Legendarni pakrački ugostitelj Kale: Zatvorili su nas, a i dalje moramo plaćati HRT i ZAMP
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Kako žive pakrački ugostitelji u vrijeme kada su im lokali zatvoreni već dva mjeseca?
To smo pitanje postavili Draženu Ivanoviću Kaleti, stažem jednom od starijih pakračkih ugostitelja, ujedno i predsjedniku njihovog ceha pri Udruženju obrtnika Pakraca i Lipika. On nam je bio interesantan sugovornik, jer osim zatvorenog objekta, kao posljedica epidemioloških mjera, ima lokal u glavnoj pakračkoj ulici koja je već više od pola godine gradilište, piše Pakrački list.
Pakrački ugostitelji, kao i u ostatku Hrvatske ne rade već skoro dva mjeseca. Kako živite za to vrijeme?
- Snalazi se kako tko može. Osobno se puno ne zamaram, jer što više o tome mislim bude mi gore. Svjestan sam da sam ne mogu ništa promijeniti niti utjecati. Pokriješ se po ušima i šutiš.
A od čega žive ugostitelji?
- Postoji ta pomoć države koja je najvažnija u dijelu u kojem zaposlenici kod ugostitelja dobivaju plaću, ali i za nas nositelje obrta. Ona je svima ista, 4000 kuna neto što je za oko 750 kuna više od minimalca. Sada se govori da će pomoći platiti struju, najam. Ja imam dvoje zaposlenika, pri čemu jedna zaposlenica ne ostvaruje pravo na naknadu, ali joj ja isplaćujem plaću iz svojih novaca. Vjerujem da to neće trajati dovijeka. Uglavnom, u tim mjerama se okrećemo Europi i pri tom zanemarujemo s kojim novcima barata Europa, s kojim mi. Kolika je gustoća naseljenosti kod nas, a kolika kod njih i slično. Na to nitko ne gleda. Ako gledamo naše male sredine, poput Pakraca, ili nedavno stradale Petrinje, u takvim krajevima je korona ekonomski prisutna već 15 godina i nama su prisutniji drugi problemi od virusa. Nije to samo specifično za ugostiteljstvo. Nedostatak stanovništva pogađa cijelo gospodarstvo.
Da li vam je poznat slučaj da je netko od konobara u Pakracu jesenas obolio od korone?
- Koliko mi je poznato, ne. Ako su kafići mjesto širenja zaraze, onda je logika da je najugroženije osoblje koje dnevno u njima boravi osam sati i koje tijekom posluživanja dođe u epidemiološki kontakt sa svakim gostom. Ne kažem da to isto vrijedi za velike gradove poput Zagreba i drugih, no u Pakracu, bar koliko je meni poznato, nije bio zaražen nitko od ugostiteljskog osoblja. Mjere se donose na razini Hrvatske pa onda stradamo i mi. Naravno da svatko pri tom misli da je upravo on najviše pogođen.
No činjenica je, da je po pitanju prihoda, najpogođenije čisto ugostiteljstvo. Restorani i slični lokali su se mogli prilagoditi dostavom hrane ili na neki drugi način zaobići, umanjiti lockdown. Mi u kafiću ne. Netko će reći postoji i varijanta coffee to go (kava za van) i ona možda funkcionira u Zagrebu i većim mjestima. No kako ću ja u Pakracu prodati toliko kava za van da pokrijem sve troškove. Taj način prodaje je otišao na mjesta gdje je to moguće raditi usput, kao što su benzinske pumpe i kiosci, i nitko se ne zamara time što na većini tih mjesta nema uvjeta za to. Nama u ugostiteljstvu broje wc školjke, pisoare, broj zaposlenih, sanitarne knjižice, kvadraturu lokala, terase i svašta drugo, a sada se kava može skuhati na benzinskoj pumpi ili kiosku. Naravno da me to smeta, ali što više o tome razmišljam biva mi gore.
Kada su vas zatvorili početkom prosinca vjerojatno ste imali na zalihi i robe. Što se događa s tom robom?
- Ja uvijek imam robe na zalihi i ona sada stoji. Čuo sam da su neki vraćali robu dobavljačima. Ja nisam, jer sam mišljenja da svatko mora odgovarati za svoje poslovanje i nitko me nije prisiljavao da punim skladište. Većina robe ima rok valjanosti šest mjeseci ili godinu dana. Nadam se da lockdown neće toliko trajati, a jedna od njegovih loših strana je to što nitko nije rekao koliko će trajati. Svima bi nam bilo lakše da je netko rekao do kada. Jednako tako nam je i problem što su nas zatvorili u roku dva dana, bez da su nam ostavili vremena da se pripremimo za to. Sada to ostavlja prostora za poluinformacije koje nisu pouzdane.
Koliko ugostitelji u Pakracu mogu još trpjeti tu zaključanost?
- Zavisi. Mi sada nemamo neke troškove. Plaće zaposlenika je riješila država, doprinosa nema. Ostale su nam razne naknade poput one za ZAMP, TV pretplata, slivne vode, najamnina kod onih koji nisu u svom prostoru, što je u jednu ruku i opravdano, jer iako su lokali zatvoreni, oni su u tom prostoru i ne može ga koristiti netko drugi. Grad nas je oslobodio lani jednog dijela obveza kao što je komunalna naknada i najam javnih prostora.
Znači plaćate ZAMP iako glazbu ne slušate i plaćate TV pretplatu iako televiziju ne gledate?
- Da, sve to plaćamo. Nisu to neke velike stavke, obično pojedinačno od 80 do 150 kuna mjesečno. No svejedno se nakupi jer su brojne, a osim toga glupo je plaćati uslugu koju ne konzumiraš, ne zato što nećeš, nego zato jer ti je netko drugi (država) to onemogućio. Meni bi to bilo isto kao kada bi ja stalnim gostima prije zatvaranja, nastavio naplaćivati kavu koju nisu popili jer sam zatvoren. Ljudi kažu: ti dobiješ četiri tisuće kuna od države. No ja da sam htio imati mjesečno 4000 kuna ne bih otišao prije 10 godina u obrtnike. Bio bih negdje portir ili nešto slično i sada ne bih imao problema s lockdownom, kao i svi ostali.
Naravno, postavlja se pitanje ujutro na što sada potrošiti dan. Ja sam u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja pa smo išli pomoći na Baniju. Igrom slučaja sam sa suprugom jesenas kupio kuću pa sam tamo imao posla, i tako prođe vrijeme.
Jedna od poluinformacija o kojima ste govorili, je da će vas otvoriti polovinom ožujka. Koliko vam treba vremena da nakon više mjeseci zatvorenosti ponovo počnete raditi?
- Spremam se okrečiti lokal, osvježiti zidove, obaviti neke sitnije popravke i preinake i za to će mi trebati desetak dana. Aparati poput rashladnih uređaja, kafe aparata, ledomata, bojlera i slično, dva mjesece ne rade. Dok nas otvore bit će to i više od tri mjeseca. Naravno da kada takvi aparati budu neupaljeni tri mjeseca je sve moguće i sve će trebati dovesti u red. Zato nam je značajno da znamo na vrijeme kada će nas otvoriti, mada se to sve može odraditi za dva ili tri dana.
Vi ste imali proljetos dvomjesečni lockdown, pa opet u prosincu. Između toga, ispred vašeg lokala je bilo gradilište. Je li i to utjecalo na pad prometa?
- Iskreno ne, i to me začudilo. Bojao sam se tih bagera ispred lokala, ali su ljudi to u relativno kratkom roku doveli pristojno u red da je građanima lokal bio dostupan pješice. Traje to već više od pola godine, ali su i radovi, posebno oni koji više nisu vidljivi na infrastrukturi, bili veliki. Sada je to već manje više opločeno. Ostali su u ovom mom dijelu ulice još oni završni radovi na postavljanju kandelabera, zelenila, klupa, što će još malo potrajati, ali ne smetaju ozbiljnije radu lokala. Veći problem je što mi, nitko u ulici, još ne znamo kako će biti organizirano korištenje prostora kada sve bude gotovo. Bar ja ne znam i nisam od nikoga drugog čuo da zna. Znamo zašto šetnica služi i kako se njeno korištenje organizira bez upotrebe automobila i slično. No nije nam poznato, a ima nas četvero ugostitelja, kako ćemo moći organizirati rad na terasi, koje veličine, u sredini ulice ili uz lokal? Nitko iz Grada nam još ništa nije rekao kakve ćemo moći tende postaviti, jednake ili svatko svoje, kao i ostalu opremu za terasu poput stolova i stolica, suncobrana, vizualno identične ili šarene? Kod toga je problem i što veliki dio šetnice zauzima prostor namijenjen zelenilu, po meni i pregusto postavljen, ali i kandelaberi koji idu cik-cak što umanjuje praktičnost upotrebe šetnice u komercijalne svrhe i druge sadržaje.
Želite li terasu na šetnici ispred lokala?
- Mislim da je svakom ugostitelju u interesu terasa na šetnici. Ja sam tendu za terasu kupio još prije godinu dana i nadam se da ću je moći iskoristiti. Kupio sam je između ostalog i zbog gradskih poticaja za ulaganje i svaka im čast na tom programu.
Hoće li biti problem snabdijevanje u uvjetima šetnice?
- Mislim da neće. Dobro poznajem ovu ulicu i mislim da svaki lokal ima neku mogućnost snabdijevanja sa zadnje strane, ili se nalaze na samom njenom početku, odnosno kraju. Pored toga, osim jedne trgovine mješovitom robom, nisu to radnje koje zahtijevaju neko veliko snabdijevanje na dnevnoj razini, iako ne bi imali ništa protiv da se po tom pitanju moramo pomučiti jer bi to značio i veći promet.
Šetnica vam je prilika da dobijete novu klijentelu. Ljudi će valjda šetati pa će netko doći i na kavu. S druge strane, izgubili ste parkiralište, dakle klijentelu među vozačima?
- I jedno i drugo je točno. Kod prve konstatacije, problem je općenito mali broj ljudi pa time nije niti puno potencijalnih šetača. Kod druge, naše ponašanje. Ja sam prvi među onima koji u Pakracu automobil moraju parkirati, ako ne baš pred vratima lokala u koji idem, bar niti puno dalje. Čim dođemo u Zagreb ili neki drugi veći grad, tu naviku nemamo. Bez problema pješačimo i po dva kilometra. Sada smo glavnu gradsku ulicu pretvorili u korzo, oazu bez automobila. Pored toga izgubili smo i podosta parkirnih mjesta i morat ćemo mijenjati tu naviku u korist bar malo više pješačenja. Inače niti do sada nismo imali dovoljno kvalitetno riješen sustav parkiranja. Automobila ima dovoljno, skoro svaka obitelj bar po jedan, no nema adekvatnog parkirališta.
U Pakracu u ovom trenutku, a tako je već godinama, ima oko 25 različitih ugostiteljskih objekata. Je li to puno?
- Jako puno, za ovaj broj stanovnika i njihovu platežnu moć i znatno previše. Kod restorana, pizzerija i sličnih objekata koji nude hranu je to još u redu. Postojeći su se profilirali, imaju dobru ponudu i rade dobro. Tako je već godinama i novi se ne otvaraju iz razloga što je njihovo otvaranje skuplje, zahtjevnije kako u pogledu opremanja tako i kasnijeg rada. Oni su izgradili brend. Problem su klasični ugostiteljski objekti, bez hrane. Nekolicina nas je tu već godinama, dijelom u svojim objektima, i mi imamo manje-više svoju stalnu klijentelu. U drugom dijelu stalno se mijenjaju nositelji obrta, jedni dolaze, drugi odlaze, sele se iz objekta u objekt. Neki pokušavaju iznova na posve novim lokacijama.
Zašto je to tako?
- Ljudi se polakome na dvije vrste novaca. Misle da je lako biti ugostitelj i da svatko može u toj branši ostvariti brzu zaradu. Drugi izvor su državni novci. Pozdravljam ideju da se država bori protiv nezaposlenosti novčanom potporom sa Zavoda za zapošljavanje. No u tome bi trebalo biti neke selekcije, a ne financirati baš svaku poduzetničku ideju, posebno ne za otvaranje kafića i trgovina kakvih već imamo. U Pakracu novaca za potrošnju u ugostiteljstvu ima koliko ima i otvaranje novog kafića ne znači da će u njega doći neki novi novci. Preraspodijelit će se postojeći, što znači da bi umjesto dosadašnjih nezaposlenih mogli na burzu rada doći oni koji rade već godinama. No praksa pokazuje da se to ne događa. Obično nakon godinu dana, kada se potroše poticaji, otvoreni lokal novog ugostitelja se zatvara bez ikakvih obveza prema državi i ikome.
Drugi razlog stalnog pojavljivanja novih ugostitelja je u činjenici da danas s jako malo novaca možeš otvoriti ugostiteljski obrt. Kada sam prije 21 godinu, tada u tuđoj tvrtci, pokretao kafić mi smo morali sve kupiti: namještaj, frižidere, kafe aparat, čaše, šalice, tace…. Danas novootvorenom lokalu proizvođači kave na ugovore dodjeljuju kafe aparat i šalice, proizvođači piva i sokova frižidere, točionike, prateće čaše, otvarače, tace, konobarske pregače, pepeljare, reklamnu rasvjetu… Naravno da i to motivira ljude, uz one novčane poticaje sa Zavoda, da se upuštaju u ovakve poduzetničke inicijative koje ne zahtijevaju nikakav ili vrlo mali rizik ulaganja vlastitih novaca i za 12 mjeseci, ako ne ide ili mu se ne sviđa, zatvara bez ikakvih obveza prema bilo kome.
Kažete da ima previše ugostiteljskih radnji. Kakav je odnos među njihovim vlasnicima, konkurentski ili suradnički?
- Malo je to specifično. Ja sam igrom slučaja predsjednik lokalnog ceha ugostitelja Pakraca i Lipika jer za mene je to sve jedno područje s istim problemima, i na početku mandata sam probao organizirati sastanke da razgovaramo o zajedničkim problemima računajući da je 25 ljudi sposobnije od jednog. No, nije se pokazalo učinkovitim. Kao da postoji nekog jala. Onaj ne voli onog, onaj treći četvrtog ili drugog. I tako u krug, kao da ljudi miješaju osobna prijateljstva i posao. I stoga ništa od dogovora ili zajedničkog nastupa prema nekom jedinstvenom cilju.
Znači li to da ne postoji varijanta – ajmo svi poskupiti kavu za kunu, pivo za dvije i slično?
- Ne. Probali smo, ali nije išlo. Vidite to i iz uličnih natpisa ispred lokala tipa „kava + Cedevita 5 kuna“ i slično. Većinom to rade novi ugostitelji koji na taj način pokušavaju privući novu klijentelu. No to nije dugog vijeka. Već sam govorio da svaki duže otvoreni lokal ima svoju stalnu klijentelu i oni nisu skloni zbog takvih sitnih štosova mijenjati navike. Ono što je problem sada u ugostiteljstvu, u odnosu na razdoblje od prije 10 ili 12 godina, je odnos nabavne i prodajne cijene. Nekada si ono što si kupio po tri kune, u ugostiteljstvu prodavao po devet. Danas ono što kupiš za šest kuna sretan si ako prodaješ po 12, a s obzirom na troškove i ostale obveze u ugostiteljstvu, realno je da je prodajna ugostiteljska cijena tri puta veća od nabavne.
Osim kafića u lockdownu je zatvoreno puno toga, primjerice škole, što znači da više nema svakog radnog dana u Pakracu oko 350 srednjoškolaca izvana. Osjećalo li se to na prometu dok ste radili?
- Ja ne, jer u onoj raspodjeli stalnih gostiju srednjoškolci nisu bili moja klijentela niti sam ja išta poduzimao, poput glazbe, partija, radnog vremena, da ih privučem. Ono što sam osjetio je lanjski nedostatak najpopularnijih pakračkih manifestacija poput Multipaka ili Slavonskog banovca, odnosno Grahfesta. S tih manifestacija sam imao goste, i ne samo ja, i jako mi je žao što lani nisu održane, ne toliko zbog financijskog prometa nego općenito zbog događanja u gradu. Tim više jer su one jako dobro prezentirale grad i u širem okruženju, i iz njega dovodili goste. Mi obrtnici smo organizirali dolazak naših kolega iz cijele Hrvatske i svi su oni vrlo rado tih dana dolazili u Pakrac. Smeta me i činjenica da smo se mi u Pakracu jako malo opirali njihovom neodržavanju jer su u isto vrijeme, u vrijeme epidemioloških mjera, drugi gradovi i u našoj županiji održavali svoje festove kao da je sve normalno. Nadam se da će proći i ovo i da ćemo u uvjetima otvorenih ugostiteljskih lokala održati te manifestacije bar na razini koju smo imali prije lanjskog preskakanja.
Veselim se i gradskom korzu za koji mislim da smo trebali imati još prije 15 ili 20 godina i koji je u nekim varijantama, prije mog rođenja, već postojao u Pakracu, samo u drugačijoj izvedbi. Kada sam još na početku svoje ugostiteljske prakse o tome razgovarao sa svojim gostima uvijek se govorilo „što će nam korzo kad nema ljudi da po njemu šeću“, pa što će nam ovo, što će nam ono kada nema ljudi. Naravno ako ne bude ništa, ili pak premalo sadržaja koje grad čine gradom, neće biti niti ljudi, odnosno bit će nas sve manje. I zato se zalažem da se priča o građanima i gradu okrene: ako bude sadržaja bit će i ljudi. Šteta da neke aktivnosti nisu pokrenute ranije, iako shvaćam da onda možda nije bilo novaca, bar ne iz Europske unije, ili su bili neki drugi prioriteti, rekao je Dražen Ivanović Kale za Pakrački list.