Petrušić: "Vanjski defibrilator mora imati svaka ambulanta, on spašava život"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
SIRAČ - Medicinski tehničar Tomislav Petrušić, zaposlenik Zavoda za hitnu medicinu BBŽ-a, prisjetio se i na svom Facebook profilu detaljno opisao događaj, intervenciju od prije desetak dana. Naime, za vrijeme dežurstva, stigao mu je poziv iz Sirača kako je jednoj osobi stalo srce. Da stvar bude bolja, Petrušić je dobio i na svoj privatni mobitel poziv jer se radilo o njegovom mjestu, o njegovim poznanicima…
Cijela priča ispričana je s naglaskom na nedostatak automatskog vanjskog defibrilatora u lokalnim zdravstvenim ambulantama. Činjenica da se unesrećenima ne može pomoći na vrijeme može dovesti do smrtnih ishoda jer pacijentima kojima stane srce ne mogu pomoći djelatnici Hitne kojima nekad treba i više desetaka minuta do dolaska na određeno mjesto. Petrušićev status prenosimo u cijelosti, kao i komentar liječnice kojoj je pacijent umro jer automatski vanjski defibrilator nije imala u svojoj ambulanti. Iako ga je kasnije tražila od svojih nadređenih, njezine molbe ni tada nisu uslišene.
Post na Facebooku
"Danas je točno tjedan dana kako sam bio u smjeni s Tinom i Žugijem. Bilo je jutro, 7:44 sati, kad nam je zazvonio telefon za intervenciju u Siraču. Dok je Tina primala poziv, Mato me je zvao na moj privatni i rekao: "Odmah dolazi tu, odmah! Srušio se je, ne diše..." Izletjeli smo iz ispostave u sanitet i krenuli prema Siraču. S Matom sam ostao na vezi i cijelo vrijeme mu govorio što da rade. Zadnji put sam to radio prije 10 godina dok smo primali pozive na stari broj 94. Inače, kada je neka frka, volim odmah sjesti iza, pripremiti si stvari za koje pretpostavljam da ćemo trebati.
Navukao sam tri, četiri adrenalina, spojio samoljepive na defibrilator, pripremio infuziju i čekao da stignemo. Tih 10 minuta, ne znaš kome duže traje, onima koji te čekaju ili nama koji želimo tamo doći što prije. Adrenalin te pere jer znaš da je puno faktora u igri da vratiš osobu kojoj je srce stalo. Kad smo došli tamo, koncentriraš se na pacijenta, ni ne razmišljaš tko je oko tebe. Samo izletiš van, radiš ono za što su te učili na tečajevima, sve povezuješ s vještinama i iskustvom. Preuzeli smo odmah pacijenta i bacili se na posao, ali još uvijek smo uključili i sudionike događaja jer uvijek dobro dođe koja ruka više. Nakon 10-tak minuta CPR (masaže, elektrošokova i adrenalina) dobili smo ritam. Smjestili smo pacijenta u vozilo i krenuli prema OHBP Pakrac. Putem nam je pacijent i sam prodisao te otvorio oči. Pitao sam ga da li me prepoznaje, na što mi je klimnuo glavom.
Druga prilika za život
U Pakracu nas je ekipa dočekala i preuzela pacijenta, zbrinula ga i prebacila za Slavonski Brod, gdje mu ugrađen stent. Drugi dan vraćen je u Pakrac, a danas bi trebao biti otpušten iz bolnice i biti kod kuće sa svojom ženom i djecom. Doslovce je dobio drugu priliku za život.
U Daruvaru imamo jedan Tim HMP.
Do Sirača nam treba nekih 8 do 10 minuta, do Barice i 15. Kad naš tim ode s pacijentom prema Bjelovaru ili Virovitici, naš teren pokrivaju timovi iz Grubišnog i Garešnice, kojima je potrebno oko 25 do 30 minuta brze vožnje do nas. Realno gledajući, ako imaš sreće - imaš, ako nemaš, loše ti se piše. M je tog jutra imao sreću što je oko sebe u tom trenutku imao ljude koji su usprkos prvotnom šoku ostali dovoljno prisebni da su mu otvorili dišni put i masirali srce 10 minuta do našeg dolaska i tako mu sačuvali mozak od hipoksije. Često dođemo na istu stvar gdje nitko nije započeo s osnovama oživljavanja koje su predviđene za svakog laika, tako da na žalost dobijemo otkucaje srca, ali mozak ostane trajno oštećen te ljudi ostanu biljke. Ova situacija od prije tjedan dana je školski primjer koliko običan laik može pomoći osobi kojoj srce iznenada stane.
Pokazuje koliko je bitno prepoznati stanje kada osoba pored nas ne diše i nema pulsa. Tada je bitno pozvati hitnu medicinsku pomoć na 194, otvoriti dišni put i početi s masažom srca do dolaska najbližeg tima HMP. Tina i ja smo zadnjih godinu i pol dana imali dosta reanimacija i zbilja smo se nagledali svega. Ljudi sa srčanim zastojem stavljani su u bočni položaj i na taj način im je oduzeta bilo kakva šansa za povratak jer stručnjaci kažu da se svakom minutom gubi 10 posto šanse za preživljavanjem. Da ekipa tog jutra nije počela s masažom srca, nakon 10 minuta što bi tim HMP došao, šansa za oporavak M bila bi ravne nuli i ako bi ga vratili, vjerojatno bi nastupilo veliko oštećenje mozga što bi ga prikovalo za krevet i više nikada život za njega i njegovu obitelj ne bi bio isti.
Splet sretnih okolnosti
Možemo reći da je ova situacija s medicinske strane za M bila gotovo idealna jer je Tim HMP bio slobodan, a njegovi najbliži odmah su pristupili oživljavanju. Bojim se zamisliti (a moram) što da nije bilo tako i da se je čekao tim iz Grubišnog ili Garešnice?
Kakav bi bio ishod? Vjerujte mi - loš!
Upravo zbog toga ovaj put pušem i na hladno i zbog toga sam osim svih sudionika ovog događaja, tagirao načelnika i vijećnike Općine Sirač. Naime, postoji automatski vanjski defibrilator za laike, skraćeno AVD.
To je uređaj koji spašava živote isporukom električnog šoka, a namijenjen je upravo laicima. Za njega je potrebna kratka edukacija, a rukovanje nije teško jer aparat očitava stanje pacijenta i daje cijelo vrijeme jasne glasovne upute što treba raditi. Aparat doslovce spašava život jer u velikom broju slučajeva samo registrira ritam srca, na koji odmah isporuči elektrošok i vrati srce u normalan ritam rada. Cijena aparata danas se kreće od 10 do 25.000 kuna. Nama bi bilo idealno da pokrijemo sva naselja u Općini Sirač što znači da bi trebalo oko sedam uređaja: Kip, Šibovac, Pakrani, Bijela, Barica i dva uređaja u Siraču. Ta investicija koštala bi nas oko 100 do 150.000 kuna. U Općini imamo ljude koji bi mogli provesti edukaciju po ustanovama, udrugama, klubovima i osposobiti ih za rad s AVD. Zanimljivost ovog projekta je ta što se osposobljavaš za nešto s čim ćeš pomoći drugoj osobi, a druga osoba tebi.
Zadatak za Općinu Sirač
Općina godišnje u proračunu ima predviđena sredstva za civilnu zaštitu kojima bi mogli provući ovakvu investiciju. Tako da, dragi moj načelniče i kolege vijećnici, iduće tri godine neće proći vijeće da neću postaviti pitanje kad ćemo raspisati natječaj za javnu nabavu AVD-a. Uvjeren sam da je ovako nešto potrebno svima nama, siguran sam da za to novac možemo osigurati iz vlastitog proračuna ili još bolje preko nekog EU fonda. S ovim bismo podigli sigurnost i zdravstvenu skrb svih nas na jednu zavidnu razinu koje u našoj županiji danas nitko nema po ovom pitanju. Uostalom, badava ti živjeti preko puta hitne ili u centru grada ako osoba do tebe nije educirana da prepozna srčani arest, pozove pomoć i krene s osnovama oživljavanja do dolaska tima HMP. Baš zbog toga, svaka pohvala svim sudionicima onoga jutra. Možda još niste svjesni, ali spasili ste jedan život. Zbog vas danas netko ima još uvijek oca, supruga, sina, strica i hvala Bogu na tome. Bravo ljudi, kapa do poda!", piše u Petrušićevom postu na Facebook profilu.
Mnogi kolege podržali su Petrušića u njegovim nastojanjima, a posebno je zanimljiv komentar jedne liječnice koja je doživjela sličan slučaj u seoskoj ambulanti, no, nažalost, posljedice su bile tragične. Kako tvrdi, da su imali spomenuti uređaj, sve bi bilo drugačije.
Komentar liječnice
"Radim kao liječnica u jednoj seoskoj ambulanti u županiji i imala sam slučaj gdje mi je pacijentica umrla u ambulanti. Srušila se, ja sam otvorila dišni put, započela reanimaciju, tim HMP je stigao 20 minuta kasnije, ali je bilo kasno.
Stalno se pitam što bi bilo da sam imala AED u ambulanti. I pazite, pisala sam tadašnjoj upravi Doma zdravlja da se nabavi AED za ambulantu jer pacijenti na selu prvo meni dođu u ambulantu kad im je zlo, OHBP im je daleko. Ja nemam ni jedan obični, najobičniji AED koji bi svaka zdravstvena ustanova trebala imati. Obratila sam se nekoliko puta s upitima za isti, ali nitko me nije čuo. Nadam se da se neće dogoditi da će nekome od njih trebati AED pa da požale što ga nema...", napisala je liječnica koja, kako je potvrdila, radi u Kapeli.