David (25) iz Grubišnog radi u dvije hitne, planira specijalizaciju i doktorat: "A strast su mi gitara i ribolov"

GRUBIŠNO POLJE - Od dječačkih „operacija“ kod kuće, preko matematičke gimnazije i studija medicine u Zagrebu, do volontiranja na Rebru, rada u hitnoj službi, znanstvenih radova, glazbe, sporta i ribolova, 25-godišnji David Palijan iz Grubišnog Polja već je prošao put koji bi za mnoge bio dovoljan za cijeli život. Njegov, međutim, tek počinje.

Danas je liječnik opće medicine, radi u hitnoj medicinskoj službi u Bjelovaru i bolničkoj hitnoj, a pred njim je sljedeći veliki korak, specijalizacija iz anesteziologije.

No, priča o Davidu nije počela u bolnici. Počela je mnogo ranije, u dječačkim godinama, kada su on i njegov brat blizanac, kako sam kaže, „operirali“ mamu kod kuće.

- Imali smo razne čekiće, skalpele... Voljeli smo se igrati da operiramo mamu. Od osnovne škole zapravo je postojao neki interes za medicinu, stomatologiju. Slijedeći taj put, upisao sam matematičku gimnaziju u Bjelovaru i već tada znao da kasnije želim na medicinu. Samo sam se trebao odlučiti za grad, bila je opcija Rijeka, Zagreb, možda Osijek ili Split. U srednjoj sam prolazio s odličnim uspjehom pa sam odlučio za najbliži Zagreb. Jer ipak je najljepše biti blizu doma, mame, tate i obitelji, prisjeća se početka ozbiljnijeg obrazovanja naš sugovornik.

Korona studiranje

Maturu je, kaže, napisao vrlo dobro, prošao je prijemni i krenuo na Medicinski fakultet u Zagrebu. Njegova prva godina, međutim, bila je obilježena pandemijom koronavirusa, zbog čega studentski Zagreb nije upoznao onako kako ga je zamišljao.

- Krenula je ta korona godina. Drugu smo cijelu proveli online, tako da Zagreb nisam previše ni vidio. Onda je na trećoj godini sve krenulo kako treba. Vratili smo se na kliniku i na predmete koji više nisu bili biologija, fizika i oni srednjoškolski predmeti. Na farmakologiji sam se nekako najviše odlučio za anesteziju, znao sam da to želim specijalizirati i baviti se nekom akutnom medicinom, priča David.

Upravo će se akutna medicina pokazati kao nit koja će povezivati velik dio njegovog profesionalnog puta. I to ne samo kroz studij.

Jutro na Rebru, dan u operacijskoj sali, hitna

Dok je većina studenata medicinu učila prvenstveno kroz predavanja, vježbe i ispite, David je odlučio otići korak dalje. Počeo je volontirati na Rebru, uz studiranje, i to tijekom više godina. Na Rebru je upoznao vrhunske anesteziologe, a iskustvo koje je ondje stekao kasnije mu je, kaže, puno značilo pri ulasku u profesionalni svijet.

- Kad sam bio na anesteziji, budio sam se negdje oko šest ujutro, išao na Rebro i do jedan, dva poslijepodne sam bio po salama. A na Rebru, kad sam bio na OHBP-u, njihove smjene bile su otprilike deset do dvanaest sati. Pratio sam liječnike, gledao što rade, a onda su mi već pred kraj dali da sam nešto radim, pregledavam i tako sam već pomalo, kada sam završio fakultet, bio spreman za rad, ističe ovaj mladi liječnik.

No, nije se David zadržao samo na kliničkom iskustvu. Još tijekom studija uključio se i u znanstveni rad, kongrese i studentske aktivnosti. Već prve godine priključio se Pjevačkom zboru studenata Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Lege artis. A važno je napomenuti i kako je dobitnik rektorove i dekanove nagrade. Paralelno se sve više uključivao i u anesteziologiju te znanstveni rad.

- Bili smo na vježbama iz neurologije, sjećam se, na četvrtoj godini. Kolegica koja nam je držala vježbe pitala je koga što zanima. Ja i prijatelj kojeg je zanimala plastika, a koji je sada u Zagrebu, na Merkuru, gledali smo specijalizacije i uvijek nas je bilo strah hoćemo li proći. Puno su igrali ulogu bodovi koje imamo, a jedna od stvari koja je nosila bodove bili su i znanstveni radovi, prisjeća se David.

Znanstveni rad mu je, kaže, posebno odgovarao.

- Mi smo jako voljeli pisati znanstvene radove i pratiti časopise, što se događa u medicini u svijetu. I onda smo, spletom okolnosti, preko te kolegice došli do tima anesteziologa. Oni su isto bili mlađa ekipa na Rebru koja se bavila istraživanjima. Osnovali su poznati Intenzivna HR kongres i onda smo krenuli na kongrese s njima, kaže David kojemu je sudjelovanje na kongresima otvorilo još jedan prostor za učenje, ali i predstavljanje vlastitog rada.

Kongresi i znanstveni radovi

- Osnovali smo sekciju za anesteziologiju u Studentskom zboru i bilo nas je pet, šest voditelja. Ja sam bio predsjednik dvije godine. Išli smo po kongresima, često besplatno jer smo bili studenti i nismo imali novaca, pa smo tamo pisali radove. Imam dvije nagrade za najbolje sažetke. Tako sam se i u tom znanstvenom svijetu okušao i baš mi se svidjelo, otkriva mladi liječnik.

Nije stoga čudno što se nakon fakulteta nije odlučio za mirniji početak karijere. Dok su neki njegovi kolege birali obiteljsku medicinu ili određeno vrijeme napravili stanku prije sljedećeg profesionalnog koraka, David je odmah otišao u hitnu.

- Ta me anestezija pratila cijelo vrijeme i zato sam se našao u vanjskoj hitnoj odmah za početak radnog vijeka. Vrlo brzo pridružio sam se i timu bolničke hitne, pa danas radim u obje službe. Volim što je ta priča zaokružena. Znam puno puta s hitne dovesti pacijente u bolnicu, ali onda više o njima ništa ne znam. A ovako, kada radim i u bolnici, onda točno znam put svojeg pacijenta, priča nam David dio posla koji između redaka otkriva koliko je zapravo posvećen zvanju i pacijentima.

Iskustvo koje je donio sa sobom bilo je neobično veliko za nekoga tko je tek zakoračio u profesionalni život.

- Kolege su mi govorili: ‘Ma, ovi tečajevi, ovo što svi moramo proći prije vanjske hitne, to je David već obavio.’ Govorili su mi da nisam normalan, ajmo reći, kroz smijeh nam otkriva ovaj mladi čovjek.

No, upravo ono što je tijekom studija izgledalo kao pretjerivanje danas mu, kaže nam, daje sigurnost u poslu.

Plan upisati doktorat

Natječaji za specijalizacije očekuju se tijekom rujna i listopada, a njegov prvi izbor prilično je jasan. Plan je specijalizacija iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, a privlači ga sve ono što nosi dinamiku i odgovornost akutne medicine.

- Anestezija je primarna, ali bilo koji oblik akutne medicine dolazi u neki obzir, znači intenzivna, hitna ili slično. Sve nešto malo žustrije, kaže i pojašnjava nam kako ga čekaju godine i godine specijalizacije. Jedina specijalizacija koja traje šest godina je neurokirurgija, dok anestezija traje pet godina, kao većina ostalih smjerova. A kada govori o budućnosti, David već razmišlja i dalje od same specijalizacije.

- Matična klinika nudi doktorsko usavršavanje pa zbog svih tih radova koje sam pisao najradije bih, odnosno već mi je u planu, upisati doktorski studij paralelno, otkriva nam.

Drugim riječima, nakon specijalizacije ne planira stati. Zapravo, prema svemu što govori, teško je zamisliti da bi ikada mogao prestati učiti.

Iako pogled usmjerava prema Zagrebu i velikim kliničkim centrima, David o svojem sadašnjem radnom okruženju govori s velikim poštovanjem. Posebno ističe ljude s kojima radi i organizaciju hitne službe.

- Baš sam nedavno imao pacijenticu pa ću se poslužiti njezinim riječima. Došla nas je pohvaliti jako jer smo joj muža spasili. Puno ljudi voli kukati, a ja bih baš bio suprotno od toga. Moram pohvaliti novu ravnateljicu i cijelu organizaciju naše vanjske hitne i ravnateljicu bolnice. Jer, koliko god se trudio nalaziti nekakve mane i biti ljut na svijet i ljut na sve oko sebe, ja mislim da je to ipak krenulo u nekakvom dobrom smjeru. Vidi se pomak i meni je baš stvarno super, iskren je mladi liječnik poslom koji obavlja i okruženjem u kojem radi. Ono što mu je posebno važno jest osjećaj da se njegovo znanje svakodnevno nadograđuje.

Ne vjeruje u završeno obrazovanje

- Definitivno stalno pratim istraživanja. Puno toga se promijenilo u periodu od samo 10 godina, od reanimacije, lijekova za tlak, do raznih hitnih intervencija i načina zbrinjavanja pacijenata. Mislim da bi se jednom-dvaput godišnje trebala barem prolistati stručna literatura da se vidi što je novo isplivalo na površinu. U medicini treba učiti skroz do mirovine, uvjeren je David.

No, iza liječnika koji rano ustaje, radi u hitnoj, prati stručnu literaturu i razmišlja o doktoratu, postoji i drugačija strana. Glazba, ribolov, djevojka, obitelj, izlasci… I znate što? Tvrdi da sve stigne!

Kako nam kaže, ljubav prema glazbi otkrio je vrlo rano. Išao je u glazbenu školu, svirao klavir, gitaru, a u Bjelovaru je imao i bend s kojim su svirali u domu.

- Svirao sam u osnovnoj glazbenoj školi klavir, no, tu sam stao s glazbenim obrazovanjem. Mislio sam da ću ići i u srednju glazbenu, ali mene je baš zanimala ta medicina i život u Bjelovaru. A nisam stigao sve. Klavir i gitaru sam, nažalost, prodao. Imam samo jednu električnu gitaru ovdje u sobi, ali ne mogu je baš pojačavati, kaže kroz smijeh i otkriva da mu je glazba zapravo dugovječnija ljubav. A onda dolazi još jedna njegova velika strast, ribolov.

- Ne mogu naći jednu staru fotografiju kada sam imao nekih deset godina gdje sam na ribolovu. Naočale za sunce koje mi je tata dao bile su i veće od moje glave. No, negdje pred kraj srednje i na faksu malo sam zapostavio ribolov. Srećom, ta ljubav ponovno se probudila tijekom studija. Upravo j prijatelj kojeg sam vam maloprije spominjao, on je isto ribič. U Zagrebu smo opet obnovili opremu, vozili se posvuda po okolnim gradovima kada bismo imali slobodne dane i pecali. Tako da je ribičija, ajmo reći, opet iskočila u prve planove, otkriva nam David neke od aktivnosti kojima se bavi u slobodno vrijeme.  

Točkice u kalendaru

Upitali smo ga kako sve to stiže. Medicinu, znanstvene radove, kongrese, sport, glazbu, ribolov, posao i privatni život? Tajna je, kaže nam, u kalendaru i organizaciji. I danas se s osmijehom prisjeća kako je tijekom fakulteta svoje obveze slagao gotovo matematički precizno.

- Kako sam imao iPhone, imao sam točkice na kalendaru. Recimo, utorkom je najčešće bio zbor na faksu, taj naš Lege artis. Kao i rukomet jer sam se njime bavio 15 godina. Srijedom, četvrtkom i petkom najčešće nije bilo ničega pa sam imao vremena baviti se anesteziološkom sekcijom. Imao sam vremena pripremati materijale. Pete i šeste godine radio sam kao medicinsko osiguranje u Zagrebu na UniSportovim natjecanjima. I tako, dani su bili ispunjeni, no ključ svega zapravo je bio taj moj raspored s točkicama, ističe.

Bratovo upozorenje

U cijeloj priči o Davidu i njegovom profesionalnom uzletu posebno mjesto zauzima njegova obitelj. Taj dio nimalo ne sriva već ga s ponosom ističe. Brat blizanac, roditelji i rodni kraj ostali su njegova čvrsta baza bez obzira na to koliko ga je profesionalni put odveo daleko. Od brata je, kaže, naučio mnogo više nego što bi se moglo očekivati.

- On je krenuo raditi kada sam ja bio prva godina faksa. Završio je medicinsku školu, te uz posao i više sestrinstvo na Zdravstvenom veleučilištu i već je imao svoje priče s klinike. Počeo je odmah raditi na Infektivnoj klinici, pa na Rebru i onda mi je on svojim pričama zapravo iz svakodnevnog posla nekako približio taj odnos doktora i medicinske sestre, priznaje David.

Brat mu je, kaže, vrlo rano dao jednu važnu lekciju o medicini.

- Dao mi je zlatan savjet. Rekao mi je iako sam ja doktor, sestre i tehničari mi uvijek moraju biti tim. Naglasio mi je da ih nikada ne smijem diskreditirati ili omalovažavati jer su jednako važni kao i liječnici u tom lancu pomaganja pacijentima. To mi je puno pomoglo. Kolege stvarno daju sve od sebe, i ovdje i na hitnoj i u bolnici. I dobro se slažemo, kaže ovaj mladi Grubišnopoljac.

Roditelji možda nisu mogli pratiti sve stručne detalje njegova puta, ali njihova je podrška, kaže David, bila uvijek veoma važna.

- Mama i tata se nisu previše razumjeli u medicinu, osim da kad dođem doma i boli ih glava, pitaju što uraditi. Definitivno su ogromna podrška, moralna, ali i financijska, što je u današnje vrijeme jako važno, naročito za život u Zagrebu, kaže naš sugovornik koji unatoč zahtjevnom životu u Zagrebu, pa kasnije i u Bjelovru, nije izgubio vezu s Grubišnim Poljem.

Najveća podrška

- Nekako je u slobodno vrijeme, definitivno jedan-dva vikenda u mjesecu lijepo vratiti se doma, vidjeti kako moje Grubišno Polje lijepo izgleda, kaže ponosno David ne zaboravivši grad iz kojeg potječe.

Kada govori o budućnosti, ne skriva gdje bi se volio vidjeti.

- Neurokirurška ili kardiokirurška anestezija. Najvjerojatnije Zagreb, Rebro. Put do toga još je dug, ali to me najviše privlači, kaže David koji o medicini ne govori kao o nečemu što treba završiti. Govori o njoj kao o nečemu što treba stalno iznova upoznavati.

Od dječaka koji je s bratom „operirao“ mamu, preko učenika matematičke gimnazije, studenta koji je u šest ujutro odlazio na Rebro, volontera u operacijskim salama i hitnoj, autora znanstvenih radova, do liječnika koji danas radi u vanjskoj i bolničkoj hitnoj, njegov je put već sada neuobičajeno sadržajan. A pred njim su specijalizacija i doktorski studij.

Uz sve to, negdje će se, sasvim sigurno, pronaći vrijeme i za gitaru, poneki odlazak na ribolov, povratak u Grubišno Polje i možda pokoju novu točkicu u kalendaru.

Teško da u jednoj priči možemo ispričati tko je sve David, ali svakako možemo poželjeti da je ovakvih Davida što više u Hrvatskoj, jer upravo zahvaljujući njima, Hrvatska ima svijetlu i vedru budućnost. Na kraju valja čestitati i roditeljima iz čijeg okrilja je sve krenulo.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!