novi projekt
Besplatni oglasnik za središnju Hrvatsku: Oglašavaj baš sve besplatno na MojPortal.hr!
Foto: Privatni album
ŽIVA INSPIRACIJA
Martini iz Male Trnovitice teško ozlijedili ruku pri porodu: "Ipak sam uspjela ostvariti svoje snove"
Postala je uspješna sportašica, višestruka prvakinja države u plivanju za osobe s invaliditetom, a medalje osvaja i danas. Njezina ''vodena priča'' počela je kad je imala svega nekoliko mjeseci, na bazenima u Daruvaru...
„Iz pepela u novi život“
Denis Brkić i daruvarski glumci: 'Oživjeli smo najemotivniju priču iz rata, o djeci iz Dječjeg doma u Lipiku'
PEDAGODINJA I UMJETNICA
Učiteljicu Danušku iz Daruvara bivši učenici i danas grle na ulici: ''Uvijek sam ih branila i poštivala''
ČUDO OD ČOVJEKA
Antun iz Đulovca nakon 3 moždana i srčanog udara pješačio do Kosova: ''Bog me spasio i vodio''
Jedan pogrešan potez liječnika na porodu 1999. godine, odredio je čitav život Martine Crkvenac iz Male Trnovitice. Medicinsko osoblje tada je krivo procijenilo težinu bebe koja je stizala na svijet te su majku Milkicu odlučili poroditi prirodnim putem. No, situacija se brzo zakomplicirala.
- Bila sam velika beba, rođena sam s 4.900 grama. Prilikom teškog poroda, liječnici su presnažno povukli moju desnu ruku i oštetili živac zbog kojeg ona nikada nije bila u funkciji. K tome, oštetili su mi i očni živac tako da sam od malena imala problema s vidom i nosila naočale. Desna ruka nikada mi nije bila u funkciji, a zbog toga sam razvila i kifozu i skoliozu, priča nam Martina (26).
Daruvarski bazeni
Iako je u startu osuđena na izazovniji život od svojih vršnjaka, odvažnu djevojčicu iz Male Trnovitice to niti u jednom trenutku nije spriječilo da slijedi svoje snove. Postala je uspješna sportašica, višestruka prvakinja države u plivanju za osobe s invaliditetom, a medalje u omiljenom sportu osvaja i danas. Njezina ''vodena priča'', otkriva nam, počela je kad je imala svega nekoliko mjeseci, na bazenima u Daruvaru.
- Zbog svojih zdravstvenih problema, od malena sam odlazila na terapije u Daruvarske toplice. Onamo bi me uvijek vodila mama koja je, iako sama nije znala plivati, to odlučila naučiti mene. Sjećam se kako bi me stavila u vodu i poticala da preplivam tih nekoliko metara od ruba bazena do nje, prisjeća se Martina.
S tri i pol godine, kaže, plivala je potpuno samostalno.
- Sjećam se kako bih tražila mamu da idemo u duboki bazen. Nije joj bilo svejedno, no ipak je to učinila zbog mene, a u tom našem vježbanju i ona je u međuvremenu naučila plivati, smije se Martina.
Dok je imala otprilike deset godina, krenula je na prva natjecanja, a vrlo brzo počele su stizati i medalje. Ipak, sam početak nije bio ohrabrujući, kroz smijeh se prisjeća mlada sportašica.
Prva natjecanja
- Sjećam se svog prvog natjecanja, mislim da je to bilo u Zagrebu. Trebala sam samo plivati 50 metara kraul, no uz to prijavili su me i za utrku na 100 metara. Sjećam se kako sam posljednjih 20 metara jedva otplivala, mislila sam da neću izdržati. No, ipak sam nekako stigla do cilja, smije se Martina.
Te prve utrke nisu ju obeshrabrile, nastavila je marljivo trenirati i sudjelovati na natjecanjima. Osim na onima koja su bila rezervirana samo za osobe s invaliditetom, natjecala se i s potpuno zdravim sportašima.
- Na takvim natjecanjima cilj nije bio pobijediti i osvojiti medalju, prije svega sam nastojala popraviti svoj osobni rekord, pojašnjava.
Na natjecanjima osoba s invaliditetom godinama joj gotovo nitko nije mogao parirati. Više puta bila je prvakinja države, rušila je rekorde, a nastupala je i na međunarodnim natjecanjima. Upravo joj je jedno takvo ostalo u posebno dragom sjećanju.
- Riječ je o Europskom prvenstvu u Dublinu na kojem sam nastupila 2018. godine. Iako ondje nisam osvojila medalju, bila sam sedma u dvije od četiri discipline u kojima sam se natjecala, 100 metara delfin i 100 metara prsno, to mi je natjecanje jedno od dražih na kojima sam nastupila. Bilo je to zaista predivno iskustvo, priznaje.
Dodaje kako je u Dublinu i na drugim plivačkom natjecanjima stekla brojne prijatelje. Još dok je trenirala kao djevojčica, na natjecanjima diljem Hrvatske susretala s djecom s kojima će je život ponovno spojiti u srednjoj školi.
- Nakon što sam završila osnovnu školu u Velikoj Trnovitici, upisala sam I. gimnaziju u Zagrebu, u Središću, i to prvenstveno zbog plivanja. Bjelovar nije dolazio u obzir jer nema bazen tijekom zime, a Daruvar, iako su se i u Daruvarskim toplicama i TVP-u svi maksimalno trudili oko mene, na čemu sam im iskreno zahvalna, nije bio opcija zbog tople vode u bazenima koja nije najbolja za treniranje plivanja, pojašnjava Martina.
Odlazak u Zagreb
Zbog toga je odluka pala na zagrebačku gimnaziju u čijoj neposrednoj blizini se nalaze bazeni na kojima trenira Plivački klub Natator, koji okuplja upravo osobe s invaliditetom.
- U blizini se nalazi i učenički dom u kojem sam živjela, sve u krugu od 20-ak minuta. Na bazenima na Utrinama, gdje treniraju članovi Natatora sam i prije toga povremeno plivala, mama bi me onamo odvodila kada bismo dolazile na razne terapije u Zagreb. Tako da mi je sve to bilo poznato. S natjecanja sam poznavala i dio članova, tako da sam se vrlo brzo uklopila, otkriva Martina.
Iako je vrlo vezana uz svoj rodni kraj, kaže kako joj privikavanje na Zagreb nije preteško palo, pogotovo nakon što su joj se ondje pridružili brat i sestra. Iako se povremeno pitala kamo bi je život odveo da nema invaliditet i da je mogla upisati neku drugu školu, danas je sretna što je odabrala upravo gimnaziju. To joj je omogućilo da kasnije upiše studij koji ju je oduvijek privlačio - psihologiju.
- Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam upisala taj studij jest to što volim biti od pomoći drugima, a kroz psihologiju to itekako mogu. K tome, riječ je o vrlo širokom području koje omogućuje rad u raznim sektorima, tumači naša sugovornica.
Fakultet je završila u roku, a danas radi u struci, kao stručna radnica u integrativnoj radionici, u Quahwi, zagrebačkoj tvrtci specijaliziranoj za prženje vrhunske kave. Taj je kolektiv savršen primjer integracije osoba s invaliditetom, od 39 zaposlenih, čak 25 njih ima neki oblik invaliditeta.
- Ja radim na mjestu na kojem zapošljavaju uglavnom psihologe, pedagoge i socijalne radnike. Volim svoj posao, ekipa na poslu je odlična, stvarno se svi super slažemo, kaže Martina koja je u međuvremenu nastavila dograđivati svoje znanje. Trenutno je na vježbeničkom stažu, a mentorica joj je psihologinja koja radi u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba.
Daljnje usavršavanje
- Onamo odlazim jednom tjedno te smo mentorica i ja odlučile provesti istraživanje o psihološkoj otpornosti osoba s tjelesnim invaliditetom. U sklopu istraživanja napravili smo i anketu pa ovim putem pozivam sve osobe s tjelesnim invaliditetom da ju ispune i pomognu nam u realizaciji ovog projekta. Dovoljno je da ste upisani u registar osoba s invaliditetom i da ste punoljetni, kaže Martina, čiju anketu možete pronaći OVDJE.
Naša sugovornica otkriva kako bi se u budućnosti voljela i dalje školovati odnosno upisati edukaciju iz kognitivno bihevioralne terapije.
- Voljela bih jednoga dana imati vlastitu praksu, no jasno mi je da prije toga moram steći još dosta iskustva, kaže.
Uz sve druge obveze, Martina i danas redovito uživa u omiljenom sportu. Intenzivno se natjecala do vremena korone, nakon čega je nastupila stanka. No, nakon završetka pandemije, vratila se u bazene. Iako danas pliva i odlazi na natjecanja uglavnom rekreativno, za svoj gušt, tu i tamo i danas kući donese pokoju medalju.
Život joj je danas vezan prvenstveno uz Zagreb, no često odlazi doma, u Malu Trnoviticu.
- Dugoročno gledano, voljela bih se jednoga dana vratiti onamo. Ondje sam provela prekrasno djetinjstvo. Iako sam često bila na terapijama ili natjecanjima, ipak me uz Trnoviticu vežu brojne prekrasne uspomene. A o ljepoti i miru toga kraja da ne govorim, kaže Martina koja nam otkriva kako se u Moslavinu pomalo zaljubio i njezin dečko kojeg je upoznala upravo na bazenima.
Iako se u javnom prostoru često govori o diskriminaciji osoba s invaliditetom, Martina kaže kako osobno gotovo da i nije doživjela nešto takvo.
Slijediti snove
- Znam da diskriminacija postoji, često nam o takvim iskustvima pričaju i ljudi koji dolaze raditi u Quahwu. Međutim, ja sam imala sreće i zaista ne pamtim da sam imala osjećaj da sam obilježena zbog svog invaliditeta. Najnormalnije su me prihvatili u mojoj školi u Velikoj Trnovitici, kao i u srednjoj školi. U Natatoru pogotovo, tamo većina ljudi ima neki invaliditet pa smo se često znali šaliti na vlastiti račun. Čak niti na razgovorima za posao nisam osjetila da me se diskriminira zbog invaliditeta, kaže Martina.
Svjesna je kako je postigla puno, a isto želi i svim djevojčicama i dječacima kojima je život podijelio karte slične onima koje je ona dobila rođenjem.
-Takvoj djeci bih poručila da nikad ne odustaju od svojih snova. Možda im se neće sve ostvariti baš onako kako su planirali. No, ako budu dovoljno ustrajni, veći dio planiranoga hoće, kaže Martina.
Dodaje kako je za njezin uspjeh presudna bila podrška obitelji.
- Nema ničeg važnijeg od toga. Zahvalna sam i sretna što sam imala podršku svoje obitelji, zaista su bili uz mene uvijek i u svemu. I, što je još važnije, dali su mi da budem samostalna. Danas, kad je riječ o djeci općenito, a posebno djeci s invaliditetom, roditelji često čine grešku i nastoje im sve omogućiti i ponuditi na pladnju. A to je najveća greška koju mogu učiniti. Djeca moraju naučiti biti samostalna. Ponekad će, pogotovo djeci s invaliditetom, trebati više vremena da nešto učine, izgledat će kao da im je jako teško, no jako je važno pustiti ih da to pokušaju učiniti sami. Kasnije u životu će vam zbog toga biti zahvalni, zaključuje Martina.
Samo se tako ono što u startu djeluje kao težak i ograničen put može pretvoriti u priču ispunjenu uspjesima, hrabrošću i nadom. Martina Crkvenac najbolji je dokaz da je tome baš tako.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
SIMPLY THE BEST
Garešnički Tripe Fest dobio uglednu turističku nagradu: ''Vratili smo slavu zaboravljenim filekima''
TRADICIONALNO OKUPLJANJE
Ne propustite 29. izdanje ''Proljeća na Bilogori'': ''Osvojit ćemo četiri staze i ludo se zabaviti''
RASPLESANA UMIROVLJENICA
VIDEO Đurđa (64) iz Bjelovara: ''Operirala sam kukove i kralježnicu, no i dalje plešem Macarenu i Gangnam Style''
SJAJNA INICIJATIVA
Planinari iz Pakraca za vikend hodaju s osobama s invaliditetom: ''Poslije se družimo na Omanovcu''
×
![]()