Bjelovarčanka dala otkaz u trgovini i otvorila obrt za dadilje: "Čuvam petero djece i baš uživam..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Koliko nas ide za svojim snovima? I ne odustaje od njih dok mu se ne ostvare? Pronašli smo Bjelovarčanku koja je s 43 godine i puno različitih radnih mjesta iza sebe došla do ostvarenja svojeg sna. I to ponajprije voljom, radom i ne odustajanjem od onoga što si je zamislila još kao djevojka. Njeno ime je Sanja Golec i prije dva tjedna otvorila je LUMI obrt za djelatnost dadilja. Ovo je njezina priča koja po mnogo čemu može biti inspirativna svima nama.
Kupovina kuće i adaptacija prostora
Prvi korak ka cilju bilo je kupovanje vlastite kuće s imanjem u Bjelovaru. Nakon što su Sanja i njezin suprug Zlatko uredili svoj stambeni dio u kojem žive s dvoje djece, 21-godišnjim Mihaelom i 15-godišnjom Lucijom, bacili su se na uređenje i adaptaciju prostora u kojem su nedavno otvorili obrt za čuvanje djece.
- Uredili smo posebno blagovaonu s kuhinjom, posebno je dio za igranje, odnosno blagovaonski dio koji se vikendima pretvara u prostor za održavanje rođendanskih proslava, te imaju posebnu spavaonicu. Sve sam im odvojila jer sam željela da imaju komotan i ugodan prostor u kojem će boraviti dobar dio dana kada njihovi roditelji rade, ističe Sanja koja po zakonu može čuvati šestero djece. Ukoliko zaposli još jednu dadilju, ostvarit će pravo na dodatnih šestero mališana koje može čuvati.
Velik interes roditelja
- Trenutno imam petero djece na čuvanju, a svi su oni starosti od godine dana do tri godine, znači jasličke su dobi. Javilo mi se puno roditelja čija su djeca čak i ispod godine dana starosti. Nisam ih mogla prihvatiti jer ja ipak nisam školovani odgojitelj i smatram da je prerano da se odvajaju od roditelja. Iako sam prošla potreban tečaj i obuku za dadilje, tako malenu djecu jednostavno ne bih čuvala jer oni ipak u toj dobi najviše trebaju svoje roditelje, iskrena je Golec koja svoj novi posao smatra golemom odgovornošću jer je svjesna da je prva osoba kojoj djeca dolaze nakon što se po prvi put odvoje od svojih roditelja.
Problema s pronalaskom roditelja, odnosno djece za čuvanje nije bilo, kaže nam Sanja. Naprotiv.
- Jako puno djece ove je godine ostalo izvan vrtićkih ustanova, nisu su uspjeli upisati. Koliko sam načula ta brojka kreće se oko 150 i većinom su to djeca jasličke dobi, dakle do tri godine starosti. Iako se nigdje nisam reklamirala, preko poznanstva roditelji su vrlo brzo došli do mene, a žao mi je što ne mogu uzeti i više djece od ove brojke koju propisuje zakon – kaže nam Sanja koja je još nakon završene srednje škole imala želju upisati pedagoški fakultet kako bi mogla raditi s djecom. Uspjela je upisati fakultet, ali u Petrinji, daleko od roditelja i rodnog grada. Budući da je bilo teško, poslijeratno vrijeme, vjerovala je da će se već sljedeće godine prebaciti u Zagreb, no tada je život izmiješao karte…
Život izmiješao karte
- Upoznala sam Zlatka, vrlo brzo se udala za njega i život me odveo u nekom drugom smjeru. Nekako sam u narednim godinama nakon udaje najviše radila u trgovini i srodnim poslovima. Imali smo butik, zatim sam bila voditelj poslovnice u drugoj trgovini, zadnjih šest godina prodavač u trgovini obućom. Jednostavno se iz tog trgovinskog dijela nisam mogla izvući, djeca su bila mala, htjela sam se maksimalno njima posvetiti i vrijeme je prošlo. No, u meni je uvijek tinjala želja da jednog dana radim s djecom. Išla sam u bjelovarski Centar za kulturu i učenje na tečaj za dadilje, prekvalificirala sam se za dadilju, upisala u registar i čekala svoju priliku… U međuvremenu smo pronašli idealnu kuću koju čim sam ugledala, znala sam da je to „to“. Tog trenutka znala sam da je ostvarenje mog sna sve bliže, priča nam Sanja koja je čitavu ovu godinu provela radno.
Budući da je kuću trebalo adaptirati, velik dio fizičkih poslova, gotovo sve, odradili su Sanja i suprug Zlatko. Iako su se naradili, uštedjeli su puno novca, ali i zadovoljstvo učinjenim je znatno veće. Financijski su im uvelike pomogla sredstva koje je Sanja ostvarila od Zavoda za zapošljavanje.
Sredstva za samozapošljavanje
- Napisala sam projekt i prijavila se na mjeru samozapošljavanja. Sama sam detaljno napisala troškovnik i plan i uspjela sam proći na natječaju. Dobili smo 75 tisuća kuna potpore i sav taj novac iskoristila sam za opremanje prostora. Znači didaktičke igračke, prilagođene stolice, stolove, krevete i sve ostalo potrebno za otvaranje obrta. A kada bih vratila film unatrag, samo za uređenje prostora bez opremanja smo zasigurno utrošili više od stotinu tisuća kuna. Podignuli smo drugi kredit jer drugačije ne bismo mogli izaći na kraj, priča Sanja koja je svjesna da su uložili jako puno financijskih sredstava. No, s druge strane ističe da je to dugoročno ulaganje koje će učiniti ne samo nju zadovoljnom osobom, nego jednoga dana možda i njezinu kćerku Luciju koja također obožava klince.
- Ja mislim i na nju. Osim toga želim joj pokazati da u životu moraš raditi, da se moraš boriti, a naravno da joj želim olakšati budućnost. Ukoliko bude htjela, posao će ju čekati, kaže Sanja koja je uz fizičke radove, sama oslikala i zidove u prostorijama gdje borave djeca. Odala nam je kako joj je također jedna od želja bila baviti se oslikavanjem što je godinama i radila, ali većinom bez financijskih prihoda. Ova svestrana Bjelovarčanka kao da je zapravo dugi niz godina čekala kako bi sve svoje snove strpala u jednu vreću i krenula ih spunjavati, jedan po jedan.
Primjer djeci
Danas tako sa svojom obitelji živi u vlastitoj kući, ima svoj obrt, radi ono što voli i o čemu je oduvijek sanjala, a djeci je primjerom pokazala kako se uz vlastiti trud uspjeti ipak može.
- Koliko mene usrećuje i opušta raditi s djecom, ja ne mogu riječima opisati. Ja to čak niti ne gledam kao posao. Jer nakon trgovine, zahtjevnih ljudi, mušterija, kupaca…, ovo mi dođe poput terapije. Djeca su tako divna bića, oni me "nahrane" i nasmiju, nadopune odjednom, zadovoljna završim svoj radni dan, iako sam možda fizički umorna. U trgovinama je bilo sasvim drugačije, kupcima sam često morala biti i psiholog i doktor i prijatelj… Mobbing je često bio sastavni dio posla u nekim trgovinama. Sada mogu biti ono što jesam i uživati u tome. Mi od jutra pustimo glazbu i živimo život punim plućima. Često razmišljam kako će danas sutra ta dječica biti odrasli ljudi, a ja sam im bila prva stanica koju su posjetili nakon mame i tate, nije to mala stvar. Svakom roditelju dijete je njegov sav svijet, a ja jako poštujem što su mi roditelji povjerili svoju djecu na čuvanje. Dali su mi veliku priliku da se i sama dokažem, smatra Sanja koja u vrtićkom prostoru ima i rođendaonicu. Kada jednog dana zaposli još jednu dadilju što joj je želja, tada će razmišljati o dodatnim uslugama poput igraonice i nekog produženog boravka za mališane u poslijepodnevnim satima.
- Upita je bilo i prostor je idealan, no sama ne mogu, tu moram biti iskrena. Jer kada djeca poslijepodne odu kućama, ja najprije sve očistim i dezinficiram, a potom odlazim u kupovinu i radim pripremu za iduće jutro. Oni kada u 6 i 30 stignu, sve mora biti spremno. Ja sam osim tete, kuharica i spremačica – kaže nam Sanja.
Brvnara na Dravi
Inače, cijena boravka za djecu je 1500 kuna. Tu uskaču općine Kapela i Ivanska koje za svoje mališane sufinanciraju boravak s 500 kuna po djetetu pa je roditeljima ipak lakše. Istome se Sanja nada i od Grada Bjelovara jer roditelji s bjelovarskog područja zasad plaćaju punu cijenu za svoje mališane.
Osim toga, prije nekoliko godina obitelj Golec je kupila malenu vikendicu, brvnaru u Podravini, na rijeci Dravi. Taj projekt im je bio svojevrsna proba. Plan im je bio da si za mirovine urede prostor u prirodi gdje će moći provoditi dane.
- Sve smo svojim rukama odradili, a djeca su se znala našaliti i reći, „pa mama, mi nećemo imati što jesti, vi ćete sav novac utrošiti na uređenje kućice na Dravi“. Bavimo se mišlju da taj objekt krenemo iznajmljivati jer je uistinu prekrasno uređen. Vrijeme će pokazati…. Zasad imamo posla preko glave. Vikendi su nam također ispunjeni jer nudimo proslave rođendana za djecu. Složili smo ponudu za maksimalno 15 djece. Za dva sata boravka roditelji moraju izdvojiti 700 kuna. U toj cijenu uključene su grickalice i sokovi, te naravno animacija i prostor. Ukoliko žele, roditelji mogu donijeti hranu i tortu, no tada moraju priložiti deklaraciju i račun. I to nam je potvrda da dobro radimo jer djeca plačući odlaze s proslava. Ali ne zato što im je bilo loše, već zato što ne žele otići od nas, optimistična je Sanja koja je zadovoljna sa svime što je učinila u posljednjih godinu dana. Velika potpora su joj članovi obitelji, naročito Lucija koja u svemu sudjeluje i rado pomaže.
Za kraj, Sanja nam odaje kako rado surađuje s ravnateljicom jednog privatnog vrtića u Bjelovaru.
- Volim pitati, tražiti savjet, educirati se i to namjeravam činiti i dalje. Ne želim da djeca kod mene samo jedu i spavaju, već želim da imaju kvalitetno ispunjeno vrijeme, da svašta naučimo jedni od drugih i da nas zajednički boravak obogati u svakom pogledu, zaključila je Sanja.
