rekao je davno netko, a ja bih dodao na moju žalost.
Prijave ekipa SMS na 099/6615003 ili dekiomanovac@gmail.com
Svi ste dobrodošli, ako sam u nešto siguran to je da ćemo se svi skupa nasmijati do suza, a jedini koji će uistinu plakati biti ću ja kad svi odete, jer znam da će željeti podijeliti utiske sa mnom.
