Marko Franić: Bolestan si? Oprosti što smetaš...

U Hrvatskoj je bolest postala svojevrsni građanski prekršaj. Nije još kažnjiva zakonom, ali po načinu na koji se prema bolesnom čovjeku ponekad postupa, čovjek bi pomislio da je počinio nešto ozbiljno.

Dok si zdrav, dobrodošao si. Radiš, plaćaš doprinose, puniš proračun i financiraš zdravstveni sustav. Nitko te ne pita koliko si umoran ni koliko još možeš izdržati. Ali kada se razboliš, odjednom postaješ problem. Dosadan si. Nestrpljiv. Zahtjevan. Još jedan broj na zdravstvenoj iskaznici. Još jedan glas s druge strane telefona koji nitko ne želi podignuti.

Jebem ti državu u kojoj čovjek mora biti zdrav da bi mogao ostvariti pravo na liječenje.

I nemojmo odmah krenuti s onom otrcanom pričom kako imamo izvrsnih liječnika. Imamo ih. Itekako. Imamo medicinskih sestara koje rade posao za troje, liječnika koji ostaju nakon radnog vremena i zdravstvenih djelatnika koji još uvijek razumiju da se ispod bolničke pidžame nalazi ljudsko biće, a ne inventarski broj. Ali njihova požrtvovnost ne može biti vječno opravdanje za sustav koji na previše mjesta funkcionira zahvaljujući tome što se pojedinci još nisu predali.

Pogledajmo samo na što su se svele pojedine ordinacije obiteljske medicine.

Nekada si odlazio liječniku jer nisi znao što ti je. Danas mu pošalješ elektroničku poštu s nazivom lijeka za koji misliš da ti treba, pa se nadaš da će ti recept stići prije nego što se bolest predomisli i odluči te dokrajčiti.

Telefon? Zvoni u prazno. Ili se uključi automatska govorna pošta.

„Nakon zvučnog signala izgovorite ime, prezime i lijekove koji su vam potrebni.”

Predivno.

Još samo nedostaje da ti automat kaže kako za upalu pluća pritisneš jedinicu, za srčani udar dvojku, a ako si već umro, ostaneš na liniji jer će se prvi slobodni djelatnik javiti čim bude mogao.

Nemam ništa protiv elektroničkog naručivanja redovite terapije. Tehnologija bi nam trebala olakšavati život. Ali kada elektronička pošta postane zamjena za razgovor, pregled i dostupnost liječnika, onda više ne govorimo o modernizaciji zdravstva. Govorimo o digitalizaciji ravnodušnosti.

Zamislite mladu majku koja se boji zbog djetetove temperature. Radnika kojega danima probada u prsima. Staricu koja nema internet i čovjeka koji ne zna treba li mu antibiotik, pregled ili hitna pomoć. Svi oni trebaju liječnika, a ne tečaj samodijagnostike i informatičke pismenosti.

Uostalom, zašto bismo imali liječnike kada svaki pacijent može postati vlastiti specijalist, a ordinacija poštanski sandučić za narudžbu tableta?

A onda dolazimo do bolnica. Do onih mjesta u koja čovjek odlazi kada više nema kamo.

U jednoj nama bliskoj bolnici moja je obitelj doživjela nešto što ne prepričavam kao glasinu niti prenosim kao priču koju sam čuo od poznanika.

To je iskustvo moje vlastite obitelji.

Na hitnom prijemu tijekom noći nije bilo dostupnog stručnjaka koji bi mogao obaviti i očitati potreban ultrazvučni pregled. Trebalo je čekati jutro.

Jutro!

U bolnici. Na hitnom prijemu.

I dok čovjek čeka, ne čeka samo pregled. Čeka odgovor na pitanje što mu se događa. Čeka da netko ustanovi zašto ga boli. Čeka s onim odvratnim osjećajem nemoći koji poznaje svatko tko je ikada strepio za zdravlje nekoga svojega.

Kao da bolest radi od sedam do petnaest. Kao da se unutarnji organi nakon završetka radnog vremena pristojno dogovore da neće otkazivati poslušnost.

Znam da ultrazvuk nije potreban svakom pacijentu. Ali kada je medicinski potreban bez odgode, mora postojati način da se pregled napravi ili pacijenta pravodobno uputi ondje gdje je to moguće.

I zato me zanima tko je odgovoran za organizaciju takve službe. Tko odlučuje što mora biti dostupno noću? Tko provjerava funkcionira li sustav u stvarnim uvjetima, a ne samo u uredno ispunjenim tablicama?

Odgovornost ne počinje tek onda kada netko umre. Počinje onoga trenutka kada se uoči ozbiljan nedostatak koji bi nekoga mogao ugroziti.

A posebna je priča odlazak na operaciju.

U toj istoj bolnici među ljudima kruže uznemirujuće priče o navodnim kirurškim pogreškama. Spominju se čak i slučajevi pogrešno odstranjenih dijelova tijela. Ne mogu potvrditi istinitost tih navoda i neću nikoga proglašavati krivim na temelju glasina.

Ali kada takve priče izazivaju strah među pacijentima, najmanje što se može očekivati jest da se ozbiljne i konkretne prijave stručno provjere te da se utvrdi postoji li osnova za odgovornost.

Zamislite da dolazite na operaciju i umjesto da razmišljate o oporavku, molite Boga da vas ne dopadne kirurg o čijem se radu prepričavaju takve stvari.

Kod najpokvarenijeg automehaničara barem postoji mogućnost da vam ugradi pogrešan dio i poslije ga zamijeni. Kod čovjeka ta mogućnost često ne postoji.

Nemamo rezervnu jetru u garaži, drugi bubreg u ladici ni zamjensko srce na skladištu.

Ako se stručna pogreška doista dogodi, pacijent ima pravo znati što se dogodilo, tko je odgovoran i što će se poduzeti da se ista pogreška ne ponovi. Ne tražim javni linč liječnika. Tražim sustav u kojem se stručnost štiti, pogreške istražuju, a odgovornost ne završava na isprici ili prebacivanju krivnje.

Ipak, ono što me možda najviše užasava nije ni telefon koji nitko ne podiže, ni pregled koji se odgađa, ni mogućnost liječničke pogreške.

Užasava me odnos prema čovjeku.

Onaj pogled preko naočala. Onaj uzdah kada ponovno postaviš pitanje. Onaj ton kojim ti netko daje do znanja da si nepoželjan gost u ustanovi koju financiraš vlastitim novcem.

Kao da si došao posuditi novac, a ne zatražiti zdravstvenu pomoć. Kao da je bolest osobni neuspjeh. Kao da si kriv što ti srce preskače, što te želudac razdire ili što te strah nalaza koji držiš u rukama.

Posebno je odvratno kada takav odnos osjete stariji ljudi.

Oni koji su četrdeset godina radili, plaćali doprinose, gradili ovu zemlju i vjerovali da će ih barem u starosti netko liječiti s dostojanstvom. Danas neki od njih skupljaju hrabrost da nazovu ordinaciju. Ne zato što se boje bolesti, nego zato što se boje da će nekome ići na živce.

Kakva je to civilizacija u kojoj se čovjek mora ispričavati što je bolestan?

Ali bolest ne bira godine. Danas imaš trideset, radiš, treniraš i planiraš budućnost. A onda jednoga jutra napipaš kvržicu, srce ti počne neobično lupati ili te uhvati bol kakvu nikada nisi osjetio.

Odjednom nisi više zdrav čovjek s planovima. Postaješ pacijent.

I počinje čekanje. Pregleda. Nalaza. Specijalista. Odgovora. Nečije odluke koliko je tvoj problem ozbiljan.

A između svih tih čekanja odvija se nešto što se u medicinskoj dokumentaciji uglavnom ne bilježi.

Strah.

Onaj koji čovjeka drži budnim dok ostatak kuće spava. Koji ga tjera da po stoti put čita nalaz čije riječi ne razumije. Koji ga natjera da pred vlastitom djecom glumi da je sve u redu, a zatim se zaključa u kupaonicu jer više ne može izdržati.

I onda mu netko kaže da se ne uzrujava. Da bude strpljiv. Da nije jedini.

Pa naravno da nije jedini, jebemu mater.

Upravo je u tome problem!

Toliko se ljudi osjeća napušteno da smo njihovu patnju počeli doživljavati kao nešto sasvim normalno.

A čim netko progovori, pojavi se dežurna obrana sustava. Nema dovoljno liječnika. Nema dovoljno novca. Nema dovoljno opreme. Ljudi su preopterećeni.

Sve to može biti istina.

Ali nedostatak osoblja nije dozvola za nedostatak ljudskosti. Umor može objasniti nervozu, ali ne može opravdati ponižavanje. Loša organizacija može objasniti čekanje, ali ne može opravdati prijezir.

Medicinska diploma može dokazati obrazovanje, ali nikada sama po sebi ne može dokazati karakter.

Ne tražim čuda. Ne tražim da svaki liječnik bude svetac niti da medicina pobijedi smrt. Tražim da čovjek može doći do liječnika. Da se telefon ne pretvori u zid. Da hitna pomoć doista bude hitna. Da se ozbiljne sumnje na stručne pogreške istražuju, a utvrđene pogreške ne skrivaju iza autoriteta bijele kute.

I da nitko ne bude ponižen zato što je bolestan.

Jednoga dana svi ćemo se naći s druge strane toga stola. I oni koji danas odlučuju o zdravstvenom sustavu. I oni koji ga vode. I oni koji u njemu rade. I oni koji misle da se njih bolest nikada neće ticati.

Možda će i njima zadrhtati ruka dok budu držali nalaz. Možda će i oni trebati nekoga tko će ih saslušati. I bit će im važno da se netko javi na telefon.

Tada će, nadam se, razumjeti da zdravstvo nije milostinja koju država udjeljuje bolesnima, nego obveza koju duguje ljudima.

Ne želim živjeti u zemlji u kojoj čovjek mora imati vezu da bi dobio pregled, novac da bi skratio čekanje i sreću da bi naišao na nekoga tko će ga saslušati. Ne želim da bolesni ljudi budu zahvalni samo zato što ih netko nije ponizio.

I ne želim da se naša očekivanja od zdravstva svedu na to da se iz bolnice vratimo živi, s istim organima s kojima smo u nju ušli.

Jer to nije standard kojem bi jedna civilizirana država trebala težiti.

To je minimum ispod kojega više nema ni medicine ni dostojanstva.

A najstrašnije od svega jest što smo se toliko naviknuli na poniženja da smo običnu ljudskost počeli doživljavati kao iznimnu zdravstvenu uslugu.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!