Dubravko Kovačević iz Bjelovara: "Verglom liječim i dušu i tijelo svojih sugrađana"

BJELOVAR – Bilo da je riječ o Bjelovarčaninu ili pridošlici u najveći grad na Bilogori, rijetko tko ne poznaje ili nije čuo za Dubravka Kovačevića. On je, kako sam kaže, sin, brat, ujak, nažalost udovac i prijatelj mnogih ljudi. Mi kažemo da je to čovjek prepun iznenađenja i čovjek u čijoj blizini se naprosto svi dobro osjećaju i vole biti.

Dubravko Kovačević sa suprugom Sandrom koja je preminula prije nešto više od dvije godine/Foto: Privatni album

- Volim ljude, volim se družiti, a još kao tinejdžer učlanio sam se u Hrvatsko obrtničko radničko kulturno-umjetničko društvo (HORHUD) Golub kao pjevač, zatim sam prešao u folklor, a od 1987. godine, otkako sam kročio među Golubaše, iz Goluba nisam nikada izašao. S vremenom sam veoma zavolio kulturni amaterizam pa nije čudno što sam već nakon pet, šest godina od ulaska u Društvo, prešao u profesionalne vode kao voditelj i koreograf. Danas vodim više različitih sekcija – kazao nam je Dubravko, 49-godišnji Bjelovarčanin koji veoma voli svoj grad, iako je rođen u Zagrebu.

Zaljubljenik u prošlost

- Najviše volim razveseliti druge, a mislim da u tome i uspijevam. Veliki sam zaljubljenik u prošlost, najviše sam se posvetio glazbi iz prošlosti. Proučavao sam stare glazbene brojeve, a posebna ljubav su mi starogradske pjesme i glazba koju smo do prije 20-ak godina mogli čuti po kućama i koja je odavala građanski duh ne samo Bjelovara, već cijele Hrvatske i Europe. Ona se, nažalost, sada gubi pa nekako želim zadržati njezinu prisutnost među ljudima što je više moguće – priča nam Dubravko koji je prije dvije godine kupio vergl. Priznaje nam kako mu je imati taj neobični glazbeni instrument bila davna želja.

Zahvaljujući verglu, Dubravko u Bjelovar vraća duh starogradske glazbe/Foto: Martina Čapo

Dubravko je vergl izvadio i dovezao i na posljednju Terezijanu/Foto: Martina Čapo

- Nisam toliko star da sam ga imao prilike čuti na sajmovima uživo, no gledao sam filmove. A u većini tih starih filmova u kojima se moglo vidjeti kako su izgledali kramovi, sajmovanja, druženja... - bio je prisutan i vergl, on je stvarao poseban duh, štih na svim tim događanjima. Sretan sam jer sam napokon financijski posložio priču da si ga mogu priuštiti – skromno priznaje Dubravko i dodaje kako mu se čini da su zvuci vergla svima uistinu dragi. Jer kada ga god postavi na Korzu i zasvira, iznenađen je koliko su ljudi razdragani i znatiželjni.

Vergl kao atrakcija

- Nisam još naišao na negodovanje, svi rado zastanu, poslušaju. Vergl su zapravo ulične orgulje u malom. To je drveni instrument koji ima mjeh koji upuhuje zrak u drvene svirale. Melodiju zadaje papirnata matrica tako da ne trebate imati posebnu vještinu, već je samo potrebno okretati ručicu i uživati. Vergl je nastao davno, davno, a u doba baroka je bio veoma rasprostranjen. Vrhunac je dosegao u 19. stoljeću, kada je monarhija morala uvesti i pravila o sviranju vergla jer se na nekom sajmu znalo pojaviti i 10-ak verglaša. Zapravo su vergl svirali ulični svirači koji su bili vrlo siromašni i koji su na taj način preživljavali - priča Dubravko povijesnu važnost instrumenta kojeg je doveo u Bjelovar i zahvaljujući kojem je i Terezijana kao najvažnija manifestacija u gradu posebna i specifična jer je bogatija za jednu turističku atrakciju.

Dubravko Kovačević i ove je godine pratio caricu Mariju Terreziju koja je bila u posjeti Bjelovaru /Foto: Martina Čapo

Na lik Dubravka Kovačevića koji prati caricu na Terezijani, Bjelovarčani su već naviknuli/Foto: Martina Čapo

Naime, u Hrvatskoj postoji svega nekoliko vergla i to u najvećim gradovima.

- Ja to volim i želim oživjeti taj starogradski štih. Mislim da u Hrvatskoj ima svega tri ili četiri vergla i to u Varaždinu, Zagrebu, Koprivnici i sada u Bjelovaru. U svijetu ima tek nekoliko proizvođača koji proizvode originalnu repliku vergla kakav je i moj, izradili su ga po narudžbi i riječ je o ručnoj izradi – kazao je Dubravko koji je svim Bjelovarčanima zapravo učinio veliku uslugu. Osim na Terezijanu, vergl na Korzo zna dovesti i u nekim drugim posebnim prilikama, a najčešće to bude subotom kada bjelovarskom špicom prođe velik broj ljudi.

Samostalni umjetnik

Inače, Dubravko kroz Horkud Golub, ali i kroz neke druge udruge koje vodi, želi svome gradu dati sve što zna i umije.

10. studeni 2007. godine/Foto: Privatni album

Detalj iz privatnog albuma/Foto: Privatni album

- Unazad dvije godine nekako sam prelomio, odlučio i krenuo u samostalne vode, postao sam samostalni umjetnik. Imam obrt za izvođačku umjetnost i sada napokon radim samo ono što volim. Dotad sam bio zaposlen u Centru za inkluziju, kao animator i radni terapeut s osobama s intelektualnim poteškoćama. Taj dio života bio je iznimno lijep za mene, a nadam se i za korisnike s kojima sam radio – prisjeća se Dubravko jedne epohe svog života. Valja spomenuti kako se ljudi u blizini Dubravka osjećaju dobro jer odiše nekim posebnim pozitivnim ozračjem. Vjerojatno je i pjevanje jedan razlog više.

Sa suprugom Sandrom na putovanju u Slovačkoj 06.kolovoza 2006. godine/Foto: Privatni album

Dubravkov vjerni prijatelj Bongo/Foto: Privatni album

- Ljudi najviše sada traže uslugu pjevanja pošto sam završio glazbenu školu, smjer solo pjevanje. Puno ljudi me upravo po pjevanju i poznaje, kao i po osebujnom glasu od malih nogu. Pjevam u crkvi, trenutno sam solist pri bjelovarskoj katedrali i psalmist. Ljudi me znaju pozivati da otpjevam nešto kako bi ispratili svoje pokojnike, popularna su i vođenja grupa amaterskih zborova, pučkih pjevača, folklornih skupina i slično, a ima ponešto scenskih i kostimiranih nastupa  - priča nam Dubravko koji je zadovoljan količinom posla.

Dubravko i poznata bjelovarska operna pjevačica Kristina Anđelka Đopar/Foto: Privatni album

U koroni im nije bilo lako, još uvijek se osjete posljedice, no optimizam ipak postoji budući da se zadnjih tjedana sve počelo napokon buditi, priznaje.

Očuvanje baštine

- To radim iz svog gušta jer to volim i obožavam, a mislim da bi svaki čovjek trebao raditi ono što voli. Prvenstveno on mora uživati u tome, da bi potom to kvalitetno mogao prenijeti na druge – ističe Kovačević koji neumorno radi i djeluje na očuvanju hrvatske baštine, ruralne, seoske i to na način da u crkvama diljem županije s katedralnim zborom izvodi pučke, marijanske pjesme koje su pomalo zaboravljene. To je popraćeno i kostimima pa su svi odjeveni u narodne nošnje.

Jedan od brojnih scenskih nastupa/Foto: Privatni album

- Pukim slučajem prije nekog sam vremena pronašao fotografiju jedne gospođe koja je nosila zavjetni kip na Mariju Bistricu kada se još išlo pješice. To je bilo 1946. ili 1947. godine. To je bila teta jedne naše plesačice koja je prepoznala o kome se radi, nakon čega smo uspjeli doći do tete i nagovoriti ju da ponovno simbolično pronese kip po korzu. Dogodilo se to prije jedno šest ili sedam godina, a uvijek se rado sjetim te vitalne gospođe koja je tada imala svojih 90 -ak godina. Kada sam ju pitao hoće li joj biti teško barem nekoliko metara nositi kip, kazala mi je da ima toliko duha da bi kip nosila ponovno na Bistricu. Gospođa Zdenka vitalna je i dalje, sretnem je katkad u šetnji korzom – ponosan je Dubravko na tek jedan od brojnih primjera u kojem je vratio duh prošlih vremena u Bjelovar.

Gluma i kostimi dio su života ovog osebujnog Bjelovarčanina/Foto: Privatni album

Jedan od primjera kako Bjelovarčanima vraća slavna prošla vremena jest i posebna predstava na poseban dan.

Djelovanje Goluba

- Pronašli smo u dokumentima Goluba kako su nekada Golubaši na Silvestrovo svojim sugrađanima redovito poklanjali predstavu uz pjevanje. Pa smo to odlučili ponovno uvesti i evo, već desetu godinu uspješno pripremamo na Staru godinu šaljivi kuplet Slatki jadi gospojice Karoline. Pratimo život jedne stare bjelovarske obitelji s početka 20. stoljeća. Mama, tata, kćer, udala bi se, pa se ne bi udala i tako ukrug, jedna simpatična priča koji redovito napuni Dom kulture u kojem se traži mjesto više – priča Dubravko i dodaje kako su predstavu i lani uspjeli dovesti do ljudi. Istina, na nešto drugačiji način, ali bez prekidanja tradicije, što je najvažnije.

Detalj s jednog od nastupa/Foto: Privatni album

Inače, Horkud Golub osnovan je 1887. godine, prije 134 godine. Cijelo to vrijeme djeluje, izuzev kratkog prekida u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.

- Cijelo vrijeme Golub je u svom imenu zadržao predikat „Hrvatsko društvo“, a sjetimo se kako u Kraljevini nije bilo poželjno isticanje imena Hrvatsko. Mi smo mali grad, u Golubu je barem netko od gotovo svake obitelji djelovao, Golub je zapravo sinonim Bjelovara, iako često nam se čini kako nemamo primjerenu podršku. Mi se zaista trudimo, no kultura često zna ostati po strani. Kroz ovo sve vrijeme kroz Golub su prošle tisuće i tisuće ljudi, kasnije su neki od njih postali glazbenici, glumci, slobodni umjetnici. Društvo ima nekoliko sekcija. Oko 150 članova raspoređeno je u veliki, mješoviti, pjevački zbor, folklorni ansambl, tamburaški orkestar, sekciju za tekstilno rukotvorstvo, a prije nekoliko godina osobno sam osnovao povijesnu sekciju koja njeguje baš građansku tradiciju. Od odijevanje, glazbe, bon – tona itd. Ljudi rado pristupaju toj sekciji, vjerojatno jer je uvijek naglasak bio na seoskoj tradiciju dok je ona građanska znala biti pomalo zapostavljena. Tako da se trudimo njegovati baš tu građansku tradiciju koju ljudi jako dobro prihvaćaju – iskren je Kovačević koji smatra da mlade treba što više poticati da se uključuju u njegovanje tradicije.

Kostimirana povorka

Dodajmo kako je među brojnim Dubravkovim projektima i onaj u kojem je okupio srednjoškolske profesore koji plešu folklor. Budući da već 25 godina stručni suradnik u Đačkom domu, ideja se rodila potpuno spontano, profesori su je objeručke prihvatili i postali dio prekrasne i malo znane priče o Bjelovaru.

Dubravka mnogi poznaju upravo po pjevanju i osebujnom glasu/Foto: Privatni album

- Vjerujem da bi bila atrakcija na nivou države da imamo priliku mlade uključiti u slične projekte, obući ih u kostime i pomoći im da oni tvore glavnu kostimiranu povorku primjerice na Terezijani. I nas je zgodno vidjeti, no mladost je mladost, svi će se složiti. Tu opet postoji drugi problem, a to je financijska podrška jer šivanje kostima za stotinjak mladih ljudi je veoma skupo – iskren je Kovačević koji ujedno vodi i zbor u Udruzi invalida s kojim vrlo lijepo surađuje.

Visok nivo kvalitete

- Godinama sam radio u Velikoj Pisanici gdje sam vodio Pučku žensku pjevačku skupinu koja je bila nekoliko puta najbolja na nivou Hrvatske. Bili smo na Vinkovačkim jesenima, Đakovačkim vezovima, no godine su učinile svoje, a mladih nažalost, baš i nema. Radili smo 20-ak godina zajedno. Zatim, 15 godina sam u Grubišnom Polju vodio folklorni ansambl koji se sastojao od pet grupa, radio sam s djecom od prvog razreda osnovne škole pa sve do kraja srednje škole. Proputovali smo cijelu Europu. Ja sam nekako mišljenja da se ne može i ne treba od amaterskih kulturnih djelatnika očekivati profesionalizam, no uvijek su moje grupe bile na visokom amaterskom nivou. Znao sam ih animirati da daju sve od sebe i rezultati su to pokazivali – zadovoljan je Kovačević koji naglašava važnost druženja djece i mladih sa starijim generacijama od kojih mogu naučiti što je to mudrost i iskustvo.

Za svaku važnu prigodu Dubravko rado razveseli Bjelovarčane/Foto: Pavao Toth

- Tako se puno toga može naučiti. I o toleranciji, suživotu, o svemu. Čovjek se izgradi, stječu se iskustva, ljubavi, stvaraju se i brakovi, pripadate jednom društvu i svatko se nađe u nečemu u čemu je najbolji – ističe Dubravko koji poziva mlade da im se pridruže. Primaju kikače već od treće godine života i jako je važno, tvrdi, da se mladi pronađu u nečemu. Sviranje, ples, gluma.., manje je bitno.

Kultura kao dio naroda

- Naučno je dokazano da glazba, a naročito u kombinaciji s pokretom, a k tomu još vokalno izražavanje – liječi. Prvenstveno dušu i naš mentalni sistem. A svi znamo ako imamo uravnotežen taj sklop da smo zdravi i zadovoljni. To je dobitna kombinacija – naglašava Kovačević i za kraj dodaje kako bi volio da je Bjelovarčanima kultura bitnija nego što pokazuju. Većinom, iskren je, na raznorazne zgode i organizirane evente, dolaze jedni te isti ljudi. Bilo bi dobro kada bi taj broj porastao i kada bi i mlade naviknuli da je kultura sastavni dio naroda, grada i društva u kojemu obitavamo i da bez nje ne možemo.

Dubravku je dugo godina želja bila nabaviti vergl/Foto: Privatni album

- Ljudi se bune da se ništa ne događa, no to je stara priča. Svašta u gradu ima, no istina je da je interes premalen. Nije to dobro. Volio bih da je priča drugačija. Jedna minuta na sceni iza sebe ima 60-ak sati rada. Netko se dobro namučio kako bi organizirao događanje, a na nama je da ga u najmanju ruku svojim dolaskom podržimo – zaključio je Kovčević kojega smo i na ovogodišnjoj Terezijani imali čast vidjeti kako je dopratio caricu Mariju Tereziju u Bjelovar.