"S mostom odoh i ja" ili još dramatičniji nastavak priče o Peri i poplavi koju je jedva preživio
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
To, što sada čitate ove retke dugujete trima agilnim ženama, jer iako ove tekstove čitaju mnogi (statistika kaže, čak diljem svijeta a jedini kontinent gdje se ne čita je Afrika), rijetki se javljaju. No, prošla tema o našoj lijepoj, ali i hirovitoj Toplici očito je probudila mnoga sjećanja jer gotovo odmah smo doznali da je na fotografiji vatrogasaca u poplavljenom parku onaj bliže fotografu Franjo Pokorny i da je riječ o poplavi iz 1957. godine.
Vjeruška Rek nam je identičnu fotografiju izvadila iz obiteljskog albuma i prisjetila se svog oca Franje, jednog od cijelog niza Pokornih koji su u više obitelji i kroz tri generacije sudjelovali u daruvarskom vatrogasnom životu.
- Tata je, kao što je bio njegov običaj, na fotografiji uredno zabilježio godinu, ali budući da se to zbilo još i prije nego se uopće oženio, ne sjećam se da je nekada o tom događaju pričao. A koliko je tada Toplica poplavila park može se lijepo vidjeti na mnogo starijoj razglednici, koju također imamo u albumu.
Gospođa Vjeruška pomogla nam je i riješiti enigmu autorstva fotografije – u to vrijeme fotografijom se aktivno bavio i Franjin brat Toni, ali ovu je fotografiju snimio Vlado Daněk.
Mnogo dramatičniju priču čuli smo od Daruvarčanke ovog časa stacionirane u Dubrovniku i rođake onog Pere iz prošlog nastavka kojeg je progutala i vratila Toplica.
- Radi se o Peri Rekiću iz Bastajskih Brđana. Ja se samog događaja ne sjećam jer sam bila mala, ali o njemu se bezbroj puta pričalo u obitelji. To je zapravo jedna tako krasna i neobična priča, zvuči poput bajke, ali je zaista istinita i tako se i dogodila. Dakle, Perin tata je bio bratić momu ocu i stricu i dolazio je u našu zajedničku kuću, tu je i stanovao kad je išao u srednju školu. Bila je to prva kuća do Elektre u Mihanovićevoj ulici – to je danas prava ulica, ali u to vrijeme, umjesto ulice, tu je bio kanal koji je vodu iz Toplice skretao prema Vašatkovom mlinu. Tako se do naše i svih ostalih kuća na lijevoj strani dolazilo preko običnih dasaka, koje nisu bile učvršćene, nego samo prebačene preko kanala pa je trebalo dobro paziti kako na njih staješ da se ne bi prevrnule na tebe.
- Toplica je tog dana toliko nabujala da se voda u kanalu digla skoro do nivoa prozora naše kuće. Tata i stric su to pokušavali spriječiti, stavljali su daske ispred i stalno obilazili prozore i gledali u kanal. Pero je u to vrijeme stajao kod drvenog mosta u parku i s dečkima iz škole gledao nabujalu rijeku, a kada ga je odnijela, svi su se uplašili. Nisu ga ni mogli spašavati, jer ga je voda tako naglo odnijela, da ga odmah nisu više vidjeli i svi su mislili da je gotov.
Na sreću, igrom sudbine voda ga je iz glavnog toka skrenula u kanal za Vašatkov mlin, a taj su opet stalno nadgledali tata i stric zabrinuti, da će se voda preliti preko prozora u kuću. I tako su na vrijeme vidjeli, da voda nosi neki napuhnuti kaput i odmah pomislili na najgore, da se netko utopio. Kako je voda u kanalu bila visoka do razine prozora, samo su se sagnuli, dohvatili kaput i povukli ga u kuću. A onda okrenu kaput, a ono naš Pero. Bio se izudarao, napio puno vode, pa ju je trebalo ispumpati i pružiti mu prvu pomoć, ali eto posve se oporavio, završio školu i otišao na fakultet u Zagreb, ali se o samom događaju u obitelji Popović bezbroj puta prepričavalo.
Naša sugovornica, rođaka Stanić, ispričala nam je i puno drugih zanimljivih sjećanja na Vašatkov mlin - koji se nalazio na mjestu današnjeg Doma zdravlja, ali o tome, kada dođe red na mlinove na našoj Toplici.
A što kaže sam Pero? Da je bilo još dramatičnije nego gore opisano! Znamo to zahvaljujući daruvarskoj novinarki Ireni Ivanović Lasta i arhivu Radio Daruvara, kojeg je Pero, dugogodišnji stanovnik Zagreba nazvao prije tri godine uoči obljetnice te katastrofalne poplave u Daruvaru, kako je o njoj tada izvještavao Vjesnik.
Dakle, bilo je to 17. svibnja 1957. godine u 17 sati "Same sedmice" čujemo uzbuđeni glas Pere Rekića sa snimke. U to vrijeme imao je nepunih trinaest godina, bio učenik osnovne škole, koja se nalazila u dvorcu i upravo tog dana obilježavala godišnjicu. No, slavljenički izlet u rimsku šumu prekinuli su crni oblaci i ljetni pljusak. Nebo se toliko smračilo da su djeca gotovo po mraku trčala natrag prema školi, no kad su došli do mosta u tadašnjoj ulici Kapetana Brke (današnjoj Kupališnoj), imali su što vidjeti – Toplica se već prelila preko mosta. Ipak, most se dao prebroditi i tako je Pero zakratko bio pod krovom đačkog doma, u kojem je u to vrijeme stanovao. Danas je to Jednota i tamo je s grupicom svojih vršnjaka vježbao na katu tamburicu, kada se vani opet otvori nebo. Kiša, munje, gromovi i tako u krug, sve dok jedan grom direktno ne pogodi onaj kesten kod crkve na samom uglu kod stepenica. Uz ogromni prasak stablo se rasprsne a svi, uključujući odgajatelja, se toliko uplaše da izlete van. A vani imaju što vidjeti i čuti. Tule Dalitove i Pivovarske sirene za opasnost, u centru preko koljena vode, a Toplica kod parka, preko koje je tada vodio drveni most huči tako da se uopće ne čuje što okupljeni ljudi govore.
- A ja bedak i jadnik vidim s druge strane tog glavnog mosta, kako smo ga zvali, vatrogasce u parku i da ću pretrčati k njima i onda se vratiti. A kad sam bio na drugoj strani i okrenuo se, odjednom vidim da svi gledaju prema Brkinom mostu, po facama im vidim, da se nešto dešava i onda počinju panično bježati. I onda počnem i ja bježati, potrčim nazad, ali jao, most se sruši, a s mostom odem i ja - vrlo emotivno prisjeća se na snimci Pero davnih događaja kad je Toplica najprije sa stovarišta splahla šest tisuća kubika šumske građe, pa na to nadodala najprije Brkin most i na kraju i glavni most.
A naš se Pero još prije konačnog pada pokušao uhvatiti za grane tužnih vrba koje su tu rasle uz Švicarsku vilu, ali nije mu pomoglo. Voda ga je zgrabila i povukla prema takozvanom željeznom mostu, tada kod hotela Zagreb, danas kod Konzuma. I s lakoćom ga je prenijela preko njega, jer tu je Toplica u tom trenutku tekla metar iznad mosta. Tu je Peru sustigla jedna od onih šumarijskih cjepanica, a on je zgrabio i više nije puštao. Bila je to prava sreća u nesreći, jer kad je greda kod odvojka u mlinski kanal zapela prednjim dijelom za šlajs, uzdigla je Peru najprije u zrak a onda ga ko praćka katapultirala u desno, izvan glavne struje. I kako emotivno priča na snimci Pero:
- Letio sam dugo, jedno dvadeset metara, to sam još bio pri svijesti i odletio u kanal. I to me spasilo...
I naravno, stričevi u Mihanovićevoj. Nije onda ni čudo da se o tome kako je netko spašen iz Toplice, pa još k tome i rođak, u obitelji prepričavalo dugo i često.
Bilo je vrijeme papira i olovke i vijesti slanih poštom, pa nije čudno da su u novinama Peru proglasili za "jedinu žrtvu katastrofalne poplave" jer tadašnji dopisnik nije vjerovao da je netko, koga je Toplica odnijela s mostom to mogao preživjeti, pa nije provjeravao. A eto, mi uz pomoć tri suradnice sastavili pravu akcijsku priču o poplavi 15. svibnja 1957. godine u Daruvaru. Uz malo sreće, neki spretan filmadžija jednom će od toga napraviti dobar akcijski film, a nama ne preostaje ništa drugo nego s nevjericom šetati uz Toplicu i razmišljati o tome bi li ona i danas bila u stanju napraviti takav dar-mar nakon tri proloma oblaka kod Petrovog vrha... Da nije u gradu sputana kamenom obalom.
