Leonida Kifer: "Deset godina sam maštala o samostalnom životu. San mi se napokon ostvario"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer piše seriju od 12 tekstova koje ćemo objaviti na portalu MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
________________________________________
Deset godina sam maštala o samostalnom životu. Kako je vrijeme prolazilo, a bolovi sve više vladali mojim tijelom, sve je bilo više trenutaka kada se to činilo jako daleko, pa čak i nemoguće. Želja da se osamostalim dok se većinu vremena mogu brinuti sam za sobom nagrizala je moju psihu i pomagala depresiji da se jače ukorijeni u mojim mislima i emocijama. I baš ove godine kada sam intenzivno razmišljala o tome da nikada neću otići iz Daruvara, dobila sam priliku života i krenula na novo životno putovanje.
Nisam bila prihvaćena
Mnogi me pitaju zašto sam se odselila. Jednostavno je. Da se maknem od boli koju su mi mnogi u okolici nanijeli i dopustim svojim ranama da zacijele. Iako sam 18 godina građanka Daruvara, nikada nisam imala osjećaj da sam prihvaćena. Naprotiv. Često sam hodala ulicama grada u suzama. Godine i godine sam provela kriveći sebe kako nisam dovoljno dobra da bi bila prihvaćena što god radila i koliko god se trudila. I bili su mi potrebni sati i sati rada sa stručnim osobama da shvatim kako nije krivnja u meni jer nitko ne može biti kriv što je drugačiji.
Što za mene znači samostalnost? Za mene je to prilika života. Najprije samostalnost u ekonomskom smislu – sama zarađujem za svoje potrebe. Svjesna sam koliko je to puno kad žena s invaliditetom može sama sebe uzdržavati i koliko je teško danas doći do posla ako imaš invaliditet. Mi kao društvo volimo reći smo maksimalno uz osobe s invaliditetom, a brojke zaposlenih osoba s invaliditetom pokazuju suprotno. Žao mi je što nismo shvatili da ljudi s invaliditetom toliko puno mogu, samo im moramo dati priliku i napraviti određene prilagodbe na radnom mjestu. Znate kako je divan osjećaj moći si kupiti novu haljinu ili otići u kino, a znaš da si novac za to sama zaradila? Predivan, i svima ga želim.
Prije mjesec dana preokrenuo mi se cijeli svijet koji sam do tada poznavala. Nakon tri godine maknula sam se iz vlastite sobe u kojoj sam radila. Odjednom sam u uredu okružena ljudima. Tako je divno ujutro čuti ljudski glas i moći kolegicama i kolegama poželjeti dobro jutro. Ujedno, po prvi put u životu imam vlastiti stol i stolac na kojemu radim. Možda vama zvuči nebitno, meni je to kao da ste mi poklonili čitav svemir.
Nisam puno razmišljala o tome hoću li se ili neću preseliti. Osjetila sam unutar sebe da je došlo pravo vrijeme za takav korak i zakoračila u životnu avanturu. Nitko od nas ne zna što ga čeka sutra i jednostavno želim sama sebi ujutro skuhati kavu i popiti je onako kako mi najbolje odgovara, u tišini i u pidžami. Sad je pravi trenutak da sama sebi operem rublje, skuham i ne razmišljam o tome hoću li sutra moći nego je bitno da to danas mogu. I sad je trenutak da posjetim muzeje, kina, kazališta, šetnice, odnosno sve o čemu sam godinama maštala.
Prepoznali potencijal
Bolovi su me naučili da se život živi kroz trenutke i to sada činim u punom smislu riječi. Rane koje mi je daruvarska sredina nanijela upornim neprihvaćanjem, zacijeliti će. Znam da hoće. I ne želim reći ovim tekstom da su svi ljudi loši i da mi se nikada u Daruvaru ništa nije lijepo dogodilo, jer bi to bila laž. Samo je boli i razočaranja i nepodrške bilo previše, a da bi preživjela i još jače oživjela samu sebe, moram prihvatiti priliku koju život ne pruža ni često ni svakome. Žao mi je što ovo pišem. No, kad god mi je bila potrebna podrška, ljudi su me ismijavali, omalovažali. Naime, kako bi uopće mogla svoje snove ostvarivati, moram imati posao, a njega nisam nikada dobila. Pod posao ne mislim na ponude poput ove: "Osoba si s invaliditetom, zaposlit ćemo te na pola radnog vremena i pola minimalca jer moramo nekog zaposliti kad smo već dobili novac od države".
Drago mi je što je moj sadašnji poslodavac prepoznao moj potencijal i pružio mi pravu priliku, a ne neku pro forme da bi zadovoljio uvjete natječaj. Uz takve ljude svaki se san može ostvariti.
U Zagrebu svaki dan naučim nešto novo i sretna sam što se ponovno mogu sanjati svoje snove i nadati se boljoj budućnosti.
U Daruvar ću, naravno, dolaziti. Imam tamo oca, prijatelje, njihovu divnu djecu, ponekog člana obitelji. Imam i drveće i staze, one me nisu ni povrijedile ni razočarale. A ljudi? Ljudi imaju priliku za nove početke, dok god smo živi, nikada nije kasno.
Samo, molim vas, nemojte da se još netko osjeća onako kako sam se ja osjećala. Pomažite i podržite, budite zajednica koja mijenja svijet na bolje. Svijet pojedinca je mali svijet, no za tu osobu on je sve što ima...