KAD OTPAD POSTANE SPOMENAR
KAO IZ BAJKE Kako Danijela iz Daruvara od odbačenih sitnica stvara čuvare najljepših uspomena
Foto: Privatni album, DOKUart
ŽIVOT DOSTOJAN FILMSKOG PLATNA
Nevjerojatna životna priča Rade Šešić: Od čuvanja krava u bjelovarskoj ulici do njujorške MoMA-e
Dugogodišnja selektorica bjelovarskog festivala dokumentarnog filma DOKUart otkriva detalje iz fascinantne karijere koja ju je vodila od Sarajeva i Amsterdama pa sve do Bangalorea
OBITELJSKI POSAO
Žabići počeli berbu u najvećem vinogradu u Garešnici: Od tuduma djeda Ivana do šampionskog škrleta
moto-hit u Siraču
Supružnici Munić stavili Sirač na moto kartu: ''Stižu nam stotine bikera, kuhamo im Gašin grah''
nebo je granica
David (25) iz Grubišnog radi u dvije hitne, planira specijalizaciju i doktorat: "A strast su mi gitara i ribolov"
''I danas kad iza podneva prođem pokraj zgrade II. osnovne škole u Ulici Ivana viteza Trnskog, nekadašnje OŠ Milan Bakić Baja, refleksno pogledam na sat kako bih se uvjerila da ne kasnim na nulti sat koji je, kada sam ja išla u školu, počinjao u 13'', priča nam uz smiješak Rada Šešić. Filmski put danas svjetski poznate dokumentaristice, redateljice, kritičarke i selektorice na brojnim festivalima dokumentarnog filma počeo je baš u toj bjelovarskoj zgradi, u školskoj filmskoj sekciji.
-Naš Foto Kino Klub nalazio se u omanjoj pravokutnoj prostoriji, vrlo mračnoj, no nama je bila čarobna. Sekciju je vodio tada mladi nastavnik Mladen Peić. Blagoga glasa i pogleda, bio je zainteresiran za film jednako kao mi djeca. Zajedno smo otkrivali kako se stvara film, a sve, od početne ideje, preko snimanja i režiranja pa do montaže i projekcije, radili smo sami, kao grupa. Birali smo prijatelje da glume u našim filmovima, a ponekad smo i sami uskakali u određene uloge – prisjeća se naša sugovornica.
Filmove su iz Bjelovara slali na razvijanje u Njemačku, čekajući i po tri tjedna da se vrate.
Prvi radovi
-Bilo je to razdoblje strepnje i iščekivanja, pitali smo se je li sve ispalo kako treba, nadali se da je možda neka zraka sunca pala baš kako treba i prožela filmski kadar čudnovatom ljepotom. Dan kada bi poštom na adresu škole stigao naš razvijeni film bio je za nas dan slatke nervoze, uzbuđenja. Nakon nastave bismo otišli u naš Foto Kino Klub i tu bismo na montažnom stolu pogledali o kakvoj je čaroliji riječ. Jesmo li zabrljali ili zabriljirali. No uglavnom su nam filmovi bili u redu – otkriva Šešić.
Snimali su najviše na filmu 2x8 milimetara, a često su učili na vlastitim greškama.
-Sjećam se kako je moja sestra Nena, danas slikarica, htjela raditi animirani film i nas dvije smo koristile, u neznanju, celofan kojim su naše majke pokrivale zimnicu. Dakako, nije nam uspjelo – smije se Šešić.
I danas se s nostalgijom sjeća tih dana, ali i općenito djetinjstva i mladosti u rodnom Bjelovaru. Obitelj Šešić stanovala je u ondašnjoj Topljakovoj, današnjoj Vukovarskoj ulici. U vrijeme djetinjstva naše sugovornice koja je rođena 1957. godine, taj je dio grada izgledao poprilično drugačije u odnosu na danas. U ulici nije bilo betoniranog nogostupa, ljudi su u oborima iza kuća držali krave, svinje, kokoši i druge domaće životinje, obrađivali su zemlju. Iznimka nisu bili ni Šešićevi.
-Moje sestre Nena i Nada i ja, pomagale smo roditeljima s poslovima oko kuće i u kući od malih nogu. Vodile smo i na paši čuvale krave, pomagale skupljati sijeno i slično. Živjeli smo skromno, ali lijepo. Bilo je vremena i za igru s djecom iz naše ulice, bilo nas je puno. No, neke stvari, koje se danas podrazumijevaju, za nas su bile rijetkost. Recimo, prvi put sam na more otišla u osmom razredu, kada sam na državnom natjecanju djece u kino tehnici pobijedila i dobila nagradu, tri tjedna ljetovanja u Fazani. Prije toga sam najdalje odlazila sa sestrama na Šodericu, gdje je bilo odmaralište firme u kojoj je radio naš otac i gdje sam naučila plivati – priča.
Iako je u to vrijeme Bjelovar imao čak dva kina, sestre Šešić u njih nisu često odlazile zbog obveza koje su imale kod kuće.
-Išla sam otprilike u peti razred kada sam prvi put bila u kinu, u tadašnjem ''Partizanu''. Nas nekolicinu ljubazni susjed Vlado Kudumija poveo je da pogledamo film ''Kapetan Leši''. Bio je to ratni film, nimalo primjeren za našu dob, ali nas se film jako dojmio i gledali smo ga kao čaroliju, a ne kao samu priču – kroz smijeh priča naša sugovornica.
U bjelovarskim kinima prikazivali su se samo igrani filmovi, a u njoj je nastavila rasti ljubav dokumentaristici koja se rodila u školskoj filmskoj sekciji. Tijekom gimnazijskih dana Rada Šešić se uključila u bjelovarski Foto-kino klub.
Život u Sarajevu
-Imali smo prostorije na katu Doma kulture. Dok su se drugi članovi uglavnom bavili fotografijom, ja sam nastavila snimati filmove. Radili smo na različitim projektima, čak smo snimali i za potrebe tadašnje Općine – sjeća se.
Put ju je potom odveo na studij u Sarajevo. U tom gradu će provesti 17 godina i dječju fascinaciju pretvoriti u profesiju. U tamošnjem akademskom kinoklubu nastavila je učiti, a zatim zakoračila i na profesionalne filmske setove kao asistentica režije. Snimala je vlastite dokumentarce, režirala radiodrame, pisala filmske kritike za Sineast i pripremala emisije o filmu i likovnoj umjetnosti. Na radiju je vodila programe uživo, a televizijska publika upoznala ju je kroz emisiju ''Jedan autor, jedan film'', koju su naizmjenično pripremali studiji u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.
-U to vrijeme sve je bilo drugačije nego danas. Sve smo govorili iz glave, nije bilo čitanja s ekrana. A ono što smo govorili, sami smo i napisali – prisjeća se.
Ni tada nije zaboravila Bjelovar. S filmskom ekipom vratila se u rodni grad snimiti dokumentarac o Franji Fridlu, bjelovarskoj legendi, osebujnom nastavniku koji je tvrdio da komunicira s izvanzemaljcima.
-Kasnije sam s njim napravila i radiodramu, a interes sarajevske publike bio je toliki da se jedno njegovo gostovanje protegnulo do kasno u noć. Bio je poseban – smije se.
Sarajevske godine donijele su joj i susret koji će odrediti velik dio njezina budućeg rada. Redateljica Vesna Ljubić, s kojom je surađivala kao asistentica režije, pozvala ju je na snimanje dokumentarca u Indiju. Planirani boravak produljio se zbog tehničkih poteškoća, pa je ostalo vremena za istraživanje drugih tema i odlazak na filmski festival.
-Sve je izgledalo drukčije, od odjeće i ljudi do arhitekture i osebujne subtopske prirode, ali meni je nekako sve bilo potpuno prirodno. Osjećala sam se vrlo ugodno, gotovo kao da sam doma – govori.
Otkrila je filmove u kojima priču, uz dijalog, nose boje, pokreti tijela, ruku i prstiju. Poželjela je razumjeti taj jezik pa se u Indiju počela vraćati i samostalno. Do sada je ondje bila više od 50 puta.
Život koji je gradila u Sarajevu ubrzo će prekinuti rat. Od ratnog vihora sklonila se 1993. godine u Nizozemsku, kamo je prije nje otišla njezina sestra Nena. U takvim okolnostima, kaže, čovjek nema mnogo prostora za vaganje mogućnosti. Tek nakon odlaska počinje shvaćati što je sve ostavio.
Nizozemski počeci
-Nije se bilo lako snaći. Onome tko ga nije doživio, teško je objasniti to stanje. Rat još traje, a vi se osjećate krivima što ste živi, što ste siti, dok prijatelji u Sarajevu nemaju struje ni vode. Gledate CNN i BBC, pokušavate uspostaviti telefonsku vezu, ne spavate. Živite na jednom mjestu, a zapravo ni sami ne znate gdje živite – opisuje.
Novi život započela je u sobičku, s nekoliko najosnovnijih stvari koje nisu imale puno veze s njezinim prethodnim životom. Ta ju je situacija potaknula na snimanje prvog filma u Nizozemskoj, ''Room Without a View''. Osjećaj izmještenosti pretočila je u filmsku protagonisticu.
-Time sam se na neki način riješila dijela te muke. Bavila sam se filmom, a ne sobom – kaže.
Do producenta za spomenuti film došla je listajući telefonski imenik i zovući ljude koje nije poznavala. Oni koji su pristali na sastanak postali su njezina prilika. Na kraju je okupila mladu ekipu kojoj je to uglavnom bio prvi film; iskustvo su imali ona i snimatelj s kojim je ranije radila u Indiji. Film je na koncu uvršten među deset najboljih nizozemskih ostvarenja te godine na amsterdamskom festivalu IDFA.
U Nizozemskoj, na mjestima na kojima su se susretale izbjeglice, poput centra za učenje nizozemskog jezika, upoznala je ljude iz različitih dijelova svijeta, čije su se biografije teško mogle naslutiti iz poslova koje su tada obavljali. Poput liječnika iz Šri Lanke koji je rano ujutro pripremao salatu da prehrani obitelj, zatim nekadašnje čečenske kazališne primadone, koja je nastavljala vježbati, pjevati i recitirati, premda nije znala hoće li ponovno nastupati. Bila je tu i žena iz Afrike, nekadašnja savjetnica predsjednika države, koja se u izbjeglištvu susretala se s ljudima koji su vjerovali kako je neuka i kako sama ne zna uključiti računalo.
-Ljudi su imali doktorate, specijalizacije, ozbiljne karijere, a onda bi ih netko pitao jesu li kod kuće imali tekuću vodu. Sama činjenica da dolazite iz zemlje u kojoj je rat stvarala je predrasude – govori Rada.
Iz tih susreta nastao je ''Soske'', film čiji naslov na romskom znači ''Zašto?''. Zamišljen kao triptih na tri ekrana, prikazivan je i u njujorškoj MoMA-i. Svoje protagoniste nije tražila da govore o stradanjima. Zanimalo ju je koju kuću sanjaju kada sanjaju da su kod kuće, čemu se nadaju i kako vide vlastiti život.
Istodobno je stjecala ime i kao kritičarka. U osvrtu na nizozemsku godišnju produkciju oštro je ocijenila film poznatog autora, a izdvojila redateljicu koja je bila mnogo manje zapažena.
-Ja nisam ni znala da sam ''oprala'' facu, samo su mi odjednom počele stizati anonimne čestitke. Kada je moju ocjenu poslije citirao ugledni nizozemski kritičar, prijatelji su mi javili da sam dobila svoju ''nizozemsku diplomu'' - smije se.
Članstvo u udruženju filmskih kritičara otvorilo joj je vrata međunarodnih žirija. Tako se 1998. prvi put vratila u Sarajevo, sada kao nizozemska kritičarka.
-Susret s gradom bio je lijep i uznemirujući u isto vrijeme. Ulice koje sam dobro poznavala nosile su tragove rata i sasvim nova, bolna značenja – kaže.
Festvalske uloge
Uslijedili su žiri IDFA-e, rad u festivalskoj programskoj komisiji i suradnja s festivalom u Rotterdamu, kojem je trebala poznavateljica južnoazijskog filma. Potom je počela oblikovati dokumentarni program Sarajevo Film Festivala. U međuvremenu joj je Indija ostala posebna ljubav. Vraćala joj se često, a 2008. i 2010. po jedan je trimestar živjela u Bangaloreu, predajući film na umjetničkom fakultetu. Nastavila je i režirati i snimati filmove, od kojih su mnogi dobili priznanja struke i publike.
Jedan razgovor na ZagrebDoxu doveo ju je i do novog početka u rodnom gradu. S Denisom Hladišem, Tiborom Javurekom i Miroslavom Ružićem počela je razrađivati ideju bjelovarskog festivala dokumentarnog filma. Posebno ju je ''kopkalo'' što grad njezina djetinjstva više nije imao kino.
-Htjeli smo mladima omogućiti gledanje filmova na velikom platnu. Ne možete očekivati da će svi odlaziti u Zagreb. Nemaju svi roditelji novca za to – ističe.
DOKUart je počeo rasti u Domu kulture, a nakon osam festivalskih izdanja Bjelovar je dobio i suvremenu kinodvoranu. Festival je tražio i druge putove do publike: projekcije na bazenu, večeri ružnih džempera, kino za automobile tijekom pandemije, predstavljanja programa na Bilogori... U njegovu je nazivu, objašnjava, i temeljna ideja: dokumentarni film kao umjetnost.
-Dobar film treba čovjeku otvoriti prozore za koje nije ni znao da postoje. Potaknuti ga, nadahnuti, pa i naljutiti. Važno je da izazove reakciju – kaže.
U rodnom gradu
U Bjelovar dolazi nekoliko puta godišnje, ljeti ostaje i dulje, a uvijek je prati suprug John koji je Nizozemac.- John je naučio hrvatski i može se samostalno snaći u razgovoru i društvu. Kad smo ovdje, redovno svira u HORKUD-u Golub. I njegov pokojni otac je svojedobno bio ovdje tri tjedna. Bio je oduševljen svime što je doživio u Bjelovaru i uvijek se rado prisjećao srdačnosti mojih sugrađana – otkriva.
Rada Šešić je u međuvremenu obišla stotine festivala na nekoliko kontinenata, ali veselje zbog filma još prepoznaje po onoj davnoj školskoj mjeri: iščekivanju projekcije, razgovoru nakon nje, želji da otkrije nešto novo. U Bjelovar se zato vraća i s filmovima koje je pronašla za druge. Tako će biti i ovih dana jer u Bjelovaru u subotu počinje 21. izdanje DOKUarta koje i ove godine donosi bogat i raznovrstan program koji je njegova selektorica birala dugo i pomno. Za publiku koja voli vjerovati da je, barem u njezinim očima, mrvicu posebnija od drugih.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
„Retrospektiva ispričana kroz nijemu povijest”
Galerija Barutana 1991. dobiva trajni zapis: Izlazi katalog o postavu koji je privukao više od 17.000 posjetitelja
DUH SKITNICE
U Bjelovaru počinje DOKUart: Omiljeni festival otvara priča o legendarnom Charlieju Chaplinu
VELIKI HIT
Riječki HNK otvara novu kazališnu sezonu u Bjelovaru: Stižu ''Tri sestre, ja'' uz glazbu Damira Urbana
DARUVARSKI PONOS
Daruvarčanin Matija Ulbrih nakon nastupa u Kazahstanu koncertom počastio domaću publiku
×
![]()