Strah jedne majke: kako u ovakvom okruženju dobro odgojiti, ali i zaštititi svoje dijete?

Baš u trenutku kada sam pomislila kako oko mene ima sve više lijepih primjera u kojima se mladi aktiviraju na svim mogućim područjima kako bi nam život bio ljepši, kada pandemija (nadam se) ide svojem kraju, kada se među ljude opet vraća optimizam – bumerang! Pa me onda svi pitaju što si pesimistična? Nažalost, bolje biti takav pa se iznenaditi dobrim stvarima, nego biti opušten pa da te „dočekaju hladni tuševi“ kao što su nas sve skupa dočekali posljednjih dana.

Pa krenimo redom…

Vratile su nam se napokon manifestacije! Šušur svuda oko nas, koncerti, štandovi, sportske aktivnosti… Spremila sam se i ja s klincima na Nogogur u sklopu nedavno održane Terezijane. Fantastična zamisao, kapa dolje organizatorima. Gdje ćeš boljeg načina nego kroz smijeh, pozitivno nadmetanje i sportsku aktivnost djeci dobi od 2 do 5 godina dočarati važnost istog? No, tada nastupaju „nabrijani“ tate koji umalo da se ne potuku na društvenom, sportskom događanju na kojem nastupaju njihovi nasljednici od kojih su neki, budimo realni, tek prohodali. A zašto? Pa zato što neki tate ne mogu prihvatiti da je tuđe dijete brže od njihovog u utrci dugoj 50-ak metara. Jedno je bodriti, ohrabrivati i poticati svoje dijete, no nešto sasvim drugo je poručivati mu da je jedino ispravno biti prvi i najbolji. Ljudi dragi, i moje dijete je bilo prvo! No, to nikako ne znači da je najbolje. Spustite se na zemlju.

Mobing i zlostavljanje

Pohvalila mi se prijateljica kako je njezin 10-godišnji sin također bio na nedavno održanom nogometnom turniru u Crikvenici. Budući da znam kako moje dijete noćima nije spavalo od uzbuđenja, što prije, što poslije turnira, iznenadila sam se što je njezino dijete doživjelo toliko neugodnih šokova da taj turnir želi što prije zaboraviti. Kao i događaje poslije njega koji su kulminirali do te mjere da su se 10-godišnja djeca potukla, da je sazvan izvanredan sastanak u nogometnom klubu i da je bilo upitno hoće li pojedini roditelji ispisati svoju djecu s predivne sportske aktivnosti kako bi stali na kraj mobingu i zlostavljanju među vršnjacima. Pazite, govorimo o uzrastu od 10 godina! I opet se vraćamo na uzrok problemu, a to su, pogađate – roditelji! Eto, jedan se od njih ponudio kupiti djeci dresove.

No, došavši u 200 kilometara udaljen grad, shvatilo se kako je nabavio dresove samo za polovicu dječaka, ne za cijelu njihovu ekipu. Teško je nama zamisliti kako se dio dječaka u tom trenutku osjećao… Preostali roditelji svojoj su djeci naknadno kupili dresove, te za ostatak prikupljenog novca kupili sokove za sve klince i donijeli ih u svlačionicu. Kada je trener izašao van, dio dječaka počeo je prolijevati sokove i govoriti da neće oni piti ništa što su donijeli „luzeri“, a potom je nastala i tučnjava. I to prava tučnjava među djecom od 10 godina koju su razdvajali roditelji koji su slučajno naišli. Nema epilog ova priča jer i nakon održanog sastanka roditelja, u grupi na društvenoj mreži frcaju prijetnje, uvredljive fotografije i poruke kojih bi se svatko trebao posramiti.

Čin vandalizma

Ako netko kaže, „to su dječja posla“, čija posla su ponovno uništavanje na spomen ploči Gustavu Perl-Bendi u Ulici dr. Ante Starčevića u Bjelovaru? Ne brojim više koliko puta je ona bila obnavljana i koliko puta su opet vandali imali obraza uništiti je.

Ne trudim se više objašnjavati ljudima oko sebe da je riječ o istaknutom Bjelovarčaninu, predvodniku borbe protiv fašizma, nemam volje ponavljati da je riječ o kulturnoj baštini, da nema opravdanja čin vandalizma, da je to čin osobne nekulture, da sve potiče od osobnog odgoja... Čemu, kada pojedincima ne možeš ništa pojasniti. Niti da je more plavo, sunce žuto, a voda prozirna. 

Neviđeni vandalizam ovih se dana dogodio i na spomen-području Barutana. Dva muškarca, ako ih mogu tako nazvati, unatoč jasnoj zabrani penjanja na vozilo, popeli su se na izložbeni Land Rover i teško oštetili krov koji nije predviđen za toliku težinu već za rezervnu gumu. Naravno, došlo je do oštećenja tek restauriranog povijesnog predmeta, a popravak, odnosno bojanje, košta 20 tisuća kuna. Vide se lica nadobudnih vandala, vide se i „dame“ kako snimaju i fotografiraju maštovit čin dvojca, a ja se s pravom pitam: „pa kuda, dovraga, ide ovaj svijet“. No, treba reći da su se počinitelji vrlo brzo sam javili i priznali nedjelo.

O osuđivanju, vrijeđanju, omalovažavanju preko društvenih mreža, najčešće anonimno, ne treba posebno niti pisati. Zatrovani smo i tu posla zaista imaju nadležne institucije. Unatoč što svi govorimo kako imamo manjak vremena, očito je da se stignemo baviti tuđim dvorištima, štoviše, mnogi od nas smatraju da im je to zadatak.

Posljednji slučaj koji se dogodio u Daruvaru, gdje su dvojica nasilnika na jezeru pretukla trojicu mladih i uzornih Daruvarčana, kako se čini, bez ikakvog povoda (jednom su polomili vilicu i izbili zube) svakom roditelju stvara dodatan strah - jer kako biti miran kada znaš da ti dijete može teško nastradati bez da je ikome išta nažao napravilo? Ti mladići se sada od silne traume boje izaći iz kuće i žele se odseliti iz Daruvara. A nikome ništa nisu bili skrivili.

Mladi na pogrešnom putu

I dok sam s jedne strane ganuta jer kroz ovaj posao imam priliku upoznati divne ljude, pa mi se često dogodi da na terenu i zaplačem, (nedavno mi se to dogodilo jer mi je jedna mlada političarka, da dobro ste pročitali, političarka!, svojim pogledom na život uistinu dala naslutiti da ima još dobroga u ljudima), s druge strane sam prestravljena jer je preda mnom zadatak da vlastitu djecu pretvorim u kvalitetne ljude. No, još sam više prestravljena kada vidim s kakvom djecom i mladima bi mogli doći u susret na svom životnom putu. Ono u što želim vjerovati jest da ima nade da prevagne dobro i da još uvijek ima više „normalnih“ među nama. 

Nije nužno za pohvaliti se ako vam dijete ima sve petice u školi, ali za pohvaliti je ako se vaše dijete uključi u dobrotvornu akciju i odvozi bicikl 200 kilometara kako bi pomogao bolesnim vršnjakinjama. Onda možete biti sigurni da odgajate prekrasnog mladog čovjeka. A upravo nam takvi trebaju da nam svijet bude ljepši.