Ovo je priča o nerazdvojnom bratu i sestri koji naslikali nekoliko tisuća slika
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Brat i sestra, Josip Bali (79) i Ljubica Petrinić (74), daruvarski su slikari koji se slikarstvom bave već pedesetak godina. U tih pedeset godina naslikali su više tisuća slika koje su sada rasprostranjene posvuda po svijetu. Tihi i skromni dvojac, vrlo blizak i puni ljubavi jedno prema drugome, savršeno funkcioniraju i zajedno obilaze brojne likovne radionice. Upravo su tako i u Daruvaru otvorili zajedničku izložbu "Retrospektiva" koja ih vraća u uspomene na zajedničko djetinjstvo.
Djetinjstvo
Ljubica je inače rođena u Daruvaru, a Josip u Zagrebu, ali je čitavo djetinjstvo proveo u Daruvaru. Potom ga je napustio i 40 godina radio u Kutini u Petrokemiji gdje je i stanovao. Nakon dugih 40 godina, ipak se vratio Daruvaru za koje ga vežu posebne uspomene, a u kojem boravi već 12 godina u kući svojih roditelja.
- Daruvar je miran grad za razliku od Kutine koja je industrijski grad. Daruvar je prigodan grad za slikarstvo, lijep je i ima puno krajolika. Uprava grada je pristupačna i imamo mnoštvo mogućnosti za svoje slikarstvo. Kada se čovjek skoncentrira na slike, odgovara mu mir i tišina - kaže nam Josip.
Ljubica nikada nije razmišljala o životu izvan Daruvara. Probala je živjeti nekoliko mjeseci na moru, ali dom je dom, kako kaže, i upravo to je Daruvar.
- Želja mi je da Daruvar postane grad slikara. To želim svim srcem. Zato i radimo radionice i okupljamo slikare, da nas bude što više i da Daruvar postane što poznatiji po obilježju slikarstva - kaže Ljubica i dodaje da nikada ne bi birala drugi grad osim Daruvara.
Likovne radionice
Inače, Ljubica je predsjednica i voditeljica Likovne grupe DA pod Maticom hrvatskom čiji je član već 30 godina, a u kojoj održava brojne slikarske radionice s još 40 članova. Imaju i vlastitu malu galeriju uz daruvarsku Općinu zajedno s još petnaest slikara koji u njoj izlažu svoje slike.
- U mirovini smo oboje i idemo na likovne radionice i kolonije po cijeloj Hrvatskoj. Puno puta smo obišli Slavoniju, Erdut, Varaždin, Zagreb, Krk i Mljet. Najviše se u zadnje vrijeme družimo sa Popovačom i Kutinom gdje je Josip jako poznat slikar, a obilazimo Slatinu i Gradišku - istaknula je Ljubica.
Održavali su zajedničke izložbe u Pakracu i Bjelovaru. Josip je imao oko 30 samostalnih izložbi po Mađarskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj, dok zajedničkih kaže ne zna broj.
- Dajemo naše slike i u dobrotvorne svrhe. Spremamo se pokloniti i Banovini nekoliko slika. Poklonili smo nekoliko slika Zagrebu nakon potresa, Ligi protiv raka i Bjelovaru. Uvijek se nešto može nekome pokloniti - dodaje Ljubica.
Obitelj slikara
Inače ne žive zajedno, svatko od njih živi sa svojom obitelji. Naime, Ljubica ima dva sina i pet unuka, a jedan od unuka se jako ističe po slikanju. Josip također ima dva sina i pet unuka što je zaista zanimljiva slučajnost. Jedan sin mu živi u Japanu i ima četvero djece, a drugi u Zagrebu koji ima jedno dijete. Sin iz Japana ima velikog smisla za slikarstvom, ali nažalost vrlo malo vremena koje može iskoristiti za slikanje, ali ih je kao student naslikao mnoštvo, čak je slikao i na plafonu kuće u Kutini i taj mural još uvijek stoji tamo. Iako se Ljubičini i Josipovi roditelji nisu bavili slikarstvom, ljubav prema slikanju došla je od djeda i strica.
- Stric je radio prekrasne slike. Mi smo se kao djeca divili njegovim radovima. Padali smo u nesvijest od miline! Mislim da smo od njega mi to povukli. To se ne može zaboraviti - kaže nam Ljubica dok se prisjeća lijepih uspomena.
Kao brat i sestra nikada se nisu svađali, a dobar savjet i konstruktivnu kritiku uvijek jedno drugome udijele što im pomaže u što boljem osobnom razvoju slikarstva. Dapače, odlično se slažu i vrlo su bliski što se osjeti i u razgovoru s njima.
- Od djetinjstva smo zajedno. Iako je teško jednu sliku gledati s četiri oka jer svatko ima svoju viziju, ipak smo se oduvijek dobro slagali i međusobno dijelili savjete. Zajedno idemo i obilazimo razne likovne radionice i sudjelujemo na izložbama. Nikuda ne idemo jedno bez drugog - emotivno će Ljubica.
Ljubav prema slikarstvu
Ljubica je završila Srednju ekonomsku školu i radila kao šef te na šalteru u HZZ-u, a slikarstvo joj je bilo hobi. Sada se u mirovini više posvetila slikanju i njezinoj umjetničkoj grupi. Josip je diplomirani ekonomist i, kako smo ranije spomenuli, radio je kao menadžer u Petrokemiji.
- Putovao sam čitav život po svijetu, a sada mi odgovara da sadim salatu u svome vrtu. Želim prirodno živjeti, a to je najbolji način za trenutni način života, s obzirom na koronu - rekao nam je Josip.
Ljubica je naslikala svoju prvu sliku Postanak Zemlje u sedmom razredu osnovne škole. Završila je na zidu hodnika škole. Josip je aktivno počeo slikati još u gimnaziji, a njegovi motivi potoka i planine godinama su stajale također u hodniku škole. Od svoje prve slike pa sve do danas stvorio je više od dvije tisuće slika. Ljubica se svog broja ne sjeća točno, ali je uvjerena da je riječ o tisućama slika različitih veličina koje su prošle kroz velik broj slikarskih kolonija.
Posve različiti
Da se međusobno razlikuju vidi se i na njihovim umjetničkim djelima. Naime, Josip voli nježnost, a Ljubica snagu prirode. Josipa inspiriraju stare drvene hiže u Lonjskom Polju. Posebno ga impresioniraju daske i trupci, a upravo je na tu temu napravio čitav niz slika koje je što prodao što podijelio. Osim toga, oku mu gode i rode, razlivena voda na poljima, magla, močvara, bilje i čamci. U Daruvaru ga inspiriraju ribnjaci, šuma, livade i cvijeće svih vrsta.
Ljubica je nešto drugačija...
- Volim na svojim slikama prenijeti snagu prirode. To mi je nešto posebno. Valovi, more, šuma ili drvo kao simbol obitelji, snage i čvrstine. To me oduševljava - rekla nam je Ljubica.
Probala je Ljubica slikati i apstrakciju, ali nije se u tome našla jer je realist i teško joj se bilo prebaciti na snove. Kako kaže, bila je to borba, a ona ipak voli sliku stvoriti iz duše, tražeći smisao i logiku.
Izložba
Njihovi radovi trenutno se mogu vidjeti u daruvarskom dvorcu grofa Jankovića u kojem su postavili izložbu pod imenom "Retrospektiva", a njihova sjećanja na djetinjstvo pretočena u 26 Josipovih te 30 Ljubičinih slika, možete pogledati do 10. svibnja svake subote od 10:30 do 14 sati. Postav ove izložbe nastajao je godinama, uklopljen sa starim i novim slikama koju je Ljubica stvarala čak i na loncima i čašama.
- Drago mi je da je naša galerija Grada Daruvara toliko živa i da postoji veliki interes slikara da izlažu u galeriji, a posebno mi je drago jer je riječ o Daruvarčanima. Lijepo je kada se brat i sestra, koji su zaista izuzetni i prekrasni ljudi, a osim toga i slikari, dogovore i naprave jednu fantastičnu izložbu za koju vjerujem da će građani Daruvara biti oduševljeni - rekla je Vanda Cegledi, zamjenica gradonačelnika Daruvara.
Ljubica je samouka, ima svoju viziju i nema nekog uzora na kojeg se ugledala. Sve je učila sama ili uz bratovu pomoć i savjete.
- Sve slike moja su inspiracija. Ništa nije kopirano od nekoga. Vinograd u zimi moja je ideja i zamisao kako bi smrznuta berba trebala izgledati - istaknula je Ljubica i primjer jedne od svojih slika.
Josip je nešto drugačijeg mišljenja. On se pak ugledao na impresioniste kao svoj uzor, ali oboje su od početka imali urođeni talent. Kroz redovnu vježbu, ruka sada već automatski sama povlači kist.
Slikarstvo kao zanimanje
Živjeti samo od slikarstva se ne isplati, kažu nam brat i sestra. Prepričali su nam i slučaj kolege iz Grubišnog Polja koji se bavio isključivo slikarstvom. Imao je težak život i jedva je preživljavao samostalno. Od prodaje slika nikada nije bilo posebne koristi jer koliko se prodalo, toliko se utrošilo na kupnju materijala.
- Nemojte ganjati materijalno. Ganjajte ideje i stilove slikanja. Neka vam to bude broj jedan, a ne prodaja. Uvijek to kažem ljudima na radionicama - dodao je Josip Bali.
Vrlo skroman Josip, sjeća se da je u Kutini prodao, u ono vrijeme, za 500 maraka sliku bijelih ruža. Inače, cijene njegovih slika kreću se od 500 do 600 kuna za manje slike bez rame, a do dvije tisuće kuna za veće i uramljene slike. Cijenu određuje samostalno s obzirom na vrijeme utrošeno na sliku i boje.
- Slike su se prije desetak godina mogle prodati za puno više novca jer je financijska situacija bila bolja. U zadnje se vrijeme slabo prodaju. Dođu čak i akademci ovdje pa prodaju par slika, ali nisu to neke astronomske svote - kaže Josip.
Slike čak u Australiji i Japanu
Josip je pet slika prodao čak i u Japanu, ali pamti i one koje je prodao u Mađarskoj, Slovačkoj, Engleskoj i Njemačkoj, dok su Ljubičine slike otišle na dvije strane Australije, u Njemačku, Argentinu i Mađarsku. Obično se radi o prijateljima ili nekome tko posjećuje Daruvar pa želi povesti dio grada kod sebe kući.
- Prodam i ja koju sliku, ali mi u Hrvatskoj kao amateri, ne možemo dobiti veću cijenu od tisuću kuna. Velika je razlika između nas amatera i akademskih slikara koji dobiju i po 12 tisuća kuna na sliku. Potpis je potpis, kojeg mi nemamo jer nismo završili školu za slikarstvo - kazala je Ljubica i dodala da voli kupiti slike i drugih slikara, dok Josip ne kupuje od drugih nego najčešće dobiva na dar sliku ili slike razmjenjuje.
Život u danu slikara
- Za slikanje je potrebno vrijeme i inicijativa. Nekad se slika po par dana intenzivno, a nekad i po osam dana ne uzmem kist. Vrlo je relativno... Najvažnije je imati ideju jer bez ideje nema ništa. Ako se radi po zadatku, vrlo je nezgodno jer čovjek mora intenzivno zamisliti sliku u glavi da bi se stvorili svi detalji, a nema koristi ako se u glavi sve ne posloži - kaže nam Josip.
U tjednu prosječno slika tri dana i to u ateljeu kojeg ima u podrumu svoje kuće, a ako je lijepo vrijeme onda slika vani na otvorenom.
- Slika mi zna trajati i po šest, sedam sati dnevno. Sve zavisi. Znali smo ići na grupna slikanja sa slikarima iz radionice. To je najbolji trenutak slikanja jer se družimo i dok slikamo jedan drugome ukazujemo na greške i savjete - dodaje Josip.
Kapljice boje u ručku
Slično je i s Ljubicom. Obično slika kada je vani loše vrijeme i pada kiša.
- Često se zna dogoditi da ju, kada sam drugog raspoloženja, sasvim precrtam pa nanovo slikam. Slikam tri ili četiri puta do dva sata tjedno, a nekad i nakon dva mjeseca znam izvući staru sliku pa ju doradim. Znam u isto vrijeme i kuhati i slikati pa boje bude posvuda - našalila se Ljubica Petrinić i sjetila svoga supruga:
- On mi često u šali zna reći da jede boje u svom ručku.