Logopetkinja Lana iz Bjelovara 10 godina pomaže mališanima naći svoj glas: ''Oni su moja djeca''

U povodu deset godina uspješnog rada Logopedskog kabineta Demosten u Bjelovaru portal Zvono donosi razgovor s logopetkinjom Lanom Šramek. Kroz desetljeće iskustva u radu s djecom i odraslima njezin kabinet je postao nezaobilazna adresa za brojne obitelji. U intervjuu saznajte sve o važnosti rane intervencije, sve o prepoznavanju disleksije i disgrafije te zašto je logopedija danas jedna od najtraženijih struka u Hrvatskoj.

Kako je sve počelo prije deset godina?

- Diplomirala sam 2009. godine. Nakon toga sam osam godina radila u različitim sustavima i skupljala iskustvo. Roditelji i prijatelji najviše su me poticali da otvorim vlastiti obrt, ali meni je to u to vrijeme bilo teško zamisliti. Pitala sam se: kako ću ja sad otvoriti nešto svoje, kada iza svake naplaćene usluge moram stajati kvalitetom i ponuditi stvarnu vrijednost. Nisam se tada osjećala dovoljno kompetentnom.

Htjela sam isprobati rad u različitim sustavima i vidjeti kako stvari funkcioniraju. A onda se umiješala igra slučaja. Radila sam kao zamjena u jednoj školi, a kada se kolegica vratila s rodiljnog dopusta, ostala sam bez posla. Nakon faksa znala sam da se želim vratiti u Bjelovar, pa sam stalno nekako gravitirala prema toj strani. Ali nije bilo natječaja za rad u sustavu — ni u vrtićima, ni u školama. Eventualno bi se pojavila kakva zamjena ili posao u udrugama.

To sam shvatila kao znak da je možda napokon došao pravi trenutak. Bilo je to 2016. godine. Upravo sam završila posao u školi, a mjesec i pol kasnije upisala sam dodatnu edukaciju - Floortime pristup za terapeuta. Tada sam odlučila da je to definitivno to. Dotad sam imala gotovo deset godina iskustva i rekla sam sebi: idem, pa što bude!

Bilo je komentara poput: što ćeš, kako ćeš, nema tu posla, hoće li ti uopće itko doći - kao i u svakom privatnom poslu. Kad sam krenula, prvih šest mjeseci radila sam na pola radnog vremena, a jednu sam godinu sigurno bila na minimalcu. Potrebno je vrijeme da se posao zahukta i sve sjedne na svoje mjesto. Kažu da treba godinu do dvije da krene, a pet da možeš reći: «Ok, sad stvarno vodim svoj posao.” Tako je uglavnom i bilo.

Različite teškoće

Mogu reći da sam se tek u posljednjih pet do šest godina stvarno mogla kvalitetno posvetiti ovom poslu, kad su moja djeca malo odrasla i kad se privatni život posložio. U tom sam razdoblju zaposlila i kolegicu koja je danas sa mnom, pa posao sada raste i razvija se onako kako i treba.

Što to, zapravo, radi logoped? Zbog kakvih Vam problema roditelji dovode djecu?

- Logoped se kao stručnjak bavi proučavanjem, dijagnostikom i terapijom poteškoća u komunikaciji, jeziku i govoru. Pomaže ljudima praktički od rođenja nadalje. Ako su djeca rođena sa nekim sindromom ili su neurorizična, mogu se pratiti kod logopeda kako bi se na vrijeme uočila odstupanja od urednog razvoja i po potrebi uključila u terapiju. To vrijedi i za djecu predškolske dobi, osobito zbog korekcije izgovora pojedinih glasova i djecu s jezičnim teškoćama; kada dijete ne razumije dovoljno dobro što okolina govori ili kada razumije, ali se ne zna dovoljno dobro izraziti, pa su mu rečenice agramatične i neusklađene u rodu, broju i padežu. Logopedska terapija obuhvaća i poteškoće u usvajanju početnog čitanja i pisanja, kao i teškoće u odrasloj dobi koje se javljaju nakon moždanog udara ili traumatskih ozljeda glave.

Koliko dugo traje taj jedan prosječni logopedski tretman?

 Kod djeteta s kašnjenjem razvoja govora to je vrlo individualno, ovisi o dijagnozi. Ako se radi samo o poteškoći u izgovoru terapija obično traje tri do šest mjeseci, jedan do dva puta tjedno u trajanju od oko 30 do 45 minuta.

Terapija za djecu s jezično-govornim teškoćama zna potrajati dvije do tri godine. Kad s terapijom počnemo kod djeteta u predškolskoj dobi pratimo ga i tijekom školovanja, jer se teškoće znaju odraziti u čitanju i pisanju.

Djeci rođenoj s određenim sindromom ili višestrukim teškoćama, osobito ako još imaju i intelektualne teškoće ili imaju dijagnozu poremećaja iz spektra autizma, podrška je potrebna tijekom cijelog života. Zato takvoj djeci u terapiji pomažemo godinama.

Kako od pravog poremećaja razlikovati normalno kašnjenje govora?

Postoje late talkers, djeca koja progovore kasnije. Oko 50 posto djece razvijaju se kao tzv. late bloomeri, kasno «procvatu” pa kašnjenje nadoknade za šest mjeseci do godine dana. Kada kasne do šest mjeseci u odnosu na vršnjake još se tolerira, ali iznad toga počinje se smatrati poteškoćom. Ta djeca obično do treće godine sustignu vršnjake.

Rana intervencija

Druga polovica takve djece, međutim, razvije stvarne teškoće pa je rana intervencija ključna. Djeci koja kasnije progovaraju često je potreban samo mali poticaj da uhvate korak s vršnjacima, dok kod djece u riziku rana terapija prevenira razvoj ozbiljnijih poteškoća.

Primjer: u trenutku kad se dijete javi s dvije i pol godine - recimo, smanjenim kontaktom očima, lošijim razumijevanjem okoline ili poteškoćama u izražavanju - ne znamo hoće li ono normalno razviti jezik i govor ili će razviti teškoće. Zato uvijek radije uzmemo dijete u terapiju: ako nema teškoće, samo smo ga malo »pogurali« u razvoju; ako ih ima, uhvatili smo ih na vrijeme i prevenirali nastanak izraženijih teškoća.

Koliko je u razvoju govora važan sluh? Trebaju li sva djeca proći test sluha prije nego dođu logopedu?

Sluh je ključan. Sva djeca oko šest mjeseci brbljaju podjednako - to je fiziološko brbljanje. Do devet mjeseci se javljaju prvi pokušaji riječi poput »baba-baba« ili »mama-mama«, što roditelji često doživljavaju kao prve riječi. Djeca s oštećenjem sluha tada prestaju brbljati i zanijeme, dok djeca urednog razvoja nastavljaju normalno razvijati govor.

Test sluha dio je rutinske logopedske obrade kakvi su i pregledi kod psihologa i neuropedijatra. Ako sluh nije uredan, neće biti ni izgovor glasova; dijete se neće odazivati na ime, neće se okretati na poziv i djelovat će kao da ima kašnjenje u komunikaciji.

Roditelji se najčešće javljaju s problemima poput: »Ne odaziva se na ime.« ili »Ne znamo čuje li dobro ili ne.«. Dugogodišnja iskustva ipak nam kažu da oštećenje sluha nije tako čest uzrok jezično-govorne poteškoće. Češće se pokažu druge vrste kašnjenja.

Što roditelji rade pogrešno kad doma dijete potiču na govor?

- To je prilično složeno pitanje. Roditelji, a pogotovo majke, služe se prirodnim »maminskim govorom”. Odrasle osobe u obraćanju djeci intuitivno se prilagođavaju: koriste izraženiju mimiku lica, puno ponavljanja, drže viši ton glasa, koriste jednostavnije riječi i rečenice. Na taj način se prilagođavaju razvojnom nivou djeteta i roditelji to većinom rade intuitivno vrlo dobro. Kod djeteta urednog razvoja takav način komunikacije zapravo potiče razvoj jezika i govora pa sve teče normalno i ne razmišlja se o tome koliko je jezično-govorni razvoj zapravo složen proces.

Problem nastaje kad postoji rizik za razvoj teškoća ili one već postoje. Tada roditeljski intuitivni pristup nije dovoljno intenzivan, jak ili prilagođen. Zato u terapiji radimo upravo s roditeljima: poučavamo ih kako da kod kuće promijene navike, kako se igrati malo drugačije, kako da više naglašavaju ključne elemente i dijete dodatno potiču. Rana intervencija često znači upravo rad s roditeljima, gdje im kroz igru pokazujemo kako raditi s djetetom na najbolji način.

Danas je velik problem narušena obiteljska dinamika. Roditelji jako puno rade, često u različitim smjenama. Prije je možda uvijek netko bio više kod kuće, a obitelj se češće okupljala oko stola i zajedničkih rutina. To djeci danas jako nedostaje.

Teški glasovi

Drugi ključni faktor su ekrani. Uređaj stavljen u ruke djetetu da mu se prikrati dosada, ograničava razvoj dvosmjere komunikacije i utječe na pažnju. Ona se tada ne razvija u dobrom smjeru, nego dolazi do poteškoća i razvoja smetnji pažnje. Djeca na ekranu su manje u interakciji s drugom osobom, a jezik se najbolje uči upravo u njoj, posebno s poznatom osobom poput roditelja ili skrbnika gdje postoji odnos povjerenja. Ekrani utječu na smanjenje kontakta očima, a čak i kad roditelj odgovori na djetetov poziv dok u ruci drži mobitel, ton glasa je drugačiji, rečenice su kraće i manje rječnički bogate. Mislim da su ekrani značajno pridonijeli porastu poteškoća kod djece koja inače možda ne bi imala problema.

Ima li neki efikasni trik za glasove R ili L kod djeteta starog 5 do 6 godina?

- Nema, za domaću upotrebu ne postoje efikasni trikovi. To su specifične vježbe koje provodimo u kabinetu, a roditeljima zadajemo ponavljanje onoga što smo radili na terapijskom satu. Oni to doma ponavljaju nekoliko dana, a onda na sljedećem satu dižemo razinu i pratimo napredak.

Neka djeca glas R usvoje brzo, dok nekom treba puno više vremena, najčešće i do šest mjeseci. To je dugotrajna, dosadna terapija, jer je taj R uporan i dugo ne sjeda na svoje mjesto. A djeci je izrazito dosadno uporno ponavljati iste vježbe.

Primjećujem promjenu normi: prije su knjige govorile da dijete do 5,5 godina mora ispravno izgovarati sve glasove hrvatskog jezika. Danas se taj prag produljuje na 6,5, pa čak i 7,5 godina. Mislim da su djeca motorički nespremnija nego prije, što vjerojatno utječe na ovaj razvoj.

Koliko često nailazite na disleksiju, disgrafiju kod učenika prvog do drugog razreda?

Zapravo, prilično često. Danas su prvi razredi često sastavljeni tako da imaju kombinirane teškoće, ali po mom iskustvu svaki prvi razred ima barem dvoje djece s disleksijom i/ili disgrafijom. To su u pravilu djeca koja su već rano imala jezične poteškoće, ali su urednog ili čak iznadprosječnog intelektualnog statusa. Zbog tih ranih jezičnih poteškoća kasnije imaju problema s čitanjem i pisanjem, što rezultira razvojem disleksije i disgrafije.

Dijagnoze se postavljaju obično krajem trećeg razreda osnovne škole kada bi čitanje i pisanje kod svakog djeteta trebali biti automatizirani. Ako poteškoće i dalje postoje, a nisu uzrokovane intelektualnim teškoćama, smetnjama pažnje ili drugim čimbenicima, najčešći je uzrok disleksija.

Može li logoped pomoći oko pisanja i čitanja u školi?

Apsolutno da. Mnogo djece se nekako »provlači« do drugog ili trećeg razreda bez ranije registrirane teškoće. Jezične poteškoće bile su im blage ili latentne, prikrivene pa ih u predškolskoj dobi nitko nije primijetio. Onda uđu u prvi razred i dijete najednom zapne. Dijete se jako frustrira, roditelji se frustriraju »Kako sad to, zna sva slova, a ne zna reći što je pročitalo?«. U pozadini najčešće stoji jezična teškoća.

 

Ta djeca često se otkriju u drugom ili trećem razredu, a neki se čak »provuku« do petog. Dolaze s jako niskim samopouzdanjem, često narušenim. Mnoga imaju dijagnozu ADHD-a ili smetnji pažnje, jer dijete koje ne razumije što čita ili ne može pročitati, a ima određene sposobnosti, brzo će tražiti zabavu u razredu. Istovremeno takva djeca samu sebe okarakteriziraju glupima: »Trudim se, radim, ulažem napor, a nemam rezultate. Znači, ne valjam«.

Stigmatizacija u društvu

Djelotvorno im se može pomoći kad nam se jave već u prvim mjesecima škole. Kroz terapije kod takve djece najprije dolazi do porasta samopouzdanja jer ubrzo shvate čitanje i pisanje nisu nesavladivi da se problem može riješiti. Nakon toga slijedi poboljšanje čitanja, pisanja i ukupnih školskih rezultata.

Ima li još uvijek u našem društvu stigmatizacije? Kao recimo kod psihologa – zašto bih dijete slao psihologu pa nije ludo!?! Zašto bih ga slao logopedu, nije ono invalid, to će se već riješiti...

Ima, definitivno ima, iako mislim da su roditelji sve više svjesni problema. U zadnje tri godine u kabinetu primjećujem nagli porast — praktički »bum«. Liste čekanja su duge, telefon zvoni non-stop, jednostavno ne možemo sami obraditi taj opseg. Roditelji su s te strane svjesniji, prepoznaju ranije da nešto nije u redu i traže pomoć.

Problem je češće bio kod liječnika, recimo pedijatara koji su znali roditelja zaustaviti u traženju pomoći i identifikaciji problema: »Joj, mama, što Vi sad pretjerujete«, »Bude već to.«, »Hajde, muško je, ima vremena, ništa prije pete godine.«itd. Majke najčešće brzo i na vrijeme primijete da nešto nije OK, ali ih okolina često sputava: »Ma hajde, on je samo živahan.« ili »Bude to prerastao.«, »On je samo lijen.«, »Ona sve zna samo neće.. U tom slučaju, roditeljima uvijek savjetujem da slijede svoju intuiciju te ako ih neki stručnjak nije umirio i odagnao njihove brige, da trebaju i imaju pravo tražiti drugo mišljenje. Važno je naglasiti da ne postoji takvo dijete koje je lijeno za govor. To je kao da kažemo da je lijeno za disanje. Jednostavno, ako je sve u redu, jezik i govor se razvijaju kroz interakcije s drugim ljudima u svakodnevnom okruženju. Ako dijete kasni, postoji razlog zašto kasni. Taj razlog je potrebno utvrditi i uključiti dijete u logopedsku terapiju.

Ima i roditelja koji dođu jer ih je poslala škola, ali dođu s uvjerenjem: »To je bezveze, glupirate se, što sad vi hoćete od tog djeteta, što ono sve mora znati.«. S takvima najčešće ne ostvarujemo suradnju ili se ne odlučuju na uključivanje djeteta u terapiju, ali oni su kod nas u manjini. K nama dolaze oni koji stvarno žele pomoći vlastitom djetetu.

Nažalost, još se događa da se teškoće ne prepoznaju. Ako kažemo da svaki razred ima jedno do dvoje djece s poteškoćama čitanja i pisanja, barem jedno s problemima pažnje, jedno s intelektualnim teškoćama... vjerujem da je to uvijek postojalo, samo dijagnostika nije bila tako dobra. Djeca su se mučila, »provlačila«, a onda skliznula u nepoželjno ponašanje.

Koliko god educiramo učitelje i odgojitelje, još se događa da ne prepoznaju teškoće ili ih prepoznaju, ali ne znaju što i kako dalje u okruženju odgojno-obrazovne ustanove s takvim djetetom. Potrebno im je savjetovanje, vodstvo, ideje i dodatne edukacije te konkretni primjeri za rad s takvom djecom. Još se mučimo i s individualiziranim pristupom u razredu. Neke stvari ponavljamo godinama, a još se događaju, djeca nekada ne dobiju ono što im treba na temelju Rješenja o individualizaciji. Ima učitelja koji jako dobro prepoznaju djecu s teškoćama i njihove potrebe, senzibilizirani su za teškoće pa individualizacijom i kreativnim pristupom i pomognu na način koji odgovara tom djetetu. Ali ima ih koji ne razumiju ili misle da je to glupost pa tjeraju po svom i dijete nije uspješno.

Vraćanje vještina

Potrebno je još mnogo edukacije odgojitelja, učitelja, ali i roditelja. Definitivno ima napretka, što je dobro.

Imate li za pacijente odrasle osobe koje dolaze po pomoć nakon moždanog udara?

Imamo. Nisu svi logopedi specijalizirani za rad s odraslima koji imaju poteškoće nakon moždanog udara, afazije ili traumatskih oštećenja mozga. Prije nekoliko godina Hrvatsko logopedsko društvo napravilo je brošuru s popisom svih mjesta u Hrvatskoj — kabineta, domova zdravlja i bolnica — gdje se takve osobe mogu javiti. Dakle, ne rade svi s tim, ali ja u Kabinetu radim. Rad s odraslima je drugačiji i meni zanimljiv, a rana logopedska podrška nakon neuroloških zbivanja izrazito važna, potrebna te može uvelike pomoći osobi u vraćanju izgubljenih vještina, podizanju samopouzdanja te povratku funkcionalnog života u zajednici.

Žao mi je kad se ljudi vrate iz bolnice ili nakon toplica i ostanu najčešće sami kod kuće bez ikakve podrške. Prije sam išla u patronažu — u domove za starije i nemoćne pa u obiteljske domove. Sad zbog opsega posla to više ne mogu. Uzimam one koji mogu doći u kabinet sami ili u pratnji pa s njima radim ovdje. Trenutno imam troje takvih pacijenata u terapiji.

Problem je što dio populacije — oni s nepokretni, nakon moždanog udara ili neuroloških problema — ostaje bez logopedskog tretmana.

Što biste poručili onima koji žele studirati logopediju?

Logopeda nam definitivno nedostaje. Dobra vijest je da se otvorilo puno novih mjesta za studij logopedije u raznim gradovima pa su se i upisne kvote povećale u odnosu na moje vrijeme. Tada je fakultet bio samo u Zagrebu i primao je ukupno 28 studenata. S vremenom su povećavali broj upisanih studenata, a zatim su se otvorili studiji u Rijeci, Splitu, Zadru, Osijeku... Sad ih ima na više lokacija u Hrvatskoj pa mislim da će kroz par godina, kad nove generacije završe studij, situacija s pronalaženjem logopeda biti malo lakša.

Problem ostaje što sustav još uvijek ne rješava problem zapošljavanja logopeda. Mislim da bi svaka škola i svaki vrtić trebao imati logopeda, baš kao i svaka bolnica. Evo, kod nas u bolnici sad rade dva logopeda, ali bi nam još jedan trebao — osobito na neurologiji za poteškoće nakon oštećenja mozga. Država bi trebala omogućiti zapošljavanje logopeda u javnom sektoru, da ne moraju svi otvarati privatnu praksu i da građani lakše dođu do logopedske podrške.

Što se tiče upisa na fakultet, logopedija je specifična struka koju moraš stvarno željeti i voljeti. Ne upisuje se to »tek tako« — bilo bi šteta da netko zauzme mjesto onome tko to želi, a onda neće raditi. Fakultet je jako zanimljiv i interdisciplinaran: od hrvatskog jezika, preko medicinskih do psiholoških predmeta. To je multidisciplinarna struka koja pruža puno mogućnosti za daljnji rad, razvoj i zapošljavanje.

Dugoročno će logopedi morati ići u specijalizaciju za određene vrste teškoća, jer je postalo teško biti logoped koji radi sa svim vrstama teškoća. Trebalo bi se posvetiti jednom području i u njemu se usavršiti.

Kako ste Vi odlučili da ćete biti logopetkina?

Nekako, igrom slučaja. Odmalena sam imala više tendenciju prema društvenim predmetima, posebice hrvatskom jeziku. Možda je tu malo genetike — bake i djedovi bili su učitelji, a mama kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, sigurno ima utjecaja. Uvijek me taj dio zanimao, ali kad sam se upisivala u srednju školu, nisam imala jasnu ideju. Znala sam samo da želim u gimnaziju.

Životna odluka

Kada sam se upisala u gimnaziju javila nam se mogućnost pohađanja Govorničke škole koju je tada pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovao i vodio profesor Ivo Škarić. Održavale su se u trajanju od tjedan dana u prvom ili drugom polugodištu i bile namijenjene srednjoškolcima. Da biste završili Govorničku školu, trebalo je uspješno proći sva četiri stupnja što sam ja i učinila. Boravili smo svaki put na nekoj drugoj lokaciji u Hrvatskoj s učenicima iz drugih srednjih škola i učili smo o govorništvu, fonetici, kako sastaviti i održati govor, kako se ponašati na javnom nastupu, bavili smo se neverbalnom komunikacijom i sl. Taj dio mi se jako svidio. Prvi put sam se susrela s fonetičarima i to mi je zvučalo kao nešto zanimljivo, nešto što bih ja mogla raditi.

Tada još nisam imala pojma tko je logoped. Došla sam doma i rekla da bih to studirala, a mama je rekla: »Imaš nešto konkretnije, s čime moći raditi puno više toga i na više mjesta — to je logopedija«. Proučila sam predmete potrebne za upis i cijeli program studija i sve mi se jako svidjelo. To je definitivno bio prvi izbor. Drugi je bila psihologija, na kojoj sam također prošla i dobila mogućnost upisati se — s kojom mislim da isto ne bih pogriješila — ali od prvog dana upisa logopedija je bila to.

To je nešto što se životno posložilo — baš ono moje gdje se osjećam dobro, »kao doma« i što jako, jako volim raditi.

Za kraj možda neki najneobičniji slučaj u karijeri?

Na to je teško odgovoriti. Nisam imala baš »neobičnih« slučajeva, ali bilo je kompliciranih i višestruko teških. Pamtim neke od prvih klijenata u kabinetu s kojima sam se osobno povezala — i s roditeljima i s djecom. Roditelji su bili jako zainteresirani, slijedili su upute s punim povjerenjem pa je rad bio uspješan. Ti razgovori koji su prelazili u životne domene pomogli su i meni da se izgradim kao osoba i stručnjak.

Bilo je i slučajeva gdje su djeca došla na jako niskoj razvojnoj razini i s višestrukim teškoćama. Nisu ostvarivala kontakt očima, nisu komunicirala, nisu imala razvijenu igru — prisutno je bilo samo vrištanje, bacanje... Kad bih sjela pokraj djeteta, ono bi se odmah »raspalo« — emocionalni ispad, nemogućnost regulacije ponašanja. Nisam smjela dodirnuti nijednu igračku, bio je potpuni kaos.

Kroz godine i upornost... Ta djeca su kod mene stvarno dugo. Od tog teškog djeteta na početku — oko kojeg sam se jako trudila — sad je to dijete koje ide u prvi, drugi ili treći razred, komunikacijski super razvijeno, socijalno uspješno. Još uvijek možda »vuče« neke jezične poteškoće, ali kroz godine se stvorio poseban odnos.

Kažem — to su moja djeca. Smatram ih svojima jer smo dugo zajedno i puno smo prošli. Najteži slučajevi često postanu najdraži, jer su tu dugo i osjećaju se »doma«. To su mi najposebniji slučajevi s kojima sam se najviše povezala.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!