Daruvarske blatne kupke bez blata i ženske guze koje su se bijelile u vodi...
kolumnist
komunalije
Volimo se dičiti našim kupališnim parkom - ruku na srce – imamo i zašto (i vjerojatno za to premalo hvalimo Daruvarske toplice). Park je zelena oaza koja nas ljeti hladi, a zimi daje gradu blagdansku atmosferu. Vjerojatno ni jedan posjetitelj Daruvara nije prošao kroz naš grad, a da nije u njega navratio.
A najupadljivija zgrada u parku i nezamjenjivi simbol Daruvara je Centralna blatna kupka. Mnoge neupućene zavara orijentalna kupola pa u ovoj selfi-eri možete sresti goste hotela kako hodaju alejom s mobitelima na štapovima i traže "turske kupke". To je naravno posve krivo, jer s Turcima ova zgrada nema apsolutno ništa. Ali ima s turizmom. No krenimo redom.
Arhitektonski izraz
Kada je početkom 20. stoljeća stara drvena zgrada blatnih kupki postala pretijesna za sve one koji su se u Daruvar dolaziti liječiti, uprava kupališta je odlučila da je vrijeme da se sagradi veća i čvršća zgrada. O tome je profesor Josip Matušek napisao u prvoj Monografiji Daruvara (1975. godine, a to od tada citiraju svi suvremeni istraživači povijesti): "Centralnu kupku u pseudomaurskom stilu sagradio je 1910. godine arhitekt Amadeo Carnelutti". Internet kaže da je zagrebačka građevinska tvrtka Carnelutti bila u ono vrijeme vrlo tražena i da je sagradila više od dvije stotine građevina, osobito u manjim mjestima.
Objašnjenje zašto zgrada izgleda "turski" daje Daruvarčanin sa stalnim mjestom boravka i rada u Brnu, arhitekt Miloslav Sohr: "Ova eklecistička građevina osobitog arhitektonskog izraza u maurskom stilu pripada pravcu ugarske arhitekture inspirirane egzotičnim oblicima, osobito popularnim na prijelazu stoljeća", čitamo u njegovoj knjizi "Daruvar, urbanističko-graditeljski razvoj grada".
Ništa, dakle, novog pod suncem, ovaj romantičarski objekt istočnjačkih oblika imao je prije svega propagandnu funkciju - privući u kupke što više posjetilaca i tu ulogu vrlo uspješno odrađuje punih 110 godina! Doba razglednica (nažalost) je prošlost, ali o popularnosti Blatnih najbolje govore upravo one i naravno svi mogući turistički materijali na kojima se Turska kupola nerijetko kočoperi upravo na naslovnoj stranici.
Zabuni vjerojatno pridonosi i to, što je danas glavni ulaz u park sa zapadne strane (iz smjera centra) gdje posjetitelja zaista zabezekne ljepota i orijentalnost građevine, a zapravo nema mogućnosti saznati što je to. To piše na južnom pročelju zgrade, do kojeg malo tko stigne, a ovu vizuru usto od svibnja do listopada uokviruje bujno zelenilo, pa neopreznom šetaču lagano promakne.
Snijeg je srušio kupolu
Ako dođete u ovo doba godine, obiđete zgradu prema jugu i dovoljno se udaljite stazom (koja vodi okomito na ulaz), dobro ćete vidjeti veliki plavi natpis: Centralno blatno kupalište.
Kada padne snijeg, zbog mnogobrojnog drveća koje ga s ove strane okružuje pogled na ovo južno pročelje Blatnih kupki zaista je idiličan. A od prije pet godina tu svakog Božića zavlada i pravi američki ugođaj. Nekome se svjetleći obrisi kupole sviđaju a nekome ne, ali bitno je da je ta atrakcija popularizira ovaj dio parka. (Za razliku od doba mojeg djetinjstva, danas vrlo malo šetača zalazi u ovaj dio – na radost parova koji se sklanjaju u polusjenu trijema Blatnih kupki nalazeći osamu.)
Svi mi znamo da je kupola naših Blatnih rebrasta, ali znate li od koliko je dijelova sastavljena? Eto i ja sam morala pročitati da je sastavljena od šest dijelova i završava svjetlarnikom. Danas ta kupola ima pomalo spljošten, lukovičast izgled, a takav je i svjetlarnik, no nije uvijek bilo tako. Najbolje to vidimo na starim razglednicama. Na početku dvadesetog stoljeća kupola je malo "mršavija", a u nekim popravcima nije baš najbolje prošao ni svjetlarnik, ali jednu zaista zanimljivu fotografiju nalazimo u knjizi daruvarskog foto-kluba (izašla 2010. godine u povodu 70. obljetnice kluba). Na njoj je Vlado Daněk, jedan od vrlo aktivnih poslijeratnih članova kluba ovjekovječio događaj, koji je davno potonuo u zaborav, kada se kupola jedne zime pod težinom snijega jednostavno srušila. Prema njegovom sjećanju, fotografija je nastala oko 1950. godine - vjerojatno ne kasnije od 1951. godine. Prema knjizi arhitekta Miloslava Sohra, zadnji građevinski radovi na kupoli rađeni su oko 1970. i od onda naša slavna kupola izgleda ovako kao danas.
Sanitarni propisi
Od Domovinskog rata Blatne kupke nisu u funkciji, a cijeli vanjski plašt temeljito je obnovljen prije pet godina. Tu je trebao profunkcionirati najsuvremeniji wellness centar, ali sve je ostalo na planovima. Šteta, jer zgrada je i unutra vrlo lijepa i zaista egzotična. Točno ispod kupole nalazi se okrugli bazen u koji se silazi po nekoliko stepenica i koji - nema dna. To jest, dno je mulj iz kojeg tu i tamo isplivavaju mjehuri zraka i pokazuju, da ovdje voda posve prirodno izvire iz zemlje i puni bazen oko kojeg je sagrađen zid na kojem stoji kupola. Oko cijelog bazena ide hodnik, koji je vodio u manje sobe, gdje su se do prije Domovinskog rata provodile galvanoterapija, hidromasaža i druge terapije. Drvene stepenice u istočnjačkom stilu vodile su do polukata, gdje su bile sobe s krevetima za odležavanje i gdje su se gosti mogli "otpariti“ i odmoriti prije izlaska van.
Znate što je zanimljivo? Da od 110 godina, koliko se zgrada Centralnih blatnih kupki kočoperi u daruvarskom parku, u njima (barem) 50 godina uopće nema blata?
Točnu godinu kada su Blatne ostale bez blata teško je utvrditi, uglavnom, radnice koje rade u današnjem hotelu Termal na terapijama (a pred mirovinom su) sjećaju se pričanja jedne starije radnice (koja više nije živa) da su blatne kupke bile u malom polukružnom bazenu sa sjeverne strane zgrade (kada gledate zgradu izvana, to je onaj polukružni "dodatak", koji izgleda kao da je tu zbog pukog ukrasa). Bio je to također bazenčić "bez dna", to jest cijeli pun blata u koji su gosti jednostavno sjedali i sami se oblagali.
Teško je reći, kada je točno "fango" premješteno u susjedni Ivanov dom (srušen u Domovinskom ratu), ali sigurno je tamo bio već krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Naravno, zbog novih sanitarnih propisa i povećanog priliva kupališnih gostiju (blatne kupke oduvijek su bile jedna od najtraženijih terapija).
Naslovnice turističkih magazina
Nekoliko godina kasnije zgrada Centralnih blatnih kupki nadograđena je s istočne strane (prema Ivanovom domu), tu je nikla mala sportska dvorana, gdje se vježbalo, odnosno provodila fizikalna terapija. U početku je taj dio zgrade bio bez ikakvih ukrasa, kasnije su oni osnovni nacrtani na fasadi, što je optički spojilo zgradu u jednu cjelinu. U zadnjoj rekonstrukciji, ta nadogradnja je srušena pa su Centralne blatne kupke danas izvana iste kao i kada su 1910. sagrađene.
Tako je ponovo oslobođen prostor prema istoku i tu je odmah počela nicati nova a opet stara ukrasna rundela, odnosno onakva kakva je početkom 20. stoljeća bila u modi. Kao geometrijsko-cvjetna slika omeđena živicom od šimšira. A u sredini – stabla banana. Neki će reći novotarija, ali nije, ako pogledajte stare razglednice, vidjet ćete da su ona bila u modi i traženi dodatak uređenih gredica i prije stotinu godinu.
Danas ova rundela kada je u svom punom sjaju zaista doprinosi ljepoti ovog pročelja pa naslovne stranice turističkih magazina danas krasi - sjeveroistočna strana Blatnih. Kažu da iz potkrovnih soba Arcadije sada puca apsolutno najljepši pogled na daruvarske kupke i park i da bi takav u Dubrovniku dodatno naplatili (ali, eto, Daruvar nije Dubrovnik.)
Dakle, ništa novog pod kapom nebeskom, a za kraj malo pikanterija.
Tik do Centralnih blatnih, velikih, kićenih i impozantnih, skutrile su niske i nekako neugledne Antunove kupke. A to veoma važna građevina - ona je po svemu sudeći ne samo najstarija građevina u kupališnom parku nego možda i u cijelom gradu. Iako na žbuci piše godina 1772, prema putopiscu Taubeu tu se nalazi od 1762 godine. Svoj današnji neogotički izgled (s krunom, poput kakve kule) dobila je krajem 19. stoljeća u vrijeme historicizma, ali to sada nije toliko bitno. Dok virite unutra kroz rešetku (upute o tome što treba gledati naći ćete u galeriji) ili probavate koliko je ta naša voda zaista topla (a jest!), valja zapamtiti da je kupka dobila ime po grofu Antunu Jankoviću, koji ju je dao sagraditi, izgleda, čak i prije dvorca.
Hrastove klupe u vodi
Kakvu su ulogu u tome igrala njegova reumatska leđa, doznat ćete, kada dođemo do dvorca, uglavnom, posve je sigurno, da se u Antunovoj kupci kupao osobno glavom i bradom grof Antun, a mnogo godina poslije - obične domaćice u fertunima.
Serijal Šećimo Daruvarom iznjedrio je i vrlo zanimljivo sjećanje na Antunove kupke koje je poslala jedna čitateljica koja se sjeća, kako ju je baka tamo vodila krajem 50-tih godina. Tada je rijetko tko u Daruvaru imao kupaonicu pa se redovno jednom tjedno išlo kupati u kupke. A kako tada nije bilo uobičajeno da ljudi imaju kupaće kostime, žene su se kupale u pregačama pa su im se u vodi bazena "bijelile guze"...
Danas Antunova kupka služi samo kao crpilište tople vode, koja se cijevima distribuira do kada i bazena hotela Termal. Zapravo se cijela zgrada sastoji od nekoliko prirodno kaptiranih izvora (i bazeni nemaju dno, nego su zidovi sagrađeni oko izvora). Svaki bazen je nekada imao svoja vlastita vrata (na iskošenim uglovima - neka su danas zazidana). Vjerojatno su postojali i drveni pretprostori ispred tih vrata, u kojima su gosti na klupama ostavljali svoje stvari i nakon toga ulazili u bazene. Nisu plivali, jer su bazeni zapravo mali (a i tko je u ono doba znao plivati), nego bi u vodi sjeli na hrastove klupe, koje bi bile oko cijelog bazena i tako se "pacajući" uživali i liječili u našoj toploj vodi.
Iako je mnogi nose kući i piju, daruvarska je voda je najučinkovitija, kada dopustimo tzv. vulkanskom peloidu (koji je u njoj), da djeluje preko kože, odnosno, da se u vodi kupamo i da se oblažemo blatom.
(Bogatu fotogaleriju prepunu povijesnih fotografija pogledajte klikom na fotografiju na vrhu članka)