"Živim sam samcat u selu, godinu dana nisam primio mirovinu, a jedino društvo su mi psi i – zmije!"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKI GRĐEVAC – Na povratku s najnovijeg terena, najveća muka i odgovornost mi je bila smisliti kako javnosti predočiti i najbolje dočarati ono što sam upravo vidjela. Bila sam uvjerena kako će se kotač pomoći nadležnih institucija i ustanova brzo zakotrljati i kako će nužna pomoć, koju je sve do jučer sam odbijao, sada ipak stići do Mladena Peinovića (58) u Cremušinu. No, kako svima ostalima, riječima prepričati kako moj sugovornik provodi dane.
Počnimo od toga da je Cremušina 17 kilometara udaljena od središta općine, Velikog Grđevca, što je otprilike 20-ak minuta vožnje automobilom. Nakon što prođete naseljena mjesta, slijedi još oko 10-ak kilometara potpuno divlje, nenaseljene Bilogore. Cesta je asfaltirana, a gledajući prirodu, šume i tu divljinu, teško da možete naslutiti da prolazite predjelom koji je prije još 30-ak godina bio životopisan. Prepun kuća, imanja, škola, ljudi i djece… Tek pokoja, razrušena i potpuno granjem zarasla kuća ili poljoprivredno imanje, mogu vam potvrditi tu konstataciju.
Psi čuvari
Da ne znam gdje živi i da ga već dvaput kroz 10 godina nisam posjetila, također slučajno istražujući Bilogoru, ne bih pronašla blatom zidanu Mladenovu kuću i imanje na kojem se nalazi njegov traktor, motor i sedam pasa pasmine hrvatski ovčar. To je sve što ovaj čovjek posjeduje i što ga čini sretnim. Očekivala sam da će njegovi čuvari prvi dotrčati do automobila, pa nisam izlazila iz vozila sve dok mu nisam pojasnila zašto dolazim k njemu. Jer čovjek koji živi usred divljine, potpuno sam, bez radija, televizora, susjeda…, priča je sama za sebe i vrijedi biti ispričana barem svakih pet godina. Ostario je, primijetim to odmah, no primijetim da je i dalje srdačan, dobroćudan i ugodan sugovornik koji me rado prati do ulaza u kuću. Vjerni psi ostaju na dvorištu, a mi započinjemo priču.
-Tu sam, u ovoj kući rođen. Moji su sadili duhan, lijepo se živjelo, a u selu je bilo 150 kuća. Dakle, obitelji s više članova. Sjećam se i škole u Cremušini. No, otac i majka su se razišli, a ja sam prije rata, zbog neslaganja s ocem, otišao kratko raditi u Njemačku, pa zatim u Italiju gdje sam 15 godina vozio teretni kamion. No, nakon što sam ozlijedio ruku i zaradio invalidsku mirovinu, vratio sam se k ocu u Cremušinu. Bilo je to 2004. godine. On je tada već bio ostario, a ja sam smatrao da mi je dužnost brinuti se o njemu. Ipak je otac jedan u životu – priča nam Mladen svoju osebujnu i nadasve neobičnu priču.
Bez signala
Saznajem kako je bio oženjen, ali i kako ima dijete. Kćerku od 22 ili 23 godine. Ne želi pričati detalje tog dijela svojeg života, no suze koje nije mogao sakriti u kutu očiju, odaju da je situacija teška.
-Svatko svoj križ nosi – kratko nam samo kaže i nastavlja kako mu je sve donedavno i majka bila živa. Ima on i polusestru i polubrata s kojima je povremeno u kontaktu, no sretan je kada više ne inzistiramo na detaljima. Preskačemo s teme na temu, no Mladen djeluje toliko zadovoljno u „svom svijetu i sam u svom selu“ da je to nevjerojatno. Mobitel ima, no ne znači mu puno, priča nam, jer u njegovoj udolini uopće nema signala. Kada se zaželi društva, ili treba nešto iz trgovine, sjedne na motor i ode u Vukosavljevicu, naselje u susjednoj Virovitičko - podravskoj županiji. Do tamo ima 7, 8 kilometara, što je znatno manje nego do Velikog Grđevca kojem Cremušina gravitira.
Okolo njega su naselja Sibenik i Topolovica, no ni tamo nema pretjeranog života, tek pokoja kuća i usamljen stanovnik. Pitam ga od čega živi i treba li mu što?
Strana mirovina
-Imam ja svoju mirovinu koja iznosi gotovo 200 eura. To je talijanska mirovina, no nisam ju primio već godinu i tri mjeseca. Bio sam u Centru za socijalnu skrb Grubišno Polje, htio sam tražiti neku socijalnu pomoć, no zavadio sam se već na samom ulazu u zgradu s nekim gospodinom. Potjerao me kao psa, a ja ne volim da se prema meni odnosi kao prema životinji. Možda nisam najuredniji, siromašan sam, ali svi moramo znati kako se ophoditi jedni prema drugima. Otišao sam i u Općinu Veliki Grđevac, no ni tamo nisu znali kako mi pomoći. Bio sam i u Virovitici u banci, njima sam ostavio sve „čekove“ preko kojih sam prije primao mirovinu, no nisu mi pomogli. Ne znam što da više radim i kome da se obratim – pomalo pomireno sa sudbinom priča nam Mladen. Nakon inzistiranja da nam kaže kako je preživio više od godinu dana bez ijedne kune primanja, priznaje da je prodao njivu nedaleko kuće i tako si osigurao kruh.
Inače, do Mladena sam došla u pratnji mlade gerontodomaćice Dorotee Moguš koja obilazi četiri korisnika u susjednim naseljima. Ta mlada žena rodom je iz Velikog Grđevca i bavi se lovom, pa dobro poznaje dio Bilogore gdje se nalazi Cremušina, ali i Mladena kao jedinog stanovnika tog, nekad velikog, naselja. Objasnila mu je kako će njegove probleme prenijeti voditelju Centra za pomoć i njegu Željku Vinceku te kako postoji mogućnost da ga se uvrsti u neki od programa čime bi dobio prijeko potrebnu pomoć žena koje bi mu pomogle oko kućanskih poslova, pranja rublja, suđa, čišćenja, kuhanja te nabavke namirnica. Ono što je bilo nemoguće ne zamijetiti jest da su se Mladenove oči u tome trenutku ozarile. Upitala sam ga bi li prihvatio da ga negdje smjeste, primjerice u neki dom gdje bi imao svu njegu.
Zmije i divlje svinje
-Ne dolazi u obzir. Ja odavde nigdje ne idem. Jedino me u lijesu mogu iznijeti. Meni ništa ne fali u mojoj kući. Evo vidite, pričvrstio sam ju jer se počela odvajati, imam rupe kroz koje mi ulaze miševi, a najveću borbu vodim sa zmijama kojih je puna kuća. Dvaput mi se dogodilo da su me ugrizle na spavanju. Zato imam toliko pasa. Najgore mi je kada ih osjetim da se bacaju ispod nogu, pod poplonom. Neke sam rupe kroz koje zmije ulaze uspio sanirati, no još je jedna kritična – prepričava nam svoju svakidašnjicu Mladen. Rijetko tko bi nakon takvih riječi mogao ostati ravnodušan, no Mladenu je to sasvim uobičajen dan. Nema, kaže nam, težih ili lakših godišnjih doba. Uvijek mu je dobro, tvrdi, i pokazuje nam smjer iz kojeg mu često u dvorište dolutaju divlje svinje.
-Znam da postoji korona jer kada idem u trgovinu, moram staviti masku, drugo me ništa ne interesira. Ne trebaju mi vijesti, televizor, čak niti ne čitam knjige. Evo, tu je kredenac od moje majke, imam starinsku zidanu peć zahvaljujući kojoj mi je uvijek toplo, a često kupim gotova smrznuta jela pa ih samo podgrijem. Baš ste me prekinuli u ručku – smije se Mladen i uistinu pokazuje tavu s hranom koju je netom prije našeg dolaska podgrijao.
Jedva smo mu objasnili da nemamo vremena za kavu jer se taj dobroćudan Bilogorac uistinu potrudio biti nam ugodan domaćin. Taj detalj pamtim iz svakog mojeg posjeta ovom osebujnom samotnjaku.
Par cipela
Za kraj nam je prepričao kako mu selo sada odlično izgleda, za razliku od vremena kada se tek vratio iz Italije. Naime, dotad su posvuda oko njega bile šikare i zapuštena imanja. Pojedini veliki poljoprivrednici, nekoliko njih, ukrupnili su zemlju te su pokrenuli različite vidove poljoprivredne proizvodnje poput uzgoja kultura i bavljenja stokom. Iako se obrisi nekadašnjeg sela polako gube, a ono sada liči na uređen park, Mladen je posljednji dokaz povijesti ovog dijela Bilogore. I dok je god on živ, živi i njegova Cremušina.
-Cremušina je sada poput parka, sve je očišćeno, struju imam i više mi ništa nije potrebno. Malo dalje od mene ima i jedan vikendaš koji dolazi povremeno pa se podružimo. Ja vam kažem, meni ništa ne fali i ničega se ne bojim. Čega bi se trebao bojati? Jedino bi volio da riješim probleme sa svojom mirovinom koju sam prestao dobivati, a da ne znam zašto. I dobro, možda koji par cipela broja 41, 42 – tim smo riječima zaključili razgovor jer inzistirati od ovog čovjeka da nam kaže nešto senzacionalno naprosto je nemoguće.
Da čovjek ne povjeruje, ali je uistinu tako. Dogovorili smo posjet za novih pet godina, a dotad će mu, iskreno vjerujemo u to, povremeno društvo praviti gerontodomaćice radi čije ponuđene pomoći mu se ozarilo lice. Suđe prati i mesti kuću, priznaje, nikad nije pretjerano obožavao.
__________________________________
Svat: Pošaljite nam dopis nakon kojeg odmah krećemo na teren!
Budući da je za područje Velikog Grđevca nadležna grubišnopoljska ispostava Centra za socijalnu skrb, kontaktirali smo tamošnju ravnateljicu Sabinu Svat pojasnivši joj Mladenovu situaciju i neprimjerene životne uvjete.
-Ovo nam je prvi glas da tamo uopće netko živi jer registriranih korisnika u Cremušini nemamo. Možete nam i vi uputiti dopis nakon kojeg ćemo odmah pokrenuti postupanje, odnosno naši djelatnici će otići na teren i vidjeti na koji način možemo pomoći. Jer ako čovjek nema primanja, svakako ima pravo barem na jednokratnu novčanu pomoć, a potom je potrebno dalje izvidjeti na koji način mu osigurati primanja. Hoće li to biti pomoć oko administrativnih barijera ako postoji mogućnost za daljnje primanje njegove strane mirovine, kako kažete, ili pak kroz zajamčenu minimalnu naknadu – kazala nam je ravnateljica Sabina Svat, nakon čega smo odmah poslali službeni dopis o viđenom stanju na terenu.
___________________________________
Vincek: Osobno ću ga posjetiti i pronaći način da mu pomognemo!
Prije otprilike godinu i pol bio sam kod Mladena i tada nije htio ni čuti za posjećivanje naših gerontodomaćica, no sada ću ga svakako osobno, ponovno obići i provjeriti njegovo stanje. Ne smije se dogoditi da na našem području postoji osoba u potrebi, a da mi ne pomognemo jer za to uistinu imamo sve uvjete. Budući da je situacija s Mladenom nespecifična, moram pronaći naćin da zadovoljim sve zakonske propise, a da mu ipak pružimo pomoć. Cremušina je jako daleko, Mladen ima pse, tamo nema signala i nikako jedna osoba ne može sama ići kod njega. Sve ćemo izviditi i odmah postupiti kako bih riješili njegovu situaciju – kazao nam je voditelj Centra za pomoć i njegu Željko Vincek, uz čiju pomoć sam i prvotno dobila pratnju mlade Dorotee s kojom sam obišla Mladena.
