ISPOVIJEST: "U 11 godina udomila sam devetero mališana koji su samo htjeli da ih netko voli"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Ovo je priča o Spomenki Ilić (61) iz Obrovnice pored Bjelovara čiji život je obilježilo mnoštvo tragedija, većih i manjih, no usprkos svemu – ona je ostala borac, ali i uzor mnogima. Udomila je u 11 godina, koliko se ovim plemenitim zvanjem bavi, devetero mališana, a četvero od njih još uvijek živi u njezinoj obitelji.
Najstariji dječak kojeg je primila kada je imao 13 godina, Josip, prije tri tjedna se zaposlio, osamostalio i odselio, no Spomenkinu obitelj i dalje smatra svojom pa često navrati. Zajedno sa svojim suprugom Slobodanom (56) koji joj je najveća podrška, Spomenka ima četvero svoje djece, isto toliko unučadi i još dvoje na putu. Znači u zbroju, ova je žena svojom ljubavlju i pažnjom obasula 13-ero djece i četvero unučadi i na tom broju ne namjerava stati.
Rasplakala se
- Nisam planirala postati udomiteljica. No, nakon što je svekar umro, uredili smo njegovu sobu koja je bila prazna. Jedno poslijepodne dok je suprug radio, gledala sam emisiju o djeci smještenoj u domovima i vjerujte mi da sam se rasplakala. Prvo sam razgovarala s najmlađom kćerkom koja je još jedina ostala u kući s nama i pitala ju što misli o tome da udomimo jedno maleno dijete koje nema roditelje, da ga odgojimo i othranimo, da mu budemo zaštita. Ona je odmah rekla: "Zašto ne, mama?". Dva ili tri dana nakon toga, otišla sam u Centar za socijalnu skrb. Budući da ništa o tome nisam znala, imala sam naum otići u Dom za nezbrinutu djecu i odmah uzeti nekog mališana kući. Socijalne radnice koje su tada radile, pomalo su ostale šokirane, jer iskreno, ja nisam niti znala da se za to dobiva naknada. Rekla sam im da imam svega dovoljno i da samo želim neko dijete ili dvoje njih učiniti sretnim – prisjeća se Spomenka koja je u narednom razdoblju, za svega nekih 15-ak dana, uspjela prikupiti svu potrebnu dokumentaciju, proći psihološka testiranja zajedno sa suprugom, a u vlastitom trošku uredili su i opremili dječju sobu za prihvat mališana.
Kupili su ormar, krevet i dva kinderbeta. Valja ovdje napomenuti kako Spomenka uopće udomiteljstvo nije promatrala kao posao, a u CZSS su joj priznali, prisjeća se, kako je prva koja je došla tražiti dijete bez spominjanja naknade.
Smrtonosna bakterija
- Ja sam samo željela spasiti neko dijete i pružiti mu sretno djetinjstvo kakvo su imala i moja djeca. Bila sam sretna jer sam za koji dan imala rješenje o udomiteljstvu u svojim rukama. Prva beba u naš dom stigla je vrlo brzo, a imala je svega pet mjeseci. No, nakon samo 20 dana, ona je umrla. Nitko u tom trenutku nije znao da je dijete bolesno, no kasnije se ispostavilo da je imalo smrtonosnu bakteriju. U noći je dobilo visoku temperaturu, a idućeg dana je umrlo – prisjeća se Spomenka strašnog šoka nakon čega je mislila da više nikad neće biti sposobna baviti se udomiteljstvom. Dijete je kod nje stiglo zaležano i neuhranjeno, a već nakon par dana vidio se pomak i svi su ga zavoljeli. Spomenka je spavala s njim u sobi, a suprug je svako jutro prije posla došao ih poljubiti.
- U noći je dobio temperaturu, a rano ujutro sam s njim išla na hitnu. Odmah je ostao na odjelu, no nije bio dobro. Iako su ga liječnici prebacili u Zagreb, preminuo je istog popodneva od meningokokne sepse. Do tog dana nikad ranije nisam vidjela svog muža da plače, svima nam je bilo strašno. Dva mjeseca nisam mogla doći sebi... – priča nam strašno iskustvo Spomenka koju su kasnije socijalne radnice jedva nagovorile da ipak nastavi s pozivom jer su ocijenile koliko dobroga u sebi ima koje može pružiti nezbrinutoj djeci.
Zanemareni i uplašeni
Sljedeće iskustvo udomiteljstva i smijeh u Spomenkinu obitelj donijela je Marina, danas 17-godišnjakinja, a tada djevojčica od svega šest godina. Iza nje, stigle su joj tri sestrice od tri, četiri i pet godina. Svega godinu i pol dana nakon dolaska, sve su zajedno posvojene. Prisjetila se Spomenka kako su joj došle zapuštene, neuredne, gladne i pune ušiju, a iako je znala da idu u svoju novu obitelj – jako se teško odvojila od njih jer je nemoguće tu djecu, priznaje nam, ne promatrati kao svoju.
- Marina je duže vrijeme nakon toga bila jedina od mališana u obitelji, a tada nam se pridružila Anamarija koja danas ima 13 godina. Stigla je također sa šest godina, nije raspoznavala boje, nije znala sama jesti niti držati vilicu ili nož, a imala je svega 13 kilograma i 300 grama. Bila je izgladnjela i imala upalu pluća. Prvi put sam ju ugledala u tenisicama pet brojeva većima, bez čarapa. A bila je veljača. Punih 16 dana bila je u bolnici, a ja sam svakodnevno išla k njoj i dodatno ju hranila kako bi ojačala. Narednih godinu dana svakog smo je mjeseca vozili u Zagreb na psihoterapije. Ne pretjerujem kada kažem da sam to dijete izvukla iz mrtvih, a u CZSS su mi priznali kako sam vjerojatno dobila najteže slučajeve ne u županiji, već u Hrvatskoj – priča Spomenka i dodaje kako je zatim u obitelj stigao Marinin brat Mihael. Bio je toliko prljav da ga je spužvom ribala. Obitelji se ubrzo pridružio i Josip, treći brat. Bio je tada šesti razred i Spomenka priznaje da nije ni sama mislila da će izdržati taj period.
Polaganje autoškole
- Došao je sa šest jedinica. Satima i danima smo razgovarali, zvali školu, vozili ga u susjednu općinu da ispravlja ocjene, a došlo je do toga da sam mu točno određivala koliko će koji predmet učiti i kako. On je sve jedinice ispravio, šesti razred je završio s tri, sedmi s četiri, osmi s pet. Srednju školu sve je razrede završio s odličnim uspjehom. Maturirao je s odličnim – ponosna je Spomenka na Josipa koji je u obitelji ostao još godinu dana nakon navršene punoljetnosti. To znači da je ona prestala dobivati naknadu za njega, no ljubav i briga udomiteljice prema tom djetetu nisu prestali. Rekla mu je da smije ostati koliko god će trebati da se snađe i osamostali, a upravo se to dogodilo početkom ovog mjeseca. Josip ima 19. godina, pronašao je posao i stan, a zahvaljujući Spomenkinoj obitelji zna da uvijek ima zaleđe. Spomenkin sin platio mu je polaganje autoškole, a ona mu je omogućila polaganje licence za nogometnog suca.
Najnoviji član obitelji koji im je stigao prošlog petka je 13-godišnji, zlostavljan dječak koji je pomoć od CZSS zatražio sam. Izuzet je iz svoje biološke obitelji i samo ima jednu želju, kaže nam Spomenka, da nikad ne ode iz njene obitelji. Iako zna da ju čekaju sati i sati priče, razgovora i rada, Spomenki to nije teško jer zna da je to jedini način da tu djecu ozdravi.
Kućanski poslovi
- To su ranjena i traumatizirana djeca. Evo primjer našeg najnovijeg člana. On je u nedjelju sjeo s nama za stol ručati i nećete vjerovati, no on se ne zna služiti vilicom i nožem, nije znao izrezati komad mesa, morala sam mu to pokazati i naučiti ga. To je samo jedan primjer. Sjećam se kako sam satima sjedila i učila ih razlomke. Čak sam jabuku rezala na pola i pokušavala im predočiti vizualno što moraju raditi. Pa nikada neću zaboraviti kada je Marina, vrlo brzo nakon dolaska u našu obitelj, otišla na jedan vikend, za božićne blagdane kod svojih roditelja i vratila se prebijena, puna masnica. Dirala je bor pa ju je otac remenom istukao. Oni trebaju pomoć, sigurnost i mirnu luku i zaista su skromni. Kod nas se točno zna red, svako od njih ima svoja zaduženja i puno mi pomognu. Pospremaju svoje sobe, pomažu oko kućanskih poslova, uče i druže se. Znaju što smiju, a što ne smiju, zadovoljna je Spomenka, kako kaže, svojom djecom.
- Kaže mi neki dan Ana kako će joj najteže biti kada će morati otići iz naše obitelji jer nikada više neće imati ono što ima kod nas. Oni se boje, no ja im svima kažem da neće nikad biti istjerani. Rekla sam im samo da moraju završiti školu i da si ne smiju dozvoliti da kopaju po kontejnerima i nemaju od čega živjeti – priča nam Spomenka koja mjesečno potroši minimalno 15 kilograma praška za rublje, a dnevno obitelji treba tri ili četiri kilograma kruha. Kada se nedjeljom cijela obitelj okupi, nerijetko ih bude oko 25 za stolom, pa nam je jasno zašto su joj za obroke potrebni, kako sama kaže, veliki lonci. Pokazuje nam ova, nadasve vesela, vitalna i vedra žena, dvije hladnjače u hodniku obiteljske kuće. U jednoj čuva povrće, a u drugoj meso. Budući da je obitelj mnogobrojna, mnogobrojne su i sobe, no svaka je stvar na svojem mjestu, što je dokaz reda i organiziranosti.
"Teta" Spomenka
- Ove ćemo godine napokon na more. Takav je plan suprugu i meni. Čitavo desetljeće nismo bili na odmoru, a uistinu nam treba odmaka od svega. Da idemo svi zajedno, financijski ne bismo mogli podnijeti, pa smo odlučili pobjeći nas dvoje. Najmlađa kćerka, koja i sama treba roditi prvo dijete ovih dana, preuzet će brigu o ostaloj djeci, tako da ćemo biti mirni.
Na pitanje kako ju djeca zovu, kaže nam da su se dogovorili da ju svi oslovljavaju s "teta".
- Htjeli su me zvati mama, ali ipak mislim da to ne bi bilo primjereno zbog njihovih bioloških roditelja. Prihvatili su moj savjet, makar mi je, evo, baš neki dan, Mihael kazao da mora pisati sastavak za školu o mami i da on ne bi pisao o svojoj mami, već o meni, jer mene smatra majkom. Što onda više reći... – emotivno nam prepričava jedan dio svakidašnjice Spomenka koja se ne bi previše osvrtala na njihove biološke roditelje. Kaže da to nije njezina dužnost, ali ono što voli uvijek reći jest da joj je žao što nema više udomitelja.
Upitna mirovina
- Ako već ljudi imaju mogućnosti, zašto ne pomoći djeci koja su napuštena? Razumijem da smo svi nekako ljuti na državu i zakone jer je istina da su nepravedni i prema nama i prema toj djeci. Mene osobno najviše ljuti što nemam plaćeno mirovinsko i zdravstveno osiguranje i što jednog dana, kada više neću moći biti udomiteljica, nemam pravo na mirovinu. Pitam se često od čega ću tada živjeti. O visini naših naknada koje primamo za djecu, sramota je uopće govoriti, kao i o naknadama za djecu koje nisu niti izbliza dovoljne za skrb kakvu mališani trebaju i zaslužuju. No, unatoč svemu tome, ja ću ovo raditi dok god ću moći, ne pomišljam na odustajanje – kaže Spomenka i dodaje kako je jedino odbila socijalne radnike kada su joj nedavno ponudili brigu o bebi. Smatra da joj ipak godine više ne omogućavaju sve potrebno za jedno skroz maleno biće. Tada je prvi put reagirao i suprug savjetovavši joj da u to više nikako ne ulaze jer briga o bebi iziskuje puno odricanja na koje teško više da su spremni, s obzirom na godine.
U ovoj priči nemoguće se ne dotaknuti i privatnog Spomenkinog života koji je bio sve samo ne lak. S pet godina majka ju je ostavila, a brigu o njoj preuzela je baka. Budući da je bakina kuća pripala Spomenikom bratu, on je baku, nakon što je ostarila i onemoćala, doslovno istjerao iz kuće. Spomenka ju je tada uzela pod svoj krov. Zajedno sa suprugom i troje djece, te bakom živjeli s u zagrebačkom stanu od 32 četvorna metra.
Osobne tragedije
Sljedeća tragedija koja je obilježila Spomenkin život vezana je uz sina koji je, kada je bio kod bake na čuvaju, pao u lonac s rubljem i zadobio teške opekline po tijelu, nakon čega je 16 dana bio u zagrebačkoj bolnici. U međuvremenu su se doselili u Obrovnicu, a nasilan svekar sklon alkoholu, otežavao joj je naredne mjesece u kojima je njegovala sina i noćima nije spavala. Razbijao je i doveo ju do toga da prelomi, spakira stvari, pokupi djecu i ode na stan u Bjelovar. Suprug joj je bio potpora, a kako bi zaradila kruh, prodavala je odjeću na tržnici. Kupili su Ilići zatim kuću, preselili se i počeli mirnije živjeti, no nakon što je svekar teško obolio, smilovali su se i vratili u muževu roditeljsku kuću gdje se Spomenka opet brinula o bolesnom svekru.
- Nosila sam mu obroke, a on je znao pljunuti za mnom. Jednostavno je bio zločest – pomirljivo se sjeća Spomenka koja danas pak, skrbi o teško bolesnoj svekrvi i to uz sve obveze oko udomljene djece. No, tragedije u Spomenkinom životu nisu stale. Jedna od najtežih u životu koja joj je i prilikom našeg razgovora, izmamila suze na oči, opet je vezana uz sina koji je uz jednu kćerku, bolji život potražio u Engleskoj. Naime, prije otprilike dvije godine sin je imao tešku nesreću na radu prilikom koje je izgubio nogu.
Nema odustajanja
- To je najteži dio u mojem životu. Tri dana nakon što sam saznala, otputovala sam u Englesku, gdje sam za mjesec i pol koliko sam bila s njim, izgubila 15 kilograma i to od tuge. Unatoč rehabilitacijama, njezi i razvijenoj medicini, moj sin više nema nogu. Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao:
"Majko moja, ja nemam nogu i više nikada neću igrati nogomet".
Imao je devet operacija, a dok se kao mali opekao, primio je osam anestezija. Primio je strašno puno morfija s kojeg se sam skidao kako ne bi postao ovisnik. Srećom, on se sada oporavio, dobio je proteze, prilagođen automobil i sve potrebno, no slomilo me to sve – priznaje nam Spomenka koja je šok doživjela i kada joj je kćerka Lana, koja inače sada u kolovozu mora roditi drugo dijete, izgubila bebu sa sedam mjeseci trudnoće.
- Ne znam što reći o svemu što me snašlo u životu osim da vjerojatno tako mora biti. Nikada ne dobijemo više od onoga što možemo nositi na leđima. Ni ja nisam iznimka. Voljela bih da sam mlađa i da mogu duže brinuti o djeci koja trebaju zaštitu i oslonac, no razumijem i mnoge koji se dvoume jer činjenica je da nismo adekvatno plaćeni, da smo izloženi agresivnim biološkim roditeljima, stresovima, ne cijene nas i ne znaju da smo mi roditelji kroz 24 sata toj djeci. No bez obzira na sve to, preporučila bih svima koji imaju mogućnost i koji se dvoume da se odvaže i krenu na to putovanje. Jer koliko god je otegotnih okolnosti, znatno je više ljubavi i punine kojom se naša srca popune kada pomognemo ma samo jednom djetetu koji grca za zaštitom i pažnjom – zaključuje svoju životnu priču Spomenka. Najbolja potvrda da cijelo vrijeme govori istinu zadovoljni su mališani koji imaju samo jednu želju – nikada ne otići od tete Spomenke.