Narode, budi ponosan. Spasili ste 150 mladih života...

»Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve što sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.«

Ovo su riječi moje kolegice, Ane Rukavine, koje je u emocijama nabijenom pismu 2006. uputila hrvatskoj javnosti dok se borila s opakom leukemijom za život. Molila je za pomoć u liječenju jer je postojala mogućnost da ode na terapiju u SAD koja bi je mogla spasiti. 

Ana Rukavina/Foto: Privatni album, Cropix

Točno se sjećam dana kada je Ana preminula. Kolegica Antonela, njezina bliska prijateljica, sjedila je na stepenicama, plakala i tresla se. Ana, nažalost, nije uspjela pobijediti u bitci za život, ali energija koju je imala i kampanja koju je pokrenula na kraju su stvorile zakladu Ana Rukavina s kojom je Hrvatski registar dobrovoljnih davatelja krvotvornih matičnih stanica značajno proširen. Zbog njezine borbe mnogi životi su spašeni.  

Jednako se tako točno sjećam kada su mi, tamo sredinom svibnja 2021, prvi put pričali priču o Tonki i Viti, djevojkama iz Daruvara i Dežanovca koje boluju od bolesti za koju nikad prije nisam čuo, cistične fibroze. Nekako čovjek misli da se samo u filmovima čuju rečenice poput: »Moramo im pomoći ili će umrijeti« pa kad ih čuje u stvarnom životu ne može, a da se ne naježi.

I onda Tonka izgovori gotovo istu rečenicu kao i onda Ana Rukavina u svom pismu. 

»Želim živjeti«

Naježiš se i pomisliš: »Ovu bitku moramo dobiti«.

Tonka i Vita nisu ni pošteno zagazile u život, a postale su istinske heroine. Negdje sredinom svibnja kada je kampanja krenula i polako se širila, Tonka i Vita su vrlo brzo postale simbolom svih 150 oboljelih. Kako je riječ o doista divnim osobama o kojima svi govore u superlativima, lako su homogenizirale prvo svoj lokalni kraj, a ta se emocija  u vrlo kratkom roku proširila i na sve krajeve Hrvatske. 

Mali nogometaši u šetnji do Petrovog vrha za oboljele od cistične fibroze/Foto: Daria Marković

I tada su se počele događati sve te divne stvari. Prvo su se ljudi počeli fotografirati u prirodi s hashtagom #kaftrioudahzivota. Zatim su Daruvarčani organizirali istinski hod za život (i doista dotad neviđen događaj u Hrvatskoj); četiri su dana mladi i stari, sportaši, ali i oni koji sami sebe definiraju lijenčinama pohodili Petrov Vrh i natrag do Daruvara za Tonku, Vitu i njih 148 oboljelih. Njihova priča u tom je trenutku, zahvaljujući toj masi Daruvarčana, postala nezaustavljiva.

Odbojkaški klub uz oboljele/Foto: Planinarsko društvo Petrov vrh

Nacionalni mediji počeli su prenositi storiju o borbi 150 redom mladih za pravo na besplatan lijek i dulji život, u Saboru je zastupnik Domovinskog pokreta Davor Dretar Drele održao govor apelirajući na državu da spasi mlade živote. Luka Modrić i svi hrvatski nogometni reprezentativci također su stali bok uz bok s Tonkom, Vitom i njih 148 tražeći da se potrebni lijekovi stave na listu besplatnih. Slijedili su ih i drugi profesionalni sportaši, javne osobe, planinari, bajkeri, tisuće anonimaca...

Hrvatska nogometna reprezentacija na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem podržava oboljele od cistične fibroze/Foto: Hrvatska udruga oboljelih od cistične fibroze

A onda su došli i teški udarci. Povjerenstvo zasjeda pa ne odluči ništa. Muka, tuga, jad, bijes... Pa ponovno nakon par mjeseci zasjeda i opet nema odluke.

U obiteljima oboljelih znaju da im vrijeme curi, ali ne znaju koliko ga je još ostalo. Nama nezamisliv osjećaj. 

Pa zar je moguće da će ih država pustiti da umru?

Tonka u međuvremenu završava u bolnici, kako ona u svoj toj muci duhovito kaže na »krpanju«. Tijelo joj je, naime, odustajalo od borbe i sad su ga s terapijama trebali »natjerati« da ponovno proradi. 

Plakat za akciju "Udah života za Vitu i Tonku"/Foto: Privatni album

Tonka se u tom trenutku i dalje smije, svim problemima unatoč. Vita se također ne predaje. Ljudi nakon razočaravajućih vijesti sa sjednice Povjerenstva pišu poruke: »Nema odustajanja«, »Idemo još žešće«, »Pobijedit ćemo i natjerati ih da odobre lijekove«.

I na kraju su pobijedili. Svi ti obični ljudi koji su se u bitku uključili nemajući nikakav interes osim onog ljudskog, humanog. Uspjeli su pobijediti u teškoj bitci između birokracije, proračuna i ljudskih života. 

Znali su da je ono što čine ispravno i da država može povući samo jedan ispravan potez. I ne treba sad režati na državu, ona je birokratsko tijelo, hladna institucija. Državu zapravo čine ljudi i do ljudi nam treba biti stalo, a država, odnosno njezine institucije su tu da na njih radimo pritisak kako bi povukli ispravan potez.  

Foto: Privatni album

Ova je priča prekrasna jer su svi na kraju pobijedili. I Tonka i Vita i njih 148 koji će dobiti spasonosni lijek. I narod koji se uspio izboriti za ono što je jedino ispravno, za tuđe živote. I sad znaju što treba činiti ako se opet ponovi slična situacija.

Ali i država je pobijedila jer je na ovom iskustvu evoluirala u bolju i pravedniju. Odlučila je izdvojiti prilično velik novac kako bi spasila živote svojih mladih stanovnika. I to treba poštivati, mučnom odugovlačenju unatoč.

Bojali smo se da ćemo se danas svi sramiti, ali možemo biti ponosni i zadovoljni. Prije svega Tonka, Vita, 148 oboljelih i sav onaj silni narod koji je stao iza njih i tražio pravdu za sve. 

Židovi vole reći da je onaj, tko je spasio jedan život, spasio cijeli svijet. 

Svi vi koji ste se proteklih mjeseci na bilo koji način borili za oboljele od cistične fibroze, upravo ste spasili njih 150. 

Slobodno budite ponosni i nazdravite u to ime. 

Uopće nije mala stvar.  

(...i siguran sam da je Ana Rukavina tamo gore ponosna na sve vas...)

Tonka Vacka/Foto: Privatni album

Vita Domović i njezina obitelj/Foto: Privatni album