KAO IZ BAJKE Kako Danijela iz Daruvara od odbačenih sitnica stvara čuvare najljepših uspomena

Prazna vrećica od pudinga ili vanilin šećera, stara zavjesa, koverta u kojoj je stigao račun za struju… Za većinu nas to su predmeti koji će, nakon što ispune svrhu, završiti u kanti za smeće. No, postoje posebni ljudi koji takvim ''drangulijama'' umiju naći dodatnu svrhu.

To su oni genijalci i kreativci koji čak i u smeću vide skriveni potencijal. Među takvima je i Danijela Ljutak Jureković, Daruvarčanka sa stalnom adresom u Batinjskoj Rijeci, u susjednoj općini Đulovac koja već godinama stvara razne ukrasne predmete, od kutija za nakit, preko prigodnih adventskih vijenaca do drugih čuda. A u moru tih

Danijelinih čuda posljednjih otprilike sedam godina posebno mjesto zauzimaju tzv. junk journali, jedinstvene tekice za bilježenje dnevničkih zapisa, ideja, misli, recepata i sličnoga. Čak i kada nisu ispisane, one pričaju posebnu priču.

Prvi susret s junk journalom dogodio se sasvim slučajno, kod prijateljice Senke iz Daruvara. Danijela se, kaže, zaljubila na prvi pogled.

- Ja sam i inače ljubitelj papira, zapisivanja, olovaka i svega toga. Kad sam prvi put vidjela junk journal, odmah sam znala da to želim raditi. Nije mi tada bilo važno hoću li ih raditi za nekoga drugoga ili samo za sebe, jednostavno sam htjela pokušati prisjeća se Danijela.

Čarobni svijet

Slijedile su otprilike dvije godine gledanja, istraživanja i, naravno, skupljanja. Jer jednom kada počnete razmišljati kao junk umjetnik, kaže naša sugovornica, smeće više nije samo smeće.

Koverta s prozirnim prozorčićem postaje džepić. Stari kalendar novi papir. Zavjesa korica ili ukras. Naušnica privjesak. Kutija od zobenih pahuljica baza za nešto sasvim treće.

- U jednom trenutku u svakom smeću kod kuće počnete vidjeti potencijal. Onda skupljate i skupljate i odjednom vam je puna soba svega i svačega. To je začarani krug. Nikad nemate sve, a nikad nećete ni sve iskoristiti - smije se Danijela.

Posebno plodno mjesto za buduće umjetničke projekte je, kaže, kuhinja. U njezinim junk journalima završavaju vrećice od pudinga, praška za pecivo, kutije od riže, košarice za muffine, ambalaža i sve ono što bi u nekom drugom domu bez razmišljanja završilo u otpadu.

No bilo je i mnogo neobičnijih dodataka. Jednoj je prijateljici, ljubiteljici rakije, na journal stavila malu bočicu s pravom rakijom. U drugom je slučaju završila i rakija u paketiću ''to go''.

Ipak, najposebniji projekti nisu nužno oni s najluđim detaljima, nego oni koji nose nečiju osobnu povijest.

Jedna je majka iz Zagreba tako naručila journal za 18. rođendan svoje kćeri te poslala Danijeli punu kutiju uspomena iz njezina odrastanja, od vrtićkih radova, crteža, čestitki, mašnica i drugih sitnica. Danijelin zadatak bio je od svega toga stvoriti jednu priču.

-To je bilo poprilično zahtjevno jer nisam poznavala ni mamu ni djevojku, a trebala sam odabrati što je od svih tih uspomena najvažnije. Mami je, naravno, sve bilo važno. Ali na kraju je ispalo stvarno odlično i bila je jako zadovoljna - kaže.

Za posebne prigode

To i jest smisao junk journala, dodaje Danijela. Oni nisu klasični fotoalbumi, nego svojevrsni spoj dnevnika, spomenara i male knjige uspomena. U njima može biti fotografija, citata, poruka, džepića, papirića za zapisivanje, uspomena i praznih stranica koje vlasnik tek treba ispuniti.

Narudžbe joj danas stižu za rođendane, godišnjice, mature, krštenja, babinje, vjenčanja i djevojačke večeri.

- Posebno mi je drag journal koji sam, kao poklon od kume, radila za buduću mladenku. On je složen od fotografija i uspomena koje su dvije prijateljice skupljale još od vrtićkih dana. Dio sam ispunila ja, a ostatak sam ostavila mladenki, kako bi sama mogla nastaviti priču - kaže Danijela.

Radovi iz Batinske Rijeke otišli su i daleko izvan Hrvatske, u Švedsku, Nizozemsku, Njemačku i druge zemlje. Koliko ih je napravila u proteklih šest ili sedam godina, Danijela više ni sama ne zna.

- Sigurno na stotine. Bolje da ne idem brojati - smije se.

A svaki zahtijeva vrijeme. Najmanje dva tjedna rada, po nekoliko sati dnevno, ovisno o obiteljskim obvezama i složenosti narudžbe. Jer gotovo sve radi sama, od korica i uveza do papira. Papir pritom ne smije izgledati novo. Danijela ga boji kavom, čajem, bojama za jaja, ljuskama luka, pa čak i bojom iz starih flomastera. Potom ga suši, pegla i tek onda ugrađuje u journal.

- Mi koje izrađujemo junk ne volimo baš bijele papire. Mora biti malo boje, malo tragova vremena. Ako imate jedan takav papir u journalu, možete biti sigurni da nitko na svijetu nema isti. To su apsolutni unikati - govori, dodajući kako ljudi ovakve poklone i uspomene vole upravo zbog te neponovljivosti koja ih odvaja od masovne proizvodnje.

Kreativnost je, inače, u Danijelinu životu prisutna od djetinjstva. Oduvijek je, kaže, nešto rezala, slagala, organizirala i ''prtljala'', još od papirnatih lutkica. Kasnije je radila dekupaž, kutije za uspomene, adventske aranžmane i druge dekoracije, a Božić joj je i danas jedna od najvećih inspiracija.

Svoju kreativnu priču nazvala je MiMa Design. Taj je naziv nastao od imena njezinih kćeri Mile i Majde, ali i kao uspomena na pokojnu sestru Mirelu, koju su svi zvali Mimica ili Mima. Kućna radinost glasi na njezinu majku Veru Ljutak, koja je također velika kreativka i sudjeluje u Danijelinim projektima.

Mamina pomoć

- Ona je sjajan operativac, uvijek je tu, a najviše kada treba izrezivati veće količine tkanine ili drugih materijala - smije se Danijela.

Razlog zbog kojeg Danijela najveći dio svog kreativnog života provodi kod kuće, nije samo ljubav prema papiru. Majka je i roditelj njegovatelj svojoj kćeri Majdi, koja ima autizam, ne govori i zahtijeva stalnu brigu.

- Moram joj biti na raspolaganju te sam s toga i svoje hobije prilagodila tom svakodnevnom ritmu. A čovjek bi poludio da cijeli dan samo usisava, briše prašinu i pere prozore. Treba ti neki ispušni ventil, a moj nije mogao biti da četiri puta tjedno idem na aerobik ili u teretanu. Morala sam pronaći nešto što mogu raditi kod kuće - otvoreno govori Danijela.

Tako je ono što je počelo kao način da sebi stvori vlastiti prostor slobode s vremenom preraslo u nešto mnogo veće. Zanimljivo, papir kao da se provlači kroz cijelu obitelj. Starija kći Mila također voli bilježnice i zapisivanje te skuplja K-pop memorabilije, albume, kartice. Majda pak obožava knjige. Ima ih, kaže majka, na tisuće.

- Posebno voli Biblije zbog tankih, šuškavih i gotovo prozirnih listova. Nekada su joj jednako zanimljivi bili telefonski imenici koje je listala sve dok se ne bi raspali. Nevjerojatno je kako se kod nas sve jednostavno vraća na papir - smije se Danijela.

U svijetu u kojem sve češće zapisujemo u mobitel, fotografije čuvamo u oblaku, a stare stvari bacamo čim se pojavi nešto novo, Danijela radi upravo suprotno. Piše rukom. Čuva komadiće prošlosti. Vraća život onome što je netko drugi odbacio. Od stare zavjese, omota od vanilin šećera, čestitke ili komadića nakita stvara nešto što će netko možda čuvati desetljećima. Za razliku od većine nas, za koje smeće predstavlja kraj priče, u Danijelinom svijetu ono često predstavlja tek prvu stranicu.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!