Ivan Puljko iz Bjelovara je pekar, baš kao njegov otac, sin i unuk: "Kad ne pečem kruh – pišem knjige"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
„Borik u srcu“ naziv je druge knjige koju potpisuje 71-godišnji Bjelovarčanin Ivan Puljko. Priča je to, ne samo o poznatoj park šumi koja je omiljeni dio grada za mnoge Bjelovarčane, već i fascinantni prikaz Ivanovog djetinjstva i mladosti te povijesti njegove vrijedne, radničke obitelji.
- Moj otac bio je proleter, u pravom smislu te riječi. Njegova obitelj doselila se u Bjelovar 1934. godine iz Zagorja. Bili su siromašni, no vrijedni i moj je otac vlastitim rukama izgradio i zaradio sve u životu. On i majka imali su nas četvero, a otac je majci govorio kako ne mora tražiti posao, kako je dovoljno da kuha, odgaja djecu i brine o njemu. I tako je zaista i bilo tijekom čitavog života – priča nam Puljko.
Očevo zanimanje odredilo je i njegov životni put. Jer, iako piše knjige, Ivan Puljko po zanimanju je – pekar. Baš kao što je bio njegov otac i kao što su njegov sin i unuk, ukupno četiri generacije pekara u obitelji. Stoga i ne čudi što je Ivanova prva knjiga „Kruh naš svagdašnji“ posvećena upravo omiljenoj namirnici na ovim prostorima te opisuje povijest pekarstva u Bjelovaru u kojem je važnu ulogu imala ove godine ugašena Gradska pekara, poduzeće u kojem je naš sugovornik proveo pune 43 godine.
Pekarska škola
- Moj otac je radio u Gradskoj pekari i on mi je ondje pronašao praksu, bez koje se u to vrijeme nije mogla upisati strukovna škola. Sjećam se kako mi je rekao – Ivane, s ovim poslom nikad nećeš biti gladan kruha. Nisam baš bio zadovoljan, no bio sam poprilično nestašno dijete i nisam imao dobre ocjene, a bome nije bilo ni financijskih mogućnosti za fakultet nakon neke druge škole. No, s vremenom sam zavolio pekarski posao i ostao u njemu sve do mirovine – priča nam Ivan koji je tu ljubav prenio na sina Tomislava koji danas radi u jednoj privatnoj pekari te na unuka Marka koji je po zanimanju pekar, iako ne radi u struci.
Ivan je u Zagrebu završio pekarsku školu koja je tada bila sve samo ne lagana. Uz opće predmete, kao što su hrvatski jezik, matematika i povijest, budući pekari morali su jako dobro znati fiziku, mikrobiologiju, a posebno kemiju.
-Bio sam smješten u domu gdje su na nas pazili odgojitelji, oni su nam bili zamjenski roditelji. Bili su vrlo strogi i tražili su od nas da budemo disciplinirani, a baš to nam je bilo potrebno u tim godinama. Sjećam se da smo poslije ručka imali obavezna dva sata učenja i to je kod mnogih bilo ključno za uspjeh u školi – priča naš sugovornik, dodajući kako su već u to vrijeme u sklopu škole imali praktikum i laboratorij za učenje.
Od učenika se, kaže, očekivalo da pokažu široko znanje.
Pet vrsta kruha
- Jednom prilikom naša učiteljica iz hrvatskog je shvatila da nitko od nas ne zna ćirilicu i svima nam je podijelila jedinice. No, jedan od naših odgojitelja u domu nam je donio neke materijale da učimo preko vikenda i već idući tjedan smo ispravili jedinice – sjeća se Ivan.
Po završetku školovanja, počeo je raditi u Gradskoj pekari u Bjelovaru. To je poduzeće tijekom 80 godina postojanja više je puta mijenjalo vlasnike i imena, no Bjelovarčani su ga uvijek zvali Gradska pekara.
- Svi su uvijek govorili – idem po kruh u Gradsku pekaru. Ja sam dijete te pekare, tamo sam proveo čitav radni vijek, sve do odlaska u mirovinu 2012. godine. Kad sam tek počinjao ondje raditi, proizvodili smo samo pet vrsta kruha – bijeli, polubijeli, crni, kukuruzni i tzv. luksuzni kruh. Bio je to zapravo slatki bijeli kruh s „cvebama“ odnosno grožđicama. Osim kruha, radili smo i peciva. Bile su tu lizike, kifle, pletenice, zatim kifle i pereci u koje stavljali mast, zbog čega su bili hrskavi i odlično su prijali uz pivo – prisjeća se naš sugovornik.
Bila je, dodaje, još jedna posebna vrsta kruha.
- Bio je to kruh neslani kruh koji se u gradskoj pekari proizvodio za bolnicu. Kad sam tek došao u pekaru na praksu, dali su mi da sortiram kruh, a taj je izgledao tako slasno da nisam mogao odoljeti i otkinuo sam jedan komadić. Problem je bio u tome što se svakog dana peklo samo nekoliko takvih štruca pa su stariji pekari digli viku. No, poslovođa je stao na moju stranu i jednostavno im rekao da ispeku novi kruh – sjeća se Ivan.
Nije bilo alergičnih
U to vrijeme itekako se vodilo računa o higijeni, a u kruhu i drugim pekarskim proizvodima nije bilo kemije i aditiva.
- Uz kvasac, u tijesto smo stavljali samo vitamin C. Kasnije su počeli stizati razni dodaci i puno toga se promijenilo. Čak ni kukuruzno brašno više nije isto. Danas iz njega izvade klicu, koja je najhranjiviji dio, koji se koristi u kozmetici, dok se od ostatka melje brašno koje je time izgubilo na kvaliteti. A mi smo nekada stalno morali miješati kukuruzno brašno kako ne bi užeglo, upravo zbog klice koja je davala poseban okus svakom kruhu – priča naš sugovornik.
U to vrijeme, kaže, nije bilo alergija na gluten i sličnih problema zbog kojih bi se odbijala šnita kruha.
- Svi su jeli sve i bili su zdravi kao dren – smije se Ivan.
Otkriva nam i kako je pekarski posao težak, i fizički i psihički.
- U smjene bih odlazio u tri ujutro te radio do 10 ili 11. Organizam mi se naviknuo na takav ritam pa bih se i na godišnjem odmoru budio usred noći. Uvjeti rada u pekari jako su teški, stalno morate paziti da se ne povrijedite, radite na velikim vrućinama, a ljeti je unutra pakleno – prisjeća se Ivan.
Bjelovarska perjanica
Prvo kao pekar, a onda kao tehnolog, u bjelovarskoj Gradskoj pekari ostavio je najbolje godine svoga života. Malena tvornica na početku industrijske zone na bjelovarskoj Slavonskoj cesti za njega ima posebno značenje i stoga je, iako je u mirovini već 12 godina, ondje proveo posljednju radnu noć s bivšim kolegama. Nakon toga su vrata tog kultnog mjesta zatvorili zauvijek.
- Gradska pekara godinama je bila perjanica bjelovarskog poduzetništva, u najbolja vremena ondje je radilo skoro 80 ljudi. Bjelovarčani su sami podizali tu firmu još otkako je više manjih pekara preseljeno na jedno mjesto, u bivši Suhanekov mlin na današnjoj Slavonskoj cesti. Žao mi je što je pekara zatvorena i što nitko nije vidio interesa da se dugogodišnja tradicija nastavi – kaže naš sugovornik.
No, priča o tom čarobnom mjestu na kojem su godinama nastajali najfiniji krušni proizvodi u Bjelovaru i okolici ostat će zauvijek sačuvana u Ivanovoj prvoj knjizi „Kruh naš svagdašnji“, a zanimljivi detalji o pekarstvu i u njegovoj autobiografiji „Borik u srcu“. Ljubav prema pisanoj riječi ovaj je zanimljivi Bjelovarčanin, kaže, oduvijek nosio u sebi.
- Volim čitati, a u mirovini sam osjetio potrebu da neke stvari zapišem. Koliko sam vješt u tome, procijenit će moji čitatelji, no ja sam to jednostavno morao učiniti – kaže Ivan.
Dodaje kako je pisanje čudesna vrsta ovisnosti.
Podrška dobrih ljudi
- Kad počnem pisati, jednostavno ne mogu stati sve dok ne završim poglavlje ili odlomak koji sam naumio zabilježiti. Koliko me je samo puta supruga Ankica znala zvati da idem spavati dok sam pisao svoje knjige, ali ne bih mogao otići dok ne završim što sam naumio – kaže naš sugovornik.
Dodaje kako mu je upravo supruga bila najveća podrška prilikom pisanja knjiga. Tijekom izdavanja prve knjige sprijateljio se i s bjelovarskim grafičarom Željkom Horvatom koji mu je, kaže, također bio velika podrška.
- Zahvalan sam i svima drugima koji su mi pomogli da izdam ove dvije knjige – kaže naš sugovornik koji otkriva kako već ima ideju za treću knjigu. No, detalje nam je želi otkriti. Prvo će ih razraditi sa sebi bliskim i dragim ljudima, možda baš uz pogaču koju je naučio raditi u Gradskoj pekari, a kojom danas kod kuće rado iznenadi suprugu Ankicu.
- Vrlo ju je lako napraviti. Pomiješate glatko brašno, sol, vodu, malo margarina ili masti te prašak za pecivo. Zamijesite, ostavite da malo odstoji pa opet premijesite i stavite peći na 210 stupnjeva. I to je to, jednostavno, a jako fino – spremno otkriva recept naš sugovornik.
Tajnih recepata on, kaže, nema. Jer, bio bi pravi grijeh skrivati od nekoga recept za kruh, taj dar na koji svako ljudsko biće ima pravo. Stoga će svaki pravi pekar kazati kako je privilegija pripremati ga svakodnevno za druge. A Ivan Puljko pekar je od glave do pete i, kaže, da se rodi, bio bi to opet.
- Kada bih se ponovno rodio, opet bih odabrao taj zanat, jer tko ne osjeti tijesto i miris svježe pečenog kruha i peciva, taj kao da i ne postoji, taj ne zna što je lijepo – zaključuje naš sugovornik.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!