Daruvarčanka Mirjana Oliver: "Moj dom je utočište za devet teško bolesnih pasa i 30 maca"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
DARUVAR – Daruvarčanka Mirjana Oliver (48) život je posvetila nesebičnom pomaganju životinja. I to onih ozlijeđenih, teško bolesnih, onih koje nitko neće i koje su otpisane za sve druge. Svoj je dom pretvorila u utočište za takve životinje, a najveća joj je sreća kada uspije pronaći dom za neku od životinja koju je uspjela spasiti i izliječiti. Ovo je njezina priča...
Umjesto u Afriku, otišla na Cerik
Prije 12 godina, Daruvarčanka Mirjana Oliver slučajno je u jednim novinama vidjela kako se na daruvarsko odlagalište otpada Cerik dovoze psi lutalice i tamo se, kako je načula, ubijaju. To je u njoj izazvalo veliki revolt te se sa sestričnom odmah uputila provjeriti je li to istina. Kako nam kaže, njezini planovi o putovanju u Afriku gdje je namjeravala pomagati djeci preko noći su se promijenili, a putovanje je umjesto u Africi, završilo na Ceriku.
- Od 2009. godine krenuo je moj put pomaganja životinjama, a tako je i danas. Napuštenih životinja nažalost, ima sve više i više, tome nema kraja. No, da se vratim na Cerik. Nakon nekoliko godina, taj je ilegalni azil zatvoren, a psi su trebali biti prebačeni u sklonište Bučje. No, ja sam ih doslovno preko noći dovela svojoj kući jer sam bila svjesna da sutradan više ne bi bili živi. Iako je postojao rok od 60 dana da se psi udome, svi mi volonteri koji smo tih godina bili jako složni, znali smo kako stvari zapravo funkcioniraju te smo zato odmah djelovali – priča nam Mirjana početak svoj priče o spašavanju životinja i dodaje kako su ta vremena bila znatno drugačija nego ova danas.
Dom pretvorili u utočište
- Doslovno smo na kalendar gledali koliko još pojedini pas ima dana života, koliko nam je ostalo da ga spasimo, pronađemo dom ili ga naprosto dovedemo svojoj kući. U jednom trenutku ja to više nisam psihičko mogla podnijeti, to je bilo prestrašno, doslovno se događalo da sam cijelu noć razmišljala kuda ću sutradan primjerice s tri psa kojima „istječe rok“. Povukla sam se iz te priče i nastavila pomagati u Daruvaru. Sklonište je preuzela jedna žena iz Njemačke, a ja sam se bazirala na grad i okolicu. Što ne isključuje mogućnost da neću djelovati u bilo kojem dijelu zemlje ako treba spasiti ranjenu ili bolesnu životinju o kojoj nitko drugi ne želi preuzeti brigu – priznaje nam Mirjana kojoj nerijetko u njezinoj misiji spašavanja životinja pomažu i drugi ljudi.
Malo – pomalo, kuća u kojoj Mirjana živi sa svojim partnerom Daliborom pretvorila se u sklonište za životinje. Oni dvoje prvenstveno brinu o napuštenim, ozlijeđenim i bolesnim životinjama koje su u njihov dom uvijek dobrodošle.
Traumatiziran pas
- Naša vrata su za takve životinje otvorena doslovno 24 sata na dan. S nama danas živi devet pasa, s tim da je osam pasa kronično bolesno. Imaju teške i neizlječive dijagnoze poput raka, dijabetesa, pankreatitisa i sličnih kroničkih oboljenja. Jedan pas došao nam je prije godinu dana i sada je star tri godine. On je svoj život proveo doslovno na cesti iako je imao vlasnika. On se boji svoje sjene. Vi ako malo jače pljesnete rukama, on pada na pod kao da je granata pala. Strašno je to za gledati i strašno se pitati što je taj pas doživio – kaže nam Mirjana koju bi jako obradovalo da za njega pronađe dom.
Veći problem od pasa, u domu Mirjane i Dalibora su mace kojih trenutno ima čak 30. Sve životinje su potpuno ravnopravni članovi obitelji, pa se nerijetko događa ako su mace na krevetu, da Mirjana i Dalibor sjede na stolici. Ukoliko su mace na stolici, tada će njih dvoje ako treba stajati.
Pomoć Grada i gradonačelnika
- Doslovno, da treba bubreg dati za neku od tih životinja koje se nalaze u našem domu, ja bih dala. Ljudi ponekad kažu da nisam normalna, a i ja se znam zapitati kako to da sam baš ja odabrana za tu misiji. No, eto, nekoga veseli sjedenje u kafiću, nekoga lakiranje noktiju ili odijevanje, a ja sam krenula nekim drugim putem. Često znam reći kako svatko ima svoj križ, a moj je da pomažem životinjama. Tu bih voljela naglasiti da svaki puta kada bih negdje došla i vidjela da ljudi žive u lošoj situaciji, nikada nisam otišla, a da nisam pomogla u okviru svojih mogućnosti. Nemalo puta sam pokrenula akciju pomaganja tim ljudima bez obzira kakav ishod bio. Jednostavno, ne bih mirno spavala da ne pomognem – priznaje Mirjana i opisuje nam kako izgleda njihova svakodnevica.
Srećom, imaju veliku kuću na kat, pa su mace na prvom katu, a psi u prizemlju.
- Mace silaze i dolje, no ne puštamo ih van, izuzev jedno tri koje su kod nas stigle potpuno divlje. Moram tu spomenuti kako kastriramo ulične mace. To činimo uz dozvolu i pomoć Grada Daruvara jer dok nije bilo sadašnjeg gradonačelnika Damira Lneničeka, svi su nas ignorirali. Čim je on preuzeo dužnost upravljanja gradom, doslovno sam ga jedan dan uplakana nazvala i rekla da ne mogu više brinuti o svim tim macama koje svakodnevno budu pregažene i zalijepljene za asfalt. Eutanazije koje su u takvim situacijama često bile neizbježne, ja sam morala platiti sama. Rekla sam mu otvoreno da nemam novaca da brinem o svim tim silnim živim napuštenim macama, a kamoli da još plaćam i za mrtve. Pojasnila sam mu cijelu situaciju, danonoćno su me ljudi zvali i javljali gdje su sve mace napola žive jer su iz vozači pregazili i tada je on odobrio kastraciju na račun Grada – prisjeća se Mirjana i dodaje kako je to bilo prije otprilike četiri godine.
Vapaj Romske djevojčice
- No, priča o kastraciji mačaka krenula je znatno ranije. Sama sam krenula s kastracijom mačaka u tzv. Romskom naselju gdje je bilo preko 50 napuštenih mačaka. Uz pomoć ljudi iz Hrvatske, Njemačke, Švicarske, Nizozemske, ali i ljudi iz tog naselja koji su moji prijatelji, krenuli smo s kastracijom maca. Uz rad s njima i edukaciju, danas smo postigli da ti ljudi ne prođu pored ranjene životinje, a da ju pritom ne uzmu ili ne nazovu mene. Svi njihovi psi i mace danas su kastrirani i žive s njima u kući i to smatram velikim napretkom i uspjehom. Užasavam se kada netko za Rome viče da su Cigani, a pitanje je što kao društvo činimo da im se pomogne. Neću nikada zaboraviti jednu Romsku djevojčicu koja je danas udomljena u sretnoj obitelji zahvaljujući mojim obilascima CZSS kojima sam godinu dana redovito kucala na vrata. Majka joj je preminula od raka gušterače na najgori mogući način jer su svi dignuli ruke od nje. Nakon te tragedije imali su požar kuće, a ja sam tada, nakon poziva očajnog oca, dijete uzela sebi. Naravno, policija je potom odmah skočila, a kada su trebali, u jeku požara, institucije uopće nisu dijete uočili da stoji samo, u snijegu… Tada se sve u roku par dana zakotrljalo i dijete je udomljeno nakon svega par dana. Živi blizu mene u jednoj predivnoj obitelji, izrasla je u prekrasnu djevojku koja ima gotovo sve petice u školi i jako sam ponosna na nju – prisjeća se Mirjana i dodaje kako je ljudi ponekad znaju etiketirati: „Eno one koja pomaže mačkama, psima i Ciganima“. No, naviknula je da je ljudima teško udovoljiti i trudi se ne obazirati na zle jezike.
Posljednjih se dana realizirala još jedna lijepa stvar na području Daruvara. Na dvije lokacije u gradu postavljene su kućice za ulične mace o kojima brine nekoliko divnih ljudi, koji ih hrane, javljaju Mirjani ukoliko je potrebno ili ih sami odvode veterinaru ako su mace ozlijeđene i bolesne.
Kućice za ulične mace
- Hvala Tomislavu Karauli koji je nakon razgovora sa mnom potegnuo to pitanje kod našeg gradonačelnika Damira Lneničeka, a koji je odobrio da se kućice postave, hvala našim komunalnim redarima gospodinu Los i Križ, koji su se potrudili da kućice što prije budu napravljene i postavljene. A svoje drage sugrađane bih zamolila da se brinu za ulične mace, da ih nahrane, pomaze jer i one su dio našeg divnog grada, a i vrijedno rade na tome da se održi prirodna ravnoteža. Sve naše ulične mace su očišćene od parazita i kastrirane, uške su im označene trokutićem, što je svjetska oznaka za kastrirane mace – ističe Mirjana i dodaje kako joj je prioritet udomiti životinje koje su u njezinom domu.
Devet bolesnih pasa nema namjeru nikome pokušati nametnuti jer je svjesna da je jako malo ljudi koji bi takvu odgovornost preuzeli na sebe.
- Mace su zato gotove sve spremne za novi dom, njih 25 ih je potpuno zdravo i čekaju svoje nove obitelji. To im od srca želim, naročito jer sam svjesna da niti moje zdravstveno stanje nije baš bajno. Prošle sam se godine, nakon što sam imala koronu jako razboljela. Imam problema sa srcem i gušteračom koja mi otkazuje i s još tisuću drugih stvari. Strah me što će biti sa životinjama ako se meni nešto dogodi – zabrinuta je Mirjana koja zna da će nekolicina prijatelja uskočiti. No, životinja je puno, naročito maca kojih je svakog dana sve više.
Jedna želja - dom za mace
Inače, Mirjana surađuje s veterinarskom ambulantom Karaula koji su, zajedno s njom, na prvoj liniji fronte te s jednom zagrebačkom ambulantom koju vode, kako Mirjana kaže, divni ljudi.
- Oni naplate ono što baš moraju, to je minimalno i doslovno su mi 24 sata na raspolaganju. Što se tiče donacija, imam nekoliko ljudi koji mi redovito, svaki mjesec doniraju određeni iznos tako da se skupi oko 1500 kuna. Moj partner radi i ima dobru plaću i zaista uspijevamo sve hendlati. Da nemamo te životinje ja možda ne bih niti morala raditi jer sam skromna i ne treba mi gotovo ništa, samo veselje i da svi budemo zdravi – priznaje Mirjana koja da ju pitamo što bi voljela više od svega, gotovo da ne zna što bi odgovorila.
- Samo da netko udomi mace i da mi ove bolesne ozdrave. Stvarno me u životu ne veseli ništa materijalno. Eto, takva sam. Još bih napomenula da udomljene životinje moraju biti u kući jer su kastrirane, čipirane, cijepljene i očišćene od parazita. Znači, tražim za njih topli dom i da budu članovi obitelji. Naravno da psi mogu biti u dvorištu, dok mace ne, one moraju biti baš u kući, eventualno na balkonima koji su onda omeđeni žicom, mrežom ili slično – pojašnjava Mirjana koja s udomiteljima životinja ostaje u kontaktu i uvijek im je na raspolaganju ukoliko zatrebaju bilo kakvu pomoć.
