Daruvarčani prevalili 300 km gorskih staza u 7 dana: "Ni oluja, ni srušena stabla nisu nas zaustavili!"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Daruvarski zaljubljenici u prirodu i kretanje, i veliki avanturisti u duši, Josip Prević, Goran Jureković i Tomislav Guberović u nedjelju su uspješno kraju priveli veličanstven pothvat. U samo sedam dana propješačili su Slavonski planinarski put, 300 kilometara dugu rutu koja se proteže od Petrovog vrha, preko Požeške gore i Krndije pa sve do krajnje točke na zapadnom Papuku. Planinarima je obično za takav pothvat potrebno devet dana, a oni su ga planirali odraditi za šest. No, zbog više sile, putovanje se malo produžilo.
- Na žalost, gotovo jedna trećina puta stradala je prošloga srpnja u velikom nevremenu pa su staze na Požeškoj gori neprohodne, zakrčene ogromnom stablima koja su popadala jedno preko drugoga. Riječ je, inače, o stazi koju održavamo mi, članovi Slavonskog planinarskog saveza, no riječ o zaista velikoj šteti koju ovoga puta moraju sanirati Hrvatske šume. Krenuli su s čišćenjem, no kako se radi u jako velikom području, nije sve završeno – priča nam Josip Prević.
Glavni krivac
Stazu na mjestima na kojima je bila zakrčena trojica daruvarskih avanturista morala su zaobilaziti, što im je oduzelo puno vremena.
- Na pojedinim dionicama trebalo nam je i po sat vremena da prijeđemo kilometar staze i da sretno dođemo do nove kontrolne točne, kojih je na ovome putu ukupno 35 – priča nam Goran Jureković, koji je i glavni „krivac“ za ovu avanturu.
On je, naime, Slavonski planinarski put već jednom svladao u društvu sugrađanina Tihomira Djedovića.
- Bilo je to prije sedam, osam godina. Tihomir i ja smo prošli cijelu rutu, ali u dva dijela, s razmakom od godinu dana. Čitavo vrijeme sam razmišljao o tome i velika želja mi je bila proći svih 300 kilometara odjednom – priča nam Goran. Spomenuo je to pred Josipom i Tomislavom, nakon čega je vrlo brzo pala odluka da se spakiraju ruksaci i da se krene na put.
- Prvo sam to rekao Josipu koji je alfa i omega ovih naših gora i planina. Tog čovjeka teško je opisati, on zna svaki planinski put i stazu u našem kraju. Ja uvijek svima govorim da sam blagoslovljen i sretan što sam rođen u eri Dražena Petrovića, Luke Modrića i Josipa Previća! Da nije bilo njega, ne bi bilo ni ove naše avanture – priča nam Jureković.
Dodaje kako je Tomislava i njega upravo Josip bodrio cijelim putem.
- Kad nas je u jednom trenutku uhvatila kiša, začuo sam oko nas neki čudan zvuk, pištanje. Kad sam pitao Josipa što je to, rekao je da to zviždi kroz stabla koja će se srušiti. Nije mi bilo svejedno, no onda me Josip pogledao i potpuno smireno mi rekao da se ne bojim jer neće pasti na našu stranu. Vjerovao sam mu, skroz. On je uvijek u takvim situacijama staložen i pribran – priča Jureković.
Zafrkancija i pjesma
To potvrđuje i Guberović, koji je svoj godišnji odmor odlučio uskladiti s Goranom, samo kako bi mogli zajedno krenuti na ovaj put. Kaže kako je tijekom svih sedam dana među njima trojicom vladalo odlično raspoloženje.
- Unatoč teškom i zahtjevnom tempu, nama je bilo odlično. Cijelim putem smo se zafrkavali i pjevali i bili smo podrška jedan drugome. Nije bilo lako, no niti u jednom trenutku nisam pomislio: Što mi je ovo trebalo? Važno je krenuti, najtežih je prvih 50 kilometara, a dalje je lako – smije se Guberović, dodajući kako su on i kolege dnevno pješačili po 16 sati.
Osim što su ih usporavale fizičke prepreke na putu, ni vrijeme im cijelim putem bilo naklonjeno.
- U utorak nas je „oprala“ takva oluja da sve nismo mogli vjerovati. Lijevalo je kao iz kabla. No, znali smo da moramo dalje i jednostavno smo, unatoč kiši i jakom vjetru, nastavili hodati – smije se Jureković.
Zahvaljujući pomoći prijatelja i drugih dobrih ljudi, nisu se morali pretrpavati stvarima. Sa sobom su nosili ruksake teške svega desetak kilograma, a spavali su u planinarskim domovima i odmorištima.
- Na kraju svakog dana na određenim punktovima su nas dočekivali dobri ljudi, naši prijatelji i poznanici, koji su nam donosili novu hranu, vodu i drugu okrjepu. Upravo zbog toga nismo morali nositi puno stvari sa sobom. Na putu smo, recimo, sreli dragog kolegu Marijana Kudrnu koji je također krenuo istraživati slavonske planinarske putove. On je sa sobom imao i vreću za spavanje, šator i svu ostalo opremu, tešku ukupno 20 kilograma. E, to je puno i mislim da mu prelazak pojedinih dionica, posebice južnog dijela Slavonskog planinarskog puta, nije bio nimalo lak – priča nam Prević.
Pomoć dobrih ljudi
Daruvarske planinare putem je, što osobno, što na daljinu, bodrila njihova ekipa iz Planinarskog društva Petrov vrh, ali i dragi prijatelji iz planinarskih društava koja djeluju duž Slavonskog planinarskog puta.
- Tu posebno moram izdvojiti Danijela Križanca i njegovu suprugu Zvjezdanu koji su nam bili velika podrška, ali i mnogi drugi su bili uz nas i čitavo vrijeme nas bodrili – kaže Prević.
Jureković kaže kako bez takve podrške ovaj podvig ne bi bilo moguće realizirati.
- Nikad neću zaboraviti kada su nas na kraju jedne dionice dočekale energetske pločice, voda i jabuke koje su nam ostavili ti dobri ljudi. Vjerujte mi, to su najslađe jabuke koje sam ikada kušao – kaže Jureković, dodajući kako su svima velika podrška bili i članovi njihovih obitelji.
Prilikom dolaska na cilj sedmog dana, nitko nije bio sretniji od njih. Čak i Josip Prević, za kojeg kažu da poznaje svaki kamen i stablo na slavonskim gorama, priznaje kako je to bilo jedinstveno iskustvo.
- Ma ne ide čovjek na put zbog samog puta, već zbog ljudi koji kreću s njim. A doći na cilj… Taj osjećaj teško je opisati. Jednostavno, ispunjen si i sretan – kaže naš sugovornik.
To potvrđuju i njegovi suputnici. I dok Guberović već planira novu avanturu, Jureković kaže kako će se ipak malo odmoriti.
Rekordi nisu važni
- Bilo je teško i zahtjevno, ali istovremenu, tu emociju na kraju puta može malo što zamijeniti. Istovremeno ste i sretni i tužni jer je sve gotovo. Ipak, mislim da ne želim vidjeti šumu barem idućih mjesec dana. Nakon ove avanture, moram priznati da mi gode asfalt, svjetlo i topla voda – smije se naš sugovornik.
Guberović pak ovo putovanje naziva iskustvom života.
- Pokazali smo da se uz timski rad sve može – kaže.
S obzirom da su u sedam dana prevalili stazu za koju je drugima potrebno puno više, pitamo ove daruvarske pustolove jesu li možda oborili rekord slavnog Slavonskog planinarskog puta. Oni na to pitanje samo sliježu ramenima.
- Ne znamo. Ali, nije ni važno. Mi planinari se nikad ne natječemo i ne uspoređujemo jedni s drugima. Mi jednostavno uživamo u putu, u prirodi koja nas okružuje. Svatko to doživljava na svoj način. I sve dok se čovjek dobro osjeća, nije važno je li nekamo stigao prvi ili posljednji – zaključuje Josip Prević.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!