Dan kada su emocije ponosnim Dalitovcima, a i njihovim gostima, napunile oči suzama...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dok je u subotu Kruno Lokotar, književni urednik i jedan od poznatijih Daruvarčana, u oronuloj hali nekadašnjeg tvorničkog diva Dalita radio završne pripreme za izložbu "Dalit, after party", stari Daruvarčani Goran Kovačić i Slavko Račić Raca, dva bivša radnika Dalita u sedmom desetljeću života, stajali su visoko na krovu privatne kuće kojeg je trebalo popraviti.
Poznati su oni majstori, iskusni Dalitovci, i legenda kaže da gotovo nema kuće u Daruvaru i okolici gdje Goran i Raca nisu nešto u posljednjih 30-ak godina popravili ili novo napravili. Pogledali su na sat i vidjeli da je ostalo još sat vremena do izložbe o njihovom bivšem pogonu. Pogledali su se, šutke spustili s krova i uputili svatko svojoj kući.
Goran se istuširao i na brzinu obrijao. Ne može na izložbu o Dalitu, koja se još odvija u prostoru gdje je proveo najbolje godine svog radnog vijeka, doći neuredan i prljav od posla. I danas, 30 godina nakon što je počela Dalitova propast, prema toj industrijskoj teritoriji koja se prostirala na nevjerojatnih 18 hektara, svi bivši radnici osjećaju veliko poštovanje koje je teško objasniti neko me tko nije iz Daruvara ili okolice.
Naime, Dalit je bio simbol grada i njegova razvoja, a radnici koji su tamo radili, bili su na glasu kao pravi majstori, cijenjeni u gradu. Plaće su im bile dobre, a život ispunjen smislom.
Svježe obrijani Goran i Raca, nekih sat vremena nakon što su se spustili s tog daruvarskog krova, pomalo nesigurnim korakom zakoračili su u prostor nekadašnjeg Dalita. Goran je, kaže nam, posljednji put tu bio prije nekih 30 godina.
- Tad su još svi strojevi bili na svojim mjestima - govori i pomalo uplašeno gleda oko sebe očerupan i oronuo prostor unutar proizvodne hale.
Susreću se s bivšim kolegama. Svi su svježe obrijani osim Race kojemu je brada zaštitni znak. Svi su tu proveli barem desetljeće ili nekoliko njih. Emocije su ih ukočile. Tamo gdje mi, gosti izložbe, vidimo debele borere koji vire iz betonskih postolja, oni vide stroj i svog kolegu kako upravlja s njim. Tamo gdje mi vidimo prašnjavu i popucalu portirsku kućicu, oni vide sebe, 40-50 godina mlađi, kako unutar nje, skriveni od pogleda šefova posterima golih djevojaka na prozorima, piju vino tijekom pauze.
- Znali smo mi unutra i na brzinu zakartati - govori nam Slavko Račić Raca dok ulazimo u kućicu.
- Nismo mi te postere lijepili po prozorima da gledamo ove lijepe, gole tete, nego da ovi izvana ne vide što mi radimo unutra. A ljepše je da te gole tete skrivaju, kad se već nešto mora lijepiti - smije se Raca šeretski, izlazi iz drvene kućice i pogleda prema hrpi šute nabacane pokraj nje. Oči su mu trznule. Sagne se i izvadi prašnjavu, iskrzanu kartu za belu, Okrene je prema nama i značajno ispruži.
- Evo, vidiš da nisam lagao. To su bile naše karte - kaže pa je još jednom sjetno pogleda kartu i baci je natrag na šutu.
Desetak metara dalje kroz okvir starih, metalnih vrata prolazi Kruno Lokotar. Racu, Gorana i njihove kolege iz Dalita na mjestu njihovih najslavnijih dana okupio je zbog svoje izložbe fotografija snimljenih mobitelom. Na tim fotografijama nema ljudi, samo moćni kadrovi hladnih i zahrđalih ostataka današnjeg Dalita.
Kruno Lokotar se, naime, prije dvije godine poluilegalno uvukao u prostor pogona. Fasciniran oronulim industrijskim prizorima koji su ga okruživali, izvadio je mobitel i počeo fotografirati. Tako je nastala njegova izložba "Dalit, after party" koja je otvorena u petak u sklopu Fra Ma Fu festivala novinske reportaže.
Izložba je održana u prostoru nekadašnje alatnice, velike hale u kojoj se nalazi i neobično visoko postavljen radno-uredski kontejner iz kojeg je šef te hale vjerojatno mogao sve lakše nadzirati. Ispod kontejnera nalaze se metalne police za alat koje sežu sve do samog poda tako da je prostor bio maksimalno iskorišten. Sada su u tom kontejneru nekih dva metra i nešto poviše tla stajali Kruno Lokotar, novinar Ivan Žada i daruvarski kroničar Mato Pejić spremajući se održati prigodne govore o životu pokojnog Dalita i Lokotarovoj izložbi. Ispod njih okupili su se posjetitelji, gosti Fra Ma Fu festivala i bivši Dalitovci.
Svi su okružili hrđavu kućicu izdignutu dva metra i nešto iznad poda, čekajući govor organizatora. Svi osim Dalitovaca. Oni su redom stali sa strane, stisnuti uza zid i prozore s mutnim i popucalim tvorničkim prozorima. Većini bi se oči povremeno napunile suzama pa bi ih na brzinu diskretno obrisali.
- Tu sam proveo 28 godina svog radnog vijeka - kaže nam Goran.
- Je li vam naviru emocije? - pitamo.
- Naviru... - odgovori nam pa zašuti i nekoliko puta usporeno potvrdno klimne glavom. Malo smo ga još pričekali jer nam se činilo da želi još nešto reći, a onda smo vidjeli da mu pogled prolazi pokraj nas.
- Dobro, hvala - kažemo gaseći diktafon i u tom trenutku nas ponovno pogleda.
- Jeza... Jeza me hvata - kaže i pogleda nas, a oči se napune suzama.
- Ovo sad izgleda grozno... A nekad je ova hala bila puna strojeva, lijepo je to izgledalo. Evo, radili smo i onu halu tamo i znali smo da je radimo za našu djecu, tako su nam i govorili, da će naša djeca tu raditi. A sad tamo nema ničega...
Tamo gdje mi, gosti, vidimo prljavi betonski podest, poslovođa vidi stroj koji je vrijedio milijun i pol njemačkih maraka. Mi svugdje vidimo tek tragove nečega što je nekad postojalo, a tih nešto više od desetak radnika Dalita koji su došli na Lokotarovu izložbu vide svoj bolji dio života, vide kolege, vide prijatelje, vide i onog jednog što je uvijek gledao kako da se neko vrijeme sakrije i ne radi, a i onog drugog koji je bio vrijedan i dobar kao malo tko.
Vide i one kojih više nema među nama.
Usred izložbe u toj oronuloj hali koja je nekoć bila potpuno ispunjena alatima, cijeli Dalit je u njihovim očima oživio onakav kakav je nekad bio. Velik, ponosan i uspješan.
- U cijeloj Jugoslaviji nije bilo ciglane bez daruvarskih strojeva, a tunelski pasterizatori sa znakom Dalita instalirani su u mnogim prehrambenim industrijama i u pivovarama ne samo kod nas, nego i po cijelom svijetu – od Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza do Indije i Pakistana, Kube i Australije - govorio je okupljenima daruvarski kroničar Mato Pejić objašnjavajući veličinu i značaj Dalita za grad Daruvar i Daruvarčane.
- I ja sam na neki način vezan za Dalit - rekao je Kruno Lokotar koji je prije dvije godine snimio danas izložene fotografije oronulog diva.
- Živim u Svačićevoj ulici koja se nastavlja na Dalit. Svačićeva je naša najzanimljivija ulica jer spaja dvorac grofa Jankovića i Dalit. I znam što su bile te horde radnika, ti ljudi u plavom koji su prolazili kroz ulicu. Ruševine su, na žalost, fotogenične, ništa nije fotogenično kao propast, kada kroz ljevaonicu, kroz njen strop sine sunce ili plavo svjetlo na onaj mulj i čađ što je dolje ostao. Dijelom time, a dijelom melankolijom i tugom uvukao sam se i u potpunoj euforiji okinuo par stotina fotografija. Ovo nije samo izložba. Htio sam da se malo suočimo s onim što smo možda imali, a sada nemamo s tim da je sada dio hala ipak reaktiviran i u pogonu. Želim vam, zapravo, svima reći - puno hvala! Dragi sugrađani, puno vam hvala, ali molim vas veliki aplauz za meni najvažnije goste... - govorio je Lokotar okupljenima iz nekadašnjeg metalnog ureda poslovođe smještenog dva i nešto metra iznad zemlje kada mu je glas zadrhtao glas, a ruka krenula brisati suzno oko:
- ...Aplauz za bivše radnike Dalita!
Devastiranom, akustičnom halom prolomio se pljesak. Svi su se okrenuli prema bivšim radnicima Dalita koji su stajali nekako stisnuti jedan pokraj drugog, leđima tik do tog zida s napuklim tvorničkim prozorima. Trideset godina nakon propasti dobili su snažan, iskreni pljesak koji je odjekivao akustičnom halom i poruku da ni oni kao i ono što radili i stvarali, nije zaboravljeno i da godine koje su ostavili u ovom prostoru i danas imaju svoju vrijednost i značaj.
Bio je to najdirljiviji trenutak izložbe. Dalitovcima su oči ponovno zasuzile, emocije su nahrupile, a taj prizor u gotovo apokaliptičnom okruženju bio je toliko snažan da su oči zasuzile i nekima koji s Dalitom i Daruvarom nemaju nikakve veze.
- Žao mi je što Pajo Kulić nije s nama, on je bio alatničar, bio je ovdje glavni. Pazio je na alat, bio je jako pedantan. Kad bi on sad ovo vidio... Plak'o bi ovdje... - govorio nam je Slavko Račić Raca nakon Lokotarova govora pa odmaknuo glavu u stranu jer je i njemu došlo da opet zaplače.
Na izložbu je došao i Zvonko Ančić koji je bio zaposlen u ljevaonici.
- Radio sam u Dalitu, odnosno u onom OUR-u Ljevaonica željeza. Bio sam poslovođa za unutarnji transport. Žao mi je gledati ovakav naš Dalit. Vjerujem u ovaj prostor i mislim da će ljudi pojedinačno doći s nekim obrtom ili malom proizvodnjom kao što je dio već i krenuo... I da će ga oživjeti. Imamo u okolici Gradišku, Pakrac... Sjajne prostore za rad možemo ponuditi, ali malo je poduzetnika koji bi to popunili. Ipak, vjerujem da će jednog dana dobar dio ovih hala biti popunjen. Koliko god ovo sada ružno izgleda, uvijek se rado sjećam vremena iz Dalita, sjećam se dobrih prijatelja, sjećam se naših uspjeha... - kazao nam je Ančić.
I on je bio svježe obrijan.
Lokotarove fotografije gledao je i Daruvarčanin Nikola Kovačić.
- Radio sam 31 godinu kao strojobravar na montaži ciglarskih strojeva i opreme. Ovdje mi je sada malo tužno. I ružno. Volim pamtiti samo lijepe dane. I ja se nadam da će se ovaj prostor iskoristiti za neku novu proizvodnju, nečeg novog. Bilo bi najbolje da neki mladi ovdje nešto pokrenu - priča nam Nikola Kovačić.
Među Dalitovcima je bio i njihov najstariji član, Branko Lacković koji danas ima 86 godina, a izgleda kao da mu je barem 15-20 godina manje. Nekad je u Dalitu bilježio i centrirao strojeve.
- Bio sam poslovođa 21 godinu. Loše se osjećam kada vidim sve ovo. Evo, tu sam ja radio - kaže nam i rukom pokazuje prema mjestu na kojem je sad hrpa nabacanog krša.
- Mi smo tu uživali, zarađivali novaca i novaca, družili se, radili smo dobar posao, bili dobri prijatelji. Volio bih i ja da se na neki način ovaj prostor ponovno oživi, da neki drugi ljudi tu počnu raditi neke dobre stvari, to bi mi bilo baš drago - kaže nam Branko sjećajući se još nekih anegdota iz pogona, svojih šegrta koji nisu više među živima kao i zezancijama koje se izvodili jedni drugima kada bi im se ukazala dobra prilika.
Za Čedu Medakovića po Daruvaru kruži legenda da je bio zadnji koji je izašao iz Dalita i "ugasio svjetlo". Od 2010. godine je u mirovini. Kaže da je u nju morao otići.
- Radio sam 40 godina, jedan mjesec i šest dana u Dalitu. Radio sam tamo, u 2. brigadi s ovom gospodom koja su sad oko nas. Neću se rasplakati, ali mogao bih. Užas... Kada vidimo ovo... To boli. Mi sad vidimo strojeve koji su tu nekad bili, ljude koji su radili, a sad nema ništa, hodamo kao da hodamo po livadi. Teško je ovo gledati ovako uništeno... - zastaje Medaković i s drhtavim kapcima i stisnutim usnicama gleda oko sebe.
Cijelu ovu priču o pogonu koji to više nije i radnicima kojih više nema možda je najbolje u tekstu pisanom upravo za izložbu "Dalit, after party" opisao bosanskohercegovački pisac Selvedin Avdić. A jedan dio tog teksta kaže:
"Potragu za radnicima otežava činjenica da su oni protjerani čak i iz jezika. Prvo su nazivani proleterima, herojima rada i radničkom klasom, što se izgovaralo s posebnim patosom, kao da se radi o viteškom redu. Bili su i samoupravljači, što je trebalo značiti da sami biraju svoju sudbinu. Nakon tog neiskrenog tepanja svedeni su na radnike, a onda na radnu snagu pa na uposlenike i konačno na ljudske resurse, a svi resursi su potrošni i lako zamjenjivi. Kako da pronađemo nešto čemu je potpuno izmijenjen identitet?
Na jednoj fotografiji Krune Lokotara vidimo tablu s prekriženom siluetom čovjeka. (...) Ljudi su ovim prostorijama davali smisao, njihovo odsustvo čini ih besmislenim, grotesknim... I tužnim. Znak zabilježen na toj fotografiji jedino je svjedočanstvo da je tu nekad bilo ljudi. Radnika, ako ih se još uvijek sjećate. Pokušajte ih pronaći na Lokotarovim fotografijama.", stoji u Avdićevom tekstu.
Na fotografijama ih, naravno, nema.
No, dvojicu u sedamdesetim godinama života mogli ste nedugo nakon izložbe vidjeti kako se svježe obrijani u plavim radnim kombinezonima penju na jedan daruvarski krov kojeg, tako barem gazda kuće kaže, pravi majstori trebaju popraviti da on i njegova djeca poslije s njim ne bi imala briga.
