Slike Igora Taritaša iz Hercegovca krase galerije diljem svijeta: ''Talent sam naslijedio od oca''
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Medijska izvješća o talentiranim mladim umjetnicima često se završavaju rečenicom - Za njega/nju svijet će u budućnosti čuti. Međutim, kad je riječ o mladom umjetniku Igoru Taritašu, umjesto na kraj, sličnu rečenicu možemo bez imalo grižnje savjesti staviti na početak članka - Za njega svijet već jako dobro zna!
Naime, ovaj mladi slikar iz Hercegovca, član HDLU-a, jedan je od svega dvadesetak umjetnika iz Hrvatske koji surađuju s velikim svjetskim galerijama, a njegovi se radovi danas nalaze u domovima privatnih kolekcionara diljem svijeta.
- Za 90 posto svojih radova ni ne znam tko ih je kupio, no najviše ih je prodano u Engleskoj. Ima ih i u Australiji, Njemačkoj, Norveškoj, Danskoj, Italiji… Surađujem s galerijom iz Irske koja sudjeluje na umjetničkim sajmovima diljem svijeta. Riječ je o izložbama koje se prostiru na površini velikoj kao otprilike dva nogometna igrališta, na kojima svaki put izlaže oko 200 galerija. Kupci koji dolaze na takve izložbe i kupuju umjetnička djela su ljudi koji dobro žive i koji cijene umjetnost - priča nam Igor.
Ulaganje u budućnost
Za mnoge od njih, dodaje, kupovina umjetničkih djela svojevrsni je poslovni pothvat.
- Oni to smatraju svojevrsnim ulaganjem u budućnost jer od stotinu umjetnika čije radove kupe, možda jednoga dana jedan od njih bude svjetski poznat i slavan – pojašnjava Igor.
Ovaj mladi je umjetnik rođen je u Pakracu 1987. godine, no djetinjstvo je proveo u Hercegovcu. Slikarski talent naslijedio je od oca koji se i danas bavi slikarstvom.
- Moj otac je vrlo talentiran i nakon osnovne i srednje škole htio je upisati Akademiju likovnih umjetnosti, međutim njegova obitelj nije ga u tome podržavala pa se njegova želja nije ostvarila. On mi je bio velika podrška i slikarski talent sam razvijao uz njega i svog nastavnika u osnovnoj školi u Garešnici, slikara Matu Gerecija – prisjeća se Igor.
Njegov otac nije želio da Igor propusti ostvarenje svoga sna pa nije imao ništa protiv kad je Igor, baš kao i on sam prije njega, odlučio upisati Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu.
- Akademiju sam upisao nakon srednje škole iz drugog pokušaja i danas sam sretan što je tako ispalo. Naime, prvi put sam planirao upisati grafički odjel, a pošto se danas ne bavim grafikom nego slikom, zapravo je sve dobro ispalo – kaže Igor koji je, prije nego što će krenuti na Akademiju, održao i svoju prvu veću samostalnu izložbu.
Domaća publika
- Bilo je to u knjižnici općine Hercegovac nakon završetka srednje škole, a uz izložbu sam održao i predavanje. Bilo je jako lijepo, no moram priznati da sam imao tremu veću nego kad bih izlagao u nekim velikim gradovima jer su ondje bili moji roditelji, baka i djed i mnogo drugih ljudi koje sam poznavao – otkriva Igor. Slično mu je, kaže, bilo i na nedavnom otvorenju izložbe u Garešnici, u tamošnjem Centru za posjetitelje Natura 2000. To je ujedno i najveća izložba koji održao u rodnom kraju, a posjetitelji ja mogu pogledati do 8. veljače.
Nakon što je 2013. godine diplomirao u klasi prof. Ante Rašića, izlagao je na dvadesetak samostalnih i na više skupnih izložbi diljem Hrvatske i inozemstvu.
- Kad je riječ o inozemnim izložbama, posebno mi je draga onu koju sam održao u Imoli, to je druga koju sam radio vani, prva je bila u Salzburgu. Izložba u Imoli održana je na šetnici, stiglo je jako puno ljudi na kojima se odmah vidjelo da cijene umjetnost zbog umjetnosti te da nemaju predrasude prema umjetnicima koji dolaze iz zemalja koje su slabije razvijene od njihove – kaže naš sugovornik.
Odnos prema kulturi
Dodaje kako je vani, na zapadu odnos ljudi prema kulturi općenito puno drugačiji nego u Hrvatskoj .
- U Zagrebu postoji publika koja redovno dolazi na izložbe, ali ljudi u manjim sredinama još uvijek na sve to gledaju kao na nešto čudno i ne razumiju puno toga. A likovna umjetnost je zapravo slična glazbi, jedino što za glazbu koristimo sluh, a za likovnu umjetnost vid. To je poseban vizualni jezik. Mislim da je još jedan važan faktor u tom odnosu prema umjetnosti novac. Jer umjetnost je ipak luksuz. Vani ljudi više drže do kulture i zbog toga što imaju više novca, to je na neki način pitanje standarda. Mogu si priuštiti da imaju sliku umjetnika koji im se sviđa, čiji rad cijene i zbog toga se osjećaju zadovoljnije - kaže Igor.
Njegovi radovi su prepoznatljivi su po prikazu različitih prostora. Iako svaki pojedinac određeno umjetničko djelo interpretira na svoj način, ta tema za ovog mladog umjetnika ima posebno značenje.
- Na Akademiji sam počeo raditi apstrakciju koja je već tada imala neke geometrijske elemente, ali je bila dosta hrapava, nije bila čista. Jedan profesor mi je predložio da to pročistim. I tako sam postepeno dolazio do tih nekih prostora koji su prvo bili apstrakcije, dok danas sve više vuku na fotografiju, a i rade se pomoću fotografije – pojašnjava Igor.
Filozofija prostora
Do svoje filozofije prostora došao je, kaže, listajući literaturu te proučavajući strane umjetnike koji su mu u tom trenutku bili bliski, čime su mu se otvorila još neka rješenja i pravci za poboljšanje radova.
- Prostor je sve oko nas. Zemlju u kojoj živimo možete shvatiti kao prostor, okoliš, interijeri eksterijeri, to je dosta širok pojam. Radio sam i eksterijere, a u zadnje vrijeme više interijere jer u takvim prostorima borave ljudi. Posebno me fasciniraju napušteni prostori, u kojima se može vidjeti paučina, napukli zidovi. To me je uvijek nekako privlačilo jer takvi prostori u sebi nose duh starog vremena i propadanja. A s prostorom na neki način propada jedna civilizacija, odnosno generacija koja je živjela prije nas – tumači umjetnik.
I sama tehnika kojom radi simbolizira to propadanje. Svoje slike Igor izrađuje na drvetu velikih dimenzija, a nakon što boju nanese na drvo, namjerno je na pojedinim mjestima skida kako bi propadanje bilo što autentičnije. No, skidanje boje sa slika već je završni dio tog umjetničkih procesa.
Dugotrajan proces
- Čitav proces puno duže traje, a počinje skupljanjem motiva na fotografijama i stvaranjem kolaža koji su svojevrsna skica za finalna djelo. Spajam više motiva u photoshopu da bih došao do nekog svog rješenja. Jer moje slike nisu čisti realizam, tu ima i nadrealizma i elemenata apstrakcije. Danas mi je taj početni posao puno olakšala umjetna inteligencija jer trošim manje vremena na traženje fotografija. Prije bih znao satima kopati po internetu da dođem do onoga što sam zamislio. A što se tiče samog slikanja, obično mi treba tri do pet dana za jednu sliku, ali to podrazumijeva slikanje osam sati dnevno – kaže Igor.
Okušao se i u street artu. O njegovoj slici na fasadi jedne zgrade u Martićevoj ulici u Zagrebu prije nekoliko godina izvještavali su svi domaći mediji.
- Taj mural sam naslikao nakon što sam pobijedio na natječaju Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Slika je stajala na zgradi dvije-tri godine, a onda su je prekrili dok su postavljali novu fasadu na zgradu. Nakon toga je bilo nekih ideja da se ponovno nešto naslikam, međutim to do danas nije realizirano – kaže.
Ulična umjetnost
Dodaje kako je za njega to bilo vrlo zanimljivo iskustvo.
- Smatram da je ulična umjetnost ima svojih dobrih strana. Na taj način i ljudi koji nikad ne idu u muzej mogu vidjeti nešto zanimljivo i drugačije, a i grad je ljepši. Čak i neke grafite možemo nazvati umjetnošću – smatra naš sugovornik.
Osim što je slikar, Igor Taritaš je i nastavnik likovne kulture, zaposlen u Osnovnoj školi u Popovači. Otkriva kako svojim učenicima likovnu umjetnost nastoji približiti kroz zabavu pa se na njegovim sati slika i crta – uz glazbu.
- U razredu od 20 učenika uvijek ima otprilike pet talentiranih, pola razreda voli likovni, ovi ostali ne vole jer im je naporno. No, ja se trudim dati im do znanja da je to svojevrsni odmor na kojem moraju malo uključiti maštu. Time stječu radne navike. Osim toga, likovni je, uz tjelesni i tehnički, jedini predmet koji razvija motoriku. Nažalost, djeca danas imaju problem s tim i puno njih u petom razredu uopće ne zna držati škarice u rukama – kaže naš sugovornik.
Unatoč brojnim poslovnim i obiteljskim obvezama, Igor svakodnevno marljivo stvara, a ritam mu diktira i potražnja za njegovim djelima u različitim dijelovima svijeta.
Nove izložbe
- Upravo sam završio sedam slika za galeriju iz Dublina koje će uskoro biti izložene u Londonu, dok na proljeće izlažem na grupnoj izložbi u Australiji. Slikanje je za mene u posljednje vrijeme zaista više posao nego samo uživanje jer često ovisim o narudžbama i rokovima. No, od toga se danas da dobro zaraditi – kaže naš sugovornik.
Igor s obitelji danas živi u Zagrebu, no uvijek se rado vraća u Hercegovac, mjesto svog djetinjstva. Njegova dvogodišnja kćerka Una, kaže, voli biti s njim u atelieru, no hoće li krenuti tatinim i djedovim stopama, još je rano kazati.
- Djeca obično kopiraju i uče ono što vide od roditelja pa ni to nije isključeno. No, vidjet ćemo – smije se Igor.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!