Dirljiva priča o stolaru koji u mirovini želi biti "šegrt" kako bi spasio obrt i zanat koji umire...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR/ROVIŠĆE – Sve je manje pravih majstora, obrtnika, ljudi koji su požrtvovno radili cijelog radnog vijeka, koje su svi poštovali i divili se njihovim proizvodima. Jedan se takav ovih dana sprema u više nego zasluženu mirovinu. Priča je ovo o Damiru Pircu, stolaru iz Predavca čija priča nadahnjuje jer unatoč tome što on odlazi u mirovinu i nema svog obiteljskog nasljednika koji će nastaviti ime i tradiciju, hale neće zjapiti prazne, a strojevi neće biti rasprodani.
Iako ne više pod imenom Stolarija Pirc, proizvodnja se nastavlja i to u vrlo neuobičajenim okolnostima. Šef će sada postati Pircov dugogodišnji zaposlenik Damir Mihaljević, a Pirc će biti radnik i to na četiri sata. Od Nove godine, ovaj će uigrani dvojac zamijeniti uloge i napraviti sve da posao opstane.
Otac stolar
- Moj staž u obiteljskom obrtu dug je gotovo 43 godine, dakle od veljače 1979., s time da sam i prije preuzimanja obrta radio sa svojim ocem. On se nažalost, teško razbolio i preminuo sa svega 46 godina. Nije mi bilo druge, preuzeo sam posao s 20-ak godina, prekinuo snove o studiju i dalje nastavio razvijati očev obrt koji je preko noći postao moj. Tata je specijalizirao izradu stilskog namještaja, u Ljubljani je učio, a po selima je bilo puno obitelji kojima je radio one poznate kredence s ladicama i staklenim policama. Tamo negdje 60-ih godina nastala je kratkotrajna kriza pa je otac zbog tadašnje vlasti morao privremeno odjaviti obrt, u to vrijeme prekida radio je za bjelovarsku mljekaru. Oni su tražili police za sireve, tada je bila velika potreba za time. No, već 1968 ili 1969. godine ponovno je otvorio obrt i normalizirao posao. Već tamo negdje 1971. ja sam završio osnovnu školu i krenuo s tatom izučavati stolarski zanat – prisjeća se Damir Pirc tih davnih vremena i ističe kako je bilo normalno da djeca prate svoje roditelje i uče od njih onome čime su roditelji posvećeni.
- Šarafio sam, zabijao čavle, učio i pomalo zavolio naš obiteljski posao, tradiciju koja nas je sve othranila. Sjećam se da je tata još doživio vrijeme kada sam ja radio svoju prvu veliku isporuku stolarije. Nisam imao iskustva, vraški sam se pomučio s nacrtima 1 naprema 1, to je bio prvi znak moje ozbiljnosti. Nije više bilo korza i lutanja gradom, već sam sve vrijeme provodio u radioni, morao sam, kako se kaže „pljunuti“ u šake i zauzeti se za kruh jer je otac već bio jako bolestan – ističe Pirc i dodaje kako je tata sa stolarijom krenuo davne 1957. godine.
Odbio raditi plastičnu stolariju
Sjeća se kako je otac 70-ih godina nabavio nove strojeve. Stigli su iz Maribora, a stavili su ih u nekadašnju djedovu štalu jer je djed bio veliki poljoprivrednik. Pomalo se sve širilo, a Damir je neprestano ulagao u obrt. Još je dva puta nabavio nove strojeve, a za njihovu nabavku nikada nije uzeo niti kune od države ili Europe.
- Obrtnici su, nažalost, uvijek bili na lošem glasu. Krvavo sam stekao sve ovo, a za početke se namučio i moj otac, no ustrajali smo i ne mogu reći da je radni vijek prošao loše. Radio sam jedno vrijeme jako puno stolarija, najviše za kuće katnice ljudima koji su doselili iz Bosne. Tih je godina bio pravi boom građevinske stolarije, a u međuvremenu su neki počeli tražiti i masivni namještaj po mjeri. Sada mi je žao što sam bio tvrdoglav i što nisam 90-ih ponudio ljudima plastičnu stolariju. No, nisam htio raditi s plastikom. Nakon toga nekako smo se nametnuli ustanovama koje su sve više od nas počele tražiti unutrašnja uređenja. Radio sam tako uređenja za muzej, poštu, Finu, policiju, elektru, a biskupiju sam gotovo cijelu opremio. Od vanjskih prozora, vrata pa sve do unutarnjeg masivnog namještaja… S vremenom, kombiniralo se uređenje s više vrsta materijala, a sve je popularniji postao iveral. Masiv je otišao u bezvrijednost, za njime više nije bilo interesa. Kao obrtnici, mi smo se uvijek morali prilagođavati tržištu. Pričalo se svojedobno svašta, bio sam i na glasu kao najskuplji majstor, do mene su dolazile priče kako ljudi misle da ću „ih oderati“, no ja dan danas mirno spavam. Mnogi su mi ostali i dužni, no nisam propao zbog toga – priznaje Pirc kojemu je žao što danas nema više mladih koji se žele školovati za stolare. Smatra kako je to prava šteta jer zbog te činjenice tradicija propada. Tu je spomenuo i svog „nasljednika“.
Sudbonosni susret
- Za veoma malu cijenu odlučio sam iznajmiti prostor, halu i strojeve svojem dugogodišnjem radniku. Meni je bilo samo važno da se ne stavi ključ u bravu. A iskreno, veselim se da ću nastaviti raditi, no bez opterećenja i samo na četiri sata. A nikad se ne zna, možda jednoga dana posao preuzme i moja starija kćerka. Ona sada s obitelji živi i radi u Zagrebu, a kao mlađa okušala se u obiteljskom poslu i to kroz uređenje interijera tako da joj ništa nije strano. Mlađa kćer također je u Zagrebu, a ona je završila građevinu. Imam i četvero unuka – hvali se 65-godišnji Pirc koji svakako namjerava ostatak života provesti na način da znatno manje radi nego što je to bio slučaj dosad.
- Oduvijek mi se nametao samo rad, rad i rad, od djetinjstva tako. Uvijek sam nešto izmišljao, suočavao se s problemima u inovativnom smislu, a jako je važno posvetiti vrijeme i obitelji. Tu sam možda u životu fulao jer djecu je supruga sama podigla i odgojila, ja sam davao financijsku podršku, no sve drugo odradila je moja bivša supruga – iskren je Damir Pirc koji je svojeg djelatnika Mihaljevića zaposlio prije otprilike 16 godina. Tada ni sanjali nisu da je to gotovo pa sudbonosni susret koji će im obojici obilježiti život.
- Ja sam došao zapravo da mi ovdje u proizvodnji dečki nešto odrade. Stolar sam po struci i puno sam radio s iveralima za jednog privatnika. Spontano smo se nekako našli, njima je trebao netko tko zna raditi svašta, ja sam htio dalje napredovati i imati siguran posao i eto, tu smo, zajedno i danas – kaže nam Damir Mihaljević koji je tradicionalnu Stolariju Pirc pretvorio u DM obrt za stolarske usluge. Žalosti ga, priznaje nam, što nema niti škole za stolara, a niti zainteresiranih mladih ljudi koji bi izučili ovaj nimalo lak zanat.
Bez konkurencije
- Sve se svodi na neki drugi biznis u županiji, a slabo se misli na obrtnike. Mi smo se srećom, tu nekako pozicionirali da radimo nešto što drugi nemaju u ponudi. Specijalizirali smo se stoga, za namještaj i opremanje velikih ustanova i konkurencije u tom poslu u ovom dijelu županije nemamo. Nešto slično ljudi mogu pronaći možda u Čakovcu, Zagrebu i ostalim većim gradovima, no u BBŽ i bližoj okolici ne. Evo, sada upravo radimo namještaj za jedan dječji vrtić u Petrinji. Sve će biti od masivnog drveta i posao smo dobili preko preporuka. Puno radimo i za sakralne objekte gdje se traže specifični detalji koje zahtijeva naš restauracijski zavod s kojim puno surađujemo.
Oni su nam i dali potporu da ustrajemo da se proizvodnja u ovoj hali nastavi jer nemaju koga drugoga angažirati za zahtjevne poslove. A mene baš privlače starine i takvi zahtjevni zadaci koje smatram pravim izazovom. Što je posao teži i zahtjevniji, to je meni interesantniji. Radimo mi i klasiku, ali ipak malo više pridodajemo pažnju detaljima s kojima se drugi uopće ne bave – iskreno priznaje Mihaljević koji se veseli nadolazećim danima. Iako ponekad znaju toliko žustro raspravljati o poslu da bi netko sa strane mogao pomisliti da se svade, ovaj se neobičan dvojac s godinama zbližio i sprijateljio. Oboje obožavaju svoj posao i ono što rade, teže savršenstvu i to ih gura naprijed. Uvijek žele biti stepenicu više od ostalih, a sudeći po brojnim izazovnim angažmanima, čini se kako to prepoznaje i tržište.
Naučnici u Irskoj i Njemačkoj
Prepoznaju to i stranci koji su zaposlili mlade ljudi koji su zanat učili baš kod ova dva Damira.
- Jedan je dečko kojeg sam ja obučavao još u prijašnjoj firmi, odselio u Irsku. Drugi je ovdje učio stolarski zanat, a sada je u Berlinu, u Njemačkoj. Oboje su se snašli, a čim su pokazali svoje znanje, samo im je nebo postalo granica. Naravno da nas veseli ta povratna informacija stranaca koji su se interesirali kod koga su to učili njihovi novi zaposlenici – zaključuje Mihaljević koji bi volio da im mladi dođu na vrata i pokažu interes za učenjem stolarskog zanata.
Tko zna, možda ovaj članak u kojem su dušu ogolila dva iskusna i uspješna stolara nekoga potakne da pokuca na vrata stolarskog obrta u Predavcu i uhvati se u koštac s dva Damira. Njihova su vrata, poručuju, otvorena za sve koji žele učiti.