Mogu li panonski lađari doći do medalja na ovogodišnjem "Maratonu lađa"?
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
„Što zna želja što je nemoguće“. Stara je to, mudra misao, koju smo često čuli i primijenili u životu. Ako uz „želju“ dodamo i „volju“ onda ova mudrost vjerojatno na najbolji i najjednostavniji način opisuje veslačice i veslače iz Bjelovara, Čazme, Ivanjske, ali i Pakraca i Lipika koji se prije svega strastveno, ali i predano i odgovorno pripremaju za 24. „Maraton lađa“ koji će ove godine biti održan 14. kolovoza, na rijeci Neretvi.
Nisu imali ni lađu za trening
„Nemoguće“ iz one uvodne mudrosti odnosi se na činjenicu da cijeli ovaj kraj nema neku veću rijeku na kojoj bi se moglo trenirati i barem donekle simulirati uvjete maratona koji je dug 22,5 kilometara i koji se vozi od Metkovića preko Opuzena do Ploča. Nema praktički ni nekakvo dovoljno veliko jezero na kojem bi „u komadu“ mogli odveslati nekoliko kilometara. Naravno da je dodatni hendikep činjenica da se vode tekućice i stajaćice bitno razlikuju za veslanje što je Neretvanskim ekipama godinama davalo dodatnu prednosti jer su „poznavale“ Neretvu. Naši kontinentalni lađari dugo godina nisu imali niti lađu za trening, pa se treniralo čak i na splavovima napravljenim od povezanih bačava. Uz sve navedeno treba dodati i to da ovaj kraj nema tradiciju lađarenja ili veslanja niti ima neki ozbiljan veslački klub. Ali...
Imaju volju, želju i ogroman entuzijazam koji je nagrađen 2016. godine pobjedom sportske bjelovarske udruge „Argonauti“ koji su tako u Bjelovar donijeli veliki štit kneza Domagoja. Time je prekinuta dominacija Neretvanskih ekipa koja je trajala od 1998., kada je vožen prvi maraton. „Argonauti“ su i sljedeće dvije godine osvajali medalje i to srebrne, a 2018. je ženska ekipa „Nereide“ iz Bjelovara pobijedila na ženskom maratonu.
Daruvarski Lipičanin Dabo
Ovogodišnji „Maraton lađa“ bit će poseban po tome što će na njemu nastupiti čak 6 lađarskih ekipa iz ovoga kraja. U ženskoj konkurenciji natjecat će se bjelovarske lađarice „Sparte“, te nova ekipa „Amazonke“ iz Čazme. U muškoj, uz dvije ekipe „Argonauta“ bit će tu ekipa Udruga hrvatsko šumarsko društvo ogranak Bjelovar ili skraćeno „Šumari“ kojima će ovo biti 10. „Maraton Lađa“ te nova ekipa, „Šumski“ koja je praktički proistekla iz „Šumara“ jer u njoj vesla nekoliko nekadašnjih članova „Šumara“. Jedan od njih je i Dalibor Horvat Dabo, 48-godišnji daruvarski Lipičanin, kapetan ekipe „Šumski“ zahvaljujući kojem sam i proveo jedno popodne na treningu veslača na ribnjaku u Narti, glavnoj veslačkoj bazi lađarskih ekipa ovoga kraja.
Nakon prijeđenih 75 kilometara i malo više od sat vremena vožnje od Pakraca do Narte, stigli smo na ribnjak u kojem su kilometre nizali „Šumari“, a svoj trening su upravo završavale „Amazonke“. Inače na ovom ribnjaku vesla se kružno, a jedan krug je dug oko 2 kilometra.
Daju svoj maksimum
Ornela Cindori, jedna od dvije kapetanice ove ekipe, bila je zadovoljna i današnjim treningom i formom koje pokazuju cure.
- Moram biti zadovoljna jer je u lađi 90 posto cura koje su nedavno prvi put primile veslo u ruke. Shvatile su ovo krajnje ozbiljno, daju se maksimalno i to se vidi na vodi, na brzini i tehnici. Danas smo odradili 6 kilometara, a inače treniramo 3 puta tjedno- rekla je Ornela koja ima iskustva veslanja u ekipi „Sparte“; ali će joj ovo biti prvi maraton.
Kaže da je ovo hobi koji je više od hobija i da traži puno slobodnog vremena, ali dodaje da, bez obzira na to što je majka dvoje djece i što joj je priroda posla da radi na terenu, sve uspije ukomponirati.
- Ovo je hobi, ali je ovo i ljubav, a uvijek ćeš pronaći vremena za nešto što voliš. Stvar je dobre organizacije i uvijek postoji način da tri puta tjedno odvojimo 2 do 3 sata za trening - zaključuje Ornela.
Nova energija i snaga
Riječ, dvije i o nekim lađarskim osnovama. Na maratonu 33 ekipe voze u gotovo istim lađama u kojima se nalazi maksimalno 13 ljudi. Po 5 veslača na lijevoj i desnoj strani, zatim parićar (kormilar) i „srednji“ koji po potrebi mijenja nekoga na veslima i radi ostale stvari u lađi, brine o pumpi za izbacivanje vode iz lađe, te o spuštanju zastave kada se prolazi ispod mostova. Svaka ekipa ima mogućnost u Opuzenu, 9 kilometara nakon starta, napraviti maksimalno 6 zamjena veslača. I dok zamjenama dobivaju novu energiju i snagu, ipak gube na vremenu zbog zaustavljanja. Težina lađe ovisi o materijalu, ali prosječna težina je oko 800 kilograma.
Start maratona je u Metkoviću u kojem se nekoliko dana prije maratona vozi „brzinac“ dug 300 metara s jednim okretajem, koji je u stvari kvalifikacijska utrka za što bolju poziciju na startu i za jednu od spomenute 33 lađe. Najbrže vrijeme maratona odvezeno je lani kada su pobjedu podijelili Zagreb i Stablina, u vremenu 2 sata 4 minute i 32 sekunde. Svaki veslač tijekom utrke napravi između 9 i 10 tisuća zaveslaja.
Utrka na Jarunu
Dok su „Šumski“ ulazili u svoju lađu, koju im je prije nekoliko godina izradio bjelovarski majstor Darko Frelich, i spremali se za jednosatni trening, „Šumari“ su žestoko potezali posljednje zaveslaje prije kraja treninga. Dok su se istezali objasnili su mi da danas i nije bilo toliko žestoko jer su u stvari odradili lagano 10-kilometarsko razveslavanje nakon utrke na Jarunu.
Kapetan šumarske lađe je Matija Ivezić, a za odnose s javnošću je u ekipi zadužen Hrvoje Zeman Zemun. I on je vrlo zadovoljan treninzima koje odrađuju prema planu koji radi profesionalni trener Josip Kaurin iz Slavonskog Broda. A koliko je za njih ovo sve skupa važno govori podatak da ih je do prije nekoliko godina trenirao Nikica Ljubek, sin proslavljenog i najtrofejnijeg hrvatskog kanuiste Matije Ljubeka.
- Od početka priprema pa do samog maratona u planu je odraditi ukupno 76 termina odnosno treninga. Mogu reći da zadnje 4 godine radimo vrlo ozbiljno, zadnjih godina smo imali po maksimalno 50 termina, a sada smo to još podigli. To znači da na ovaj maraton idemo s velikim ambicijama i sa željom da konačno osvojimo medalju. U posljednja 4 maratona smo ostvarili dva 6. mjesta, i jedno 7. i 8. mjesto. Forma je dobra, napredujemo i vjerujem da ćemo ove godine ostvariti cilj i uzeti medalju iako će, po svim saznanjima, konkurencija biti nikad jača“, kaže 42-godišnji Zeman i dodaje da su upravo ušli u režim od 4 treninga tjedno. Osim toga imali su i kratke pripreme na samoj Neretvi, u svojoj bazi u Rogotinu. U 5 dana odradili su 7 treninga i odveslali oko 150 kilometara. S lokalnom ekipom „Sv. Ilija“ iz Metkovića odveslali su i cijeli trening maraton i to u vremenu 2 sata i 13 minuta što je, obzirom na valovite uvjete, vrlo dobro vrijeme.
Rekreativna nogometna ekipa
U procesu treninga i podizanja forme vodi se računa o raznim parametrima, kao što su držanje brzine, frekvencija odnosno broj zaveslaja u minuti, pri čemu najbolji idu čak i do 70 zaveslaja u minuti. Vodi se računa i ostalim detaljima, pazi se da teži veslači budu što bliže provi jer je tada lađa više vododinamična i postiže veću brzinu, vesla se rade od jasena koji je lagan i elastičan, a nekadašnje obične spužve na kojima su veslači sjedili tijekom veslanja maratona, sada su zamijenile anatomske sjedalice.
Zeman objašnjava da je ova šumarska lađarsko-veslačka ekipa nastala iz rekreativne nogometne ekipe jer su se kroz godine svi poozljeđivali, a budući da su strastveni sportaši, odlučili su se za veslanje.
- Maraton lađa sam najprije jedne godine gledao na TV-u, a budući da je moja supruga iz Opuzena, kasnije sam maraton imao prilike pratiti uživo. Oduševilo me koliko je to popularno među ljudima, sva atmosfera, gužva, adrenalin. Potom sam bio član ekipe Vatrogasne zajednice Grada Bjelovara koja je 2009. vozila maraton na Neretvi. Sjećam se da smo jedne godine imali neko stručno putovanje i u autobusu je krenula tema maratona lađa pa smo se počeli zezati da bi i mi mogli napraviti svoju šumarsku ekipu. Kad smo se vratili, priča nije stala na tome, vidio sam da nas ima zainteresiranih i odlučili smo probati. I sad smo došli do toga da jednostavno ne možemo stati - objašnjava Zeman. Ne krije da zbog veslanja trpe obitelji jer na treninge odlazi i puno vremena, ali i novca.
Najstarija ekipa na maratonu
- Temelj svega je da smo mi svi dobra ekipa, pravo društvo i prijatelji, zabavljamo se i zajedno smo u nečem posebnom i dobrom. Tad ništa nije teško niti je problem. Još je važnije da smo kroz veslanje stekli puno novim poznanstava i prijateljstava, najprije s ljudima iz Rogotinu, ali i iz cijele doline Neretve - kaže.
„Šumari“ su jedna od najstarijih ekipa na maratonu. Lani su imali prosjek 41 godinu, a dodatni problem je što ove godine nemaju niti jednu zamjenu.
- Ima to i svoju dobru stranu jer sad kad nas ima točno na broj, svi u lađi daju svoj stvarni maksimum. Nitko ne želi biti onaj zbog kojeg će ostali veslači ispaštati - zaključuje razgovorljivi Zemo.
Problem s manjkom veslača muči i „Šumske“ koji su polako približavali svoju lađu improviziranom drvenom doku kako bi me ukrcali da doživim vožnju u lađi.
- Sad idemo 750 metara na 80%, držimo na 55 zaveslaja - rekao je kapetan Dabo, a par sekundi kasnije površinu jezera su žestoko svojim veslima počeli ubadati Pole Andrej Polančec, Dementor Vedran Lukec, Lonc Alen Loncman, Habo Ninoslav Habijanec, Mali Dabo Tomislav Dabac i Davor Bahnik, a na pariću je lađu mirno i iskusno usmjeravao Popaj Dražen Popović.
- Ja ti tu navalu adrenalina prije starta maratona i na samom startu ne mogu riječima opisati. Tu gužvu, uzbuđenje pa kad sve krene nakon što kuburaši opale plotun. To treba doživjeti, to je čudo jedno! Odveslati maraton je nešto najteže što sam ikad napravio u životu - pričao mi je Dalibor Horvat kada smo tek dogovarali ovu reportažu. Do sada je odvezao 5 maratona, a najbolji uspjeh mu je 15. mjesto iz 2016.godine. Lani je zajedno s Lipičanima Stjepanom Benkovićem Stipom i Krešimirom Savijem Kekom bio dio logistike „Šumara“, ali se poželio veslanja pa su u rujnu prošle godine nastali „Šumski“. Plan im je odraditi najmanje 30 treninga, a svjesni su da to nje dovoljno za onu najvišu razinu pa Dabo kaže da bi bili zadovoljni plasmanom u sredini poretka, znači između 15.i 20. mjesta.
Metkovački zet
I u ekipi „Šumara“ i „Šumskih“ većina veslača su zaposlenici Hrvatskih šuma koji imaju iskustva veslanja na maratonu lađa. Ništa od navedenog ne vrijedi za 41-godišnjeg Pakračanina Davora Bahnika, po profesiji fizioterapeuta i inače vrsnog, dugogodišnjeg nogometaša.
- Nikad nisam imao nikakve veze s veslanjem i da mi je netko nekad rekao da ću veslati maraton lađa, rekao bi mu da nije normalan. Iako sam metkovački zet, to mi nije bio najvažniji motiv. Na ovu avanturu me pozvao i nagovorio dobar prijatelj Rihta Tomislav Rihtarić koji danas nije na treningu zbog privatnih obaveza. Opisao mi je kako to izgleda, rekao da je dobra ekipa, zanimljivo iskustvo i eto me u lađi. Na početku je bilo teško, ali osjetim da napredujem i da savladavam tehniku veslanja. Vjerujem da ću do maratona biti još puno bolji i spreman pomoći ekipi, ali i da ću se moći pohvaliti postignućem da sam odvezao „Maraton lađa“ na Neretvi“- priznao mi je u ranijem razgovoru Davor koji je sada pored mene žestoko veslao i ispravljao svaku grešku na koju mu je ukazivao Zeman.
- Hoćeš probat veslati- pitao me je Dabo u jednom trenutku.
- Pa normalno - rekao sam bez razmišljanja i sjeo na veslačko mjesto na desnoj strani lađe, odlučan da dam svoj maksimum snage i pokažem potencijalni veslački talent.
- Kraći zaveslaj, upola kraći, drži ritam, digni lakat, nagni se naprijed, „ubodi ribu“ veslom, ritam, manje radi donjom rukom, zahaklaj se nogom, kad ispadneš iz ritma ljuljaš lađu, stisni ga...- samo su neki od savjeta i korekcija koje su počele pljuštati. Iako mogu reći da sam u solidnoj formi, nakon nekoliko minuta zbog uspuhanosti i broja otkucaja srca, upute sam sve teže primao, a još teže primjenjivao. To je okopnilo moju početnu ambiciju da se dokažem na početku moguće veslačke karijere. Zato sam do kraja kruga tek sporadično potopio veslo u vodu. Čisto da se ne osuši.
Kvalitetan humor
Trening je završio, dečki su bili zadovoljni, a nedugo nakon što su se presvukli, na jezero u Narti pao je mrak. Od trenutka izlaska iz lađe pa praktički sve do rastanka pričalo se samo i veslanju, o maratonu, planovima i logistici, što treba odraditi, kad je sljedeći trening, koga treba kontaktirati za majice i tisak, tko preuzima koje obaveze... A sve to u zdravoj i prijateljskoj atmosferi, uz veliku dozu kvalitetnog humora.
Za razliku od Bjelovarčana i Čazmanaca koji do kuće imaju 10 odnosno 20 kilometara, Davora, Dabu i mene je čekalo 75 kilometara i više od sat vremena vožnje. Pretresli smo putem i ostale teme važne za maraton kao što su važnost taktike u utrci, važnost logistike, kvalitetne hrane, psihičke pripreme i opuštanja, dobrog odmora i regeneracije tijela.
Predani veslači
U jednom trenutku Dabo je priznao: „Ovo je uvijek najteži dio, povratak kući, nakon napornog treninga. Ma mi smo luđaci jer tko bi si normalan u ovim godinama dobrovoljno stavljao takvu obavezu da najmanje dva puta tjedno radi 150 kilometara i trošio pola dana da ode u Nartu odraditi veslački trening na jezeru? Ali to ti je tako, jednom probaš i nakačiš se na to veslanje kao lud“.
Odšutio sam. Ne zato što mu nisam imao što reći, nego mi se činilo da je bilo kakav komentar suvišan. Jer poznajem jako puno „normalnih“ koji pak u svojim životima ničemu nisu predani ni 1% onoga koliko su veslači predani pripremi za maraton. Tu strast i ljubav nakon ovog popodneva na ribnjaku u Narti još bolje razumijem. I još više poštujem i cijenim.
