Legendarni učitelj Vlado Karagić: "Svakom učeniku kupim dar za rođendan i nikoga neću srušiti"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
ZRINSKI TOPOLOVAC – Točno 31 godinu i šest mjeseci u školi u Zrinskom Topolovcu rade i žive Gordana i Vlado Karagić. Vrlo vjerojatno su posljednji učiteljski par u Bjelovarsko - bilogorskoj županiji koji je cijeli svoj radni vijek posvetio djeci u ruralnoj sredini i to daleko od svojih rodnih krajeva.
Naime, Gordana je Pakračanka, a Vlado Petrinjac, a u Zrinskom Topolovcu završili su sasvim slučajno – u ratnim godinama. Tadašnji učitelji otputovali su za praznike u posjet rodbini u Liku, a zbog barikada i ratnih zbivanja, nikada se više nisu uspjeli vratiti. Gordana i Vlado smjestili su se u učiteljski stan poviše škole, a u njemu su i dan danas. Sve ostalo je povijest.
Trag u djeci
No, posebnostima tu nije kraj. Dok je učiteljica Gordana samozatajna supruga iz sjene, učitelj Vlado po svojim je aktivnostima poznat daleko izvan granice općine Zrinski Topolovac, ali i Bjelovarsko – bilogorske županije. Promoviraju ga i ostavljaju trag isključivo njegova djela i zadovoljstvo na licima onih koje najviše voli - djece kojoj je posvećen gotovo 24 sata dnevno i to sedam dana kroz tjedan. I tako čitave godine, već više od tri desetljeća.
Učitelj je to koji svojim učenicima kupuje poklone za svaki njihov rođendan, koji njeguje waldorfske principe odgoja, koji je sasjekao u korjenu neke od stoljetnih običaja u selu, poput primanja poklona u vidu vina ili možda domaće slanine i kobasica. Učitelj koji ne posjeduje nikakve nekretnine, a opet, osjeća se toliko bogat. Učitelj koji je svoj život podredio zajednici u kojoj živi i djeci koju uči. I tako već generacijama.
Osim učiteljskog poziva, Karagić rekreativno s djecom igra stolni tenis, no najistaknutija izvanškolska aktivnost koju godinama njeguje i razvija je šah.
Ljubav prema šahu
2003. osnovao je Šahovski klub za rad s mladima "Ivan Dvoržak", a otada do danas, njegovi učenici su osvojili 25 pehara s državnih natjecanja i jedan pehar s Prvenstva Europske unije. 20 godina su dvostruki školski šahovski prvaci županije, a od lani i ekipni prvaci Hrvatske. U šahu je Karagić stekao zvanje FIDE-suca i FIDE- instruktora. 482 djece je prošlo kroz njegovu školu šaha, a 72 ih je vodio na razna državna natjecanja. Pokrenuo je međunarodni brzopotezni šahovski serijal "Gospodari mjeseca" s 1418 sudionika iz 14 zemalja. Dosad je održano 205 izdanja tog turnira i blizu su ulasku u Guinessovu knjigu rekorda. U studenom 2005. u Rovišću je krenula 1. hrvatska kadetska liga i to se smatra povijesnim početkom natjecanja mladih. 2007. je Karagićev mladi klub ušao u 1. ligu i ondje osvojio brončani pehar.
Tjedno Karagić djecu trenira tri puta – jednom u Zrinskom Topolovcu, jednom u Gornjem Križu i jednom u Rovišću. Mnogim učenicima u selima šah je jedina aktivnost koju pohađaju izvan škole. K tome, Karagić trenutno volonterski mijenja trenera šaha i u Svetom Ivanu Žabnu.
Vukovi u šumama
No, od učiteljeva djelovanja nemaju koristi samo djeca i učenici. Vlado Karagić strastveni je obožavatelj, štovatelj i njegovatelj povijesnih činjenica koji godinama, sada već i desetljećima prikuplja materijale iz najdalje povijesti ovoga kraja. A Topolovački kraj je, znaju to mnogi, jedan od bogatijih u ovoj regiji.
U Rovišću i Zrinskom Topolovcu Vlado Karagić je sudjelovao u organizaciji: Dana Zrinskih, Noći muzeja, povijesnih radionica, Spomendana Zrinskih i Frankopana, Biblijskih kvizova, susreta mladih, raznih šahovskih turnira, večeri poezije itd. Od 1994.-1997. bio je tajnik NK Zrinski.
Rijetko koji posjetitelj će otići iz Zrinskog Topolovca, a da ne nauči kako se to mjesto prvi put u povijesti spominje 1366. godine, kako povijest školstva datira u 1780. godinu, kako su nekada ovdje bile drvene kuće sa slamnatim krovovima, a konji i krave bili su posve male i proste pasmine. Iz školskih zapisa, doznao je učitelj Vlado da je u šumama Zrinskog Topolovca bilo vukova, izvadio je krasopisom zapisane tekstove o učiteljima u carskoj školi, pa sve o Nikoli Zrinščaku i plaći učitelja u 19. stoljeću, kao i da je u razredima bilo 40-ak učenika. Usto, bio je težak otpor školovanju djevojčica.
Središte pokrštavanja Hrvata
Neka od zanimljivijih saznanja su i koji su poslovi bili ženski, a koji muški, da se plaćao porez na vino, da su se volovi uvozili iz Mađarske i da je Topolovac bio dva sata hoda od glavnih prometnica. Mnogima možda nepoznata činjenica je i da su u crkvi Sv. Križa u Gornjem Križu pronađene grobnice s kostima starijim od 1000 godina. Vrijeme će pokazati, a struka potvrditi, pojašnjava nam Karagaić, je li u spomenutoj crkvi bilo središte pokrštavanja Hrvata na ovim prostorima, kao i tko su 13 ukopanih osoba čiji su ostaci pronađeni. Sve ovo, ali i znatno više od tek spomenutog, prikupio je na „hrpu“ Vlado Karagić.
No, kako je sve to krenulo? Otkud vremena za sve, a još važnije, otkud volja i ljubav prema svemu što godinama radi? Doznali smo to iz prve ruke. Makar u početku nevoljko, jer kaže nam, ne voli sebe stavljati u prvi plan, no uspjeli smo legendarnog učitelja Vladu nagovoriti da nam otvori dušu i ispriča svoju životnu priču koja je mnoge živote neposredno dotaknula.
Vlado Karagić rođen je 1965. godine, a iako je porijeklom iz Gornjeg Baćina, sela u sastavu općine Hrvatska Dubica u Sisačko moslavačkoj županiji, s roditeljima Antunom i Marijom 1972. seli u Petrinju. U tom je gradu proveo djetinjstvo i mladost te je 1986. godine diplomirao na petrinjskoj Pedagoškoj akademiji postavši tako učitelj razredne nastave.
Životna prekretnica i zavjet za brata
Posao učitelja pronašao je, kako nam odaje iz 57. pokušaja i to u Prgomelju kod Bjelovara. Početkom 1987. dobio je posao u tadašnjoj OŠ Maršal Tito u Bjelovaru, danas IV. OŠ Bjelovar, a u Zrinskom Topolovcu počinje, zajedno sa suprugom Gordanom raditi 1. rujna 1991. godine.
- U mom se životu dogodila jedna prekretnica. Ja sam, naime, u Domovinskom ratu, 1991. godine, izgubio brata. On je nestao i tri godine nismo znali za njega. Tada sam se zavjetovao ako ga nađem da ću promijeniti svoj život. I pronašli smo ga u Orašju, bio je tri puta ranjen, no živ. Iako je tjelesno zdrav, duša mu je ranjena jer se svega nagledao. Sve do tada, ja sam, rekao bih, živio pomalo hedonistički. Roštilji, kartanje i druženje… Nakon što sam pronašao brata, pitao sam župnika što da sada napravim. Bi li trebao otići u Afriku i pomagati djeci ili što mi je činiti. On mi je objasnio da dobra djela mogu činiti tu gdje jesam i tako je sve krenulo. U meni se dogodio neki „klik“. Rekao sam si: „Ok Vlado, ostani tu gdje jesi, no, neka ti ništa više nikada ne bude teško činiti za druge.“ No, kada se sjetim sada tog iskustva, to je bilo jezivo. Pomolio sam se i pitao: „Je li moj brat živ“. Neki unutarnji glas mi je rekao: „Da“! „Hoće li mi se vratiti?“ „Da“.
Bez materijalnog naslijeđa
Ja nikada bez razloga ne kucam na nečija vrata i ne tražim bez veze pomoć. Još sam jednom nakon toga kleknuo. Bilo je to kada je moja kćerka skoro umrla pri porodu. Tada sam u četiri ujutro kleknuo na raskrižje i zavapio za njezin život. To je bilo moje najsnažnije iskustvo. I spasili su je, prisjeća se Vlado koji ima dvije kćerke, Anamariju – ona je kćer od supruge Gordane, i Aleksandru, njihovu zajedničku kćerku te jednog unuka Mateja.
Svjestan je kako svojim kćerkama u naslijeđe neće ostaviti ništa materijalno i ništa opipljivo, nikakve nekretnine. A ono duhovno što će jednom iza njega zasigurno ostati, svjestan je da njegove kćeri neće moći unovčiti.
- Ja sam svjestan da moja supruga sve to podnosi, trpi i razumije, no duboko u sebi ne slaže se. Ali da nemam njezinu potporu, svega ovoga ne bi bilo. Jer dok ja cijepam drva i pripremam triješće za dom u Gornjem Križu gdje ću djecu trenirati šah, ona sama priprema drva za školu u Zrinskom Topolovcu da bi nam svima bilo toplo na nastavi, svjestan je Vlado žrtve koju podnosi njegova supruga. Svjestan je kako supruga ima tonu razloga za rastavu, no isto tako, sretan je što je i dalje tu, uz njega.
Nakon što nam je ispričao sve o svojoj životnoj prekretnici i nakon što smo shvatili da slava, moć i novac nemaju nikakvu važnost u životu ovog seoskog učitelja, zamolili smo ga da se vrati u 1991. i ispriča nam prve dane u Zrinskom Topolovcu.
Punija djevojčica na ogradi
- Sve je mirisalo na rat. Bila je seoska straža, ne baš ugodno ozračje. No, sjećam se svojeg prvog dolaska u Zrinski Topolovac, spuštanja u selo niz onaj dol. Sjećam se jedne malo punije djevojčice na ogradi koja mi je mahnula i ta slika mi se duboko urezala u sjećanje. Nisam mogao zamisliti ljepšu dobrodošlicu. Ta djevojčica danas radi u Općini, a taj trenutak ja nosim sa sobom kroz cijeli život, dirljivo priča učitelj i dodaje kako je tada imao 20 učenika u 4. razredu koji mu je pripao. Učitelj kojeg je on mijenjao bio je omiljen u selu, naročito među ženskom populacijom. Bio je markantan, muževan i vrlo je rado štipao žene što se njima izrazito sviđalo. Nisu bile promiskuitetne, no voljele su da ih muškarac zapazi, prisjeća se Karagić koji je, kaže nam, bio sušta suprotnost od njega.
- Nema šanse da bih koju ženu dodirnuo, a moj prethodnik bio je baš onako čovjek iz naroda. Vidio sam da ga ne mogu nadmašiti, kao ni Đuku Matuncija koji je mogao dobro popiti i pritom raditi što god zatreba. A ljudi su vam sve to promatrali, njima su vam pop, veterinar i učitelj bili najveći gazde u selu.
Posjet, meso i pletenka vina
Sjećam se jedne zanimljive zgode… Tata od Filipa Sudaša bio je moj učenik. Jednoga dana vidim djeda stiže k meni onako crven i nasmijan. U jednoj ruci nosi svinjetinu, u drugoj piletinu i još pletenku vina. A s druge strane, u gostionici svi se naviruju kako će sve to proći. Ja sam mu zapravo samo održao govor i rekao da mi je drago što je došao. Pozvao sam ga da dođe i drugi put, no nikad više da mi ništa ne donosi. Onda je on otišao pred gostionu i pojadao se da sam luđak. Ja sam njega uvrijedio, znam to. Presjekao sam tradiciju koju nisu svi u selu baš dobro prihvatili. Nešto slično bilo je i kada sam odbio dvije uporne udvaračice koje su se natjecale koja će me osvojiti. Nije bilo Interneta, no one su bile umrežene, našalio se učitelj prisjetivši se riječi jedne od udvaračica: „Gospon učitelj, ak tak nastavite, ne bute dobro prošli. To kaj vi čuvate - se ne čuva“.
No, kroz 10-ak godina upornosti i provođenja politike koju je nametnuo od prvoga dana, Vlado Karagić postao je u Zrinskom Topolovcu cijenjen i prihvaćen od ljudi. Naprosto, više ga nitko nije pokušavao promijeniti.
Ono što roditelji, bake i djedovi izuzetno cijene jest vrijeme koje učitelj posvećuje njihovoj djeci.
"Nekaj si je prišparal, nekaj je fkral"
- Jedan od primjera je Ples za Valentinovo. Roditelji su djecu kasnoposlijepodne doveli u školu i tri sata su bili mirni. To je 40-ak obitelji, nije mali broj. Ja sam njima, na neki način jedna vrsta animatora. Znaju da su djeca na sigurnom i da im je lijepo. Vide da sam tome predan, no jedan dio njih, zasigurno misli da imam figu u džepu. Znam da neki misle: „Hm, nekaj si je sigurno prišparal, nekaj je fkral“, priča nam učitelj i priznaje iskreno da nije.
Odaje nam kako je kroz život bilo nekoliko puta da je pokušao otići iz Zrinskog Topolovca, no kada bih god to htio učiniti nešto se dogodilo što ga je naposljetku zadržalo. Tada je shvatio kako je najbolje više niti ne pokušavati otići.
Zanimalo nas je kakav je Vlado kao učitelj? Na koji način rješava probleme, kakav ima pristup prema učenicima…
"Sloj betona, čelika, zlata"
- Učitelj je kao stablo, kao mlado stablo pokušava se oduprijeti olujama i ostati žilavo. A što je starije, to će biti čvršće. Mislim da sam u ovoj drugoj polovici staža puno bolji učitelj. Kao mladi sam možda bio previše emotivan, htio sam previše toga odjednom i vjerojatno sam si postavljao previsoke letvice. Sada, otprilike zadnje tri generacije postigao sam onaj nivo za koji mislim da je optimalan. Smatram da sretno i zadovoljno dijete koje je na sigurnom puno više vrijedi od onog djeteta koje sa županijskog natjecanja primjerice donese osvoji mjesto. Moja supruga je sasvim drugačija. Ako treba, njezina će djeca imati sedam sati matematike, sve dok ne nauče savršeno. Nas učitelja je ovdje četvero. Svaki je drugačiji i to je dobro. Na taj način selo dobiva sloj betona, čelika, zlata…, i to u stvari odlično funkcionira, odaje nam učitelj koji je trenutno razrednik učenicima 2. razreda, dok njegova supruga vodi 3. razred.
Najteže mu, odaje nam učitelj, padaju rastanci.
- Baš u onome trenutku kada se pogledom razumijemo, moramo se rastati. No, tako mora biti. Jedna od zanimljivosti je da više nikoga od svoje djece neću rušiti. Ranije sam to, kao mladi učitelj, znao činiti. No, s vremenom sam uvidio kako to sito ocjenjivanja ne djeluje baš na svakoga. Zadnjeg sam učenika srušio 2004. godine. Tada sam to s lakoćom obranio, no danas s lakoćom branim neka druga stajališta. Kod nas vlada komotnije ozračje, slobodniji duh, ne trošimo energiju na nepotrebne stvari. Moji roditelji već znaju, svako dijete kada ima rođendan, od mene dobije poklon, a rođendan prigodno u razredu pjesmom i obilježimo. Zadnji rođendan bio je od Luke, a on mi je šapnuo kako bih volio miš za računalo.
Miš i enciklopedija o životinjama
No, da to ne bude samo miš, kupio sam još enciklopediju o životinjama. Sada su im „in“ bluetooh zvučnici, slušalice, miš itd. Imam Diners pa to nekako razvučem, a pokloni obično budu između 150 i 300 kuna, kako kada mogu. No, rekla mi je supruga da to nije fer jer ona spašava stvar kada u kućanstvu nešto nedostaje, dok ja trošim na poklone, iskren je učitelj Vlado u čijoj učionici se često osjeti ozračje Waldorfske škole. Iako nikada, kaže nam, nije imao priliku raditi u njoj, dijeli mnoge njene postulate.
- U odnose se isplati ulagati. Ja sam ovdje došao s jednim lijepim zadatkom. Bio bi grijeh i prava šteta protratiti priliku i ne izvršiti ga. Volio bih jednoga dana ostaviti trag kao jedan od dobrih, drugačijih, topolovačkih učitelja. Mislim da ću do kraja puta još negdje zabljesnuti na taj način, nada se Karagić koji nam je odao kako se njegov pokojni otac Antun sanjao da će postati velik čovjek.
Snovi pokojnog oca
- S ovog je svijeta otišao prerano, na neki način iznevjeren. Rekao mi je da ću na kraju ostati običan učitelj. A običan učitelj je u mnogim stvarima kralj. Meni je to i blagoslov i kletva. Proračanstvo. Ako postoji nebeski uvid nad stazom nevaljalih sinova, mislim da je sada dijelom mirniji. Meni je ovaj razgovor bio jedno posebno duhovno iskustvo jer ste me natjerali da prolistam knjigu svog života i da sebi na neki način odgovorim na pitanja: „Jesi li sretan i zadovoljan“, kaže nam Karagić koji je puno naučio od svojih životnih iskustava. Između ostaloga, naučio je mnogo i iz knjiga koje je oduvijek „gutao“, a ne samo čitao.
Ispričao nam je jednu zanimljivost kod čitanja knjige Kad jaganjci utihnu.
- Supruga je prva uzela tu knjigu za koju smo se doslovno otimali. Djevojčice su bile male, ona je otišla kuhati, a ja sam brzo „ukrao“ knjigu i čitao dok je ona kuhala ručak. Možda nam je to bilo i najsnažnije iskustvo kod čitanja iste knjige, priča učitelj Vlado koji priznaje kako se često sa suprugom naprosto posvadi kada pričaju o poslu jer imaju sasvim drugačiji pristup učenju.
"Tajna povijest Zrinskog Topolovca"
- U radu su me nadahnuli Mladen Kušec, akademik Josip Bratulić i dr. Hrvoje Petrić, svaki na svoj način. Sa župnikom Milanom Keršom imao sam neke zlatne dionice na Danima Zrinskih. Fra Dragan Ružić iz Međugorja skuplja i čuva sve što napišem, posebno govore s tužnih ispraćaja u Zrinskom Topolovcu. S njim se dopisujem od 2006. godine, kaže nam učitelj koji je, spomenimo i to, 29. studenog davne 1986. istrčao Čazmanski maraton.
- To je bio jedan od tri podviga koja sam si zadao kao mladić. Drugi je bio Ex-Yu finale poezije mladih u Titovom Vrbasu 1986., a treći titula prvaka Hrvatske i viceprvaka Jugoslavije na kvizu znanja "TRM", prisjeća se Karagić nekih prošlih dana koji su mu osim školovanja, bili jedina preporuka u traženju posla.
Posljednja mu je želja dovršiti zbirku priča "Tajna povijest Zrinskog Topolovca", te još jednu zbirku uspomena "Dječak s Une".
- Svome ću narodu ostaviti trag u tragu svoje djece. Njihova staza do zvijezda i obične zemaljske sreće bit će moje najveće ispunjenje. Većih mi nagrada i priznanja na ovome svijetu ne treba, kaže nam skromno učitelj.