Bjelovarčanka Hana Berak (17) ima veliko srce, oštećen sluh i jedan san. I skriva da sjajno slika
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Da na mladima svijet ostaje, ali i da itekako mnogo od njih možemo naučiti i mi ponešto stariji, jako dobro dokazuje i priča o mladoj, talentiranoj Bjelovarčanki Hani Berak. S njom je apsolutno sve priča – od njezinog dolaska u obitelj Berak i saznanja da je posvojena kao i njezin tri godine stariji brat Luka, do odrastanja uz poteškoće sa sluhom, pa preko otkrivanja slikarskog talenta. Ova 17-godišnja djevojka umjetnička je duša i sve je samo ne obična. Zahvaljujući neospornom talentu, ali i nogama koje stoje čvrsto na tlu, pred Hanom je cijeli svijet. Zaleđe od svih nevera su joj oduvijek i zauvijek brat Luka te posvojitelji Snježana i Gedeon Berak. No, kako sama kaže, posvojitelji samo na papiru. Roditelji u srcu.
Razgovarali smo s Hanom o njezinom talentu, ali i odrastanju uz poteškoće sa sluhom. Otkrila nam je što najviše voli slikati, ali i zašto dosad nije pristala na prodaju ijedne svoje slike. Dotaknuli smo se i teme posvojenja i upitali ju kakvi su roditelji Snježana i Gedeon te je li ikada upoznala svoje biološke roditelje. Naposljetku, odala nam je kako je odlučila da više neće biti toliko samozatajna i skromna te da će odsad svoj talent dijeliti sa svijetom. Ovo je njezina priča.
Hana, predstavi nam se ukratko. Koliko imaš godina, koji si razred i u koju ideš školu?
- Zovem se Hana Berak, imam 17 godina, idem u 2. razred Medicinske škole u Bjelovaru, smjer dentalni tehničar.
Osim škole i učenja, koji su tvoji omiljeni hobiji?
- Moji omiljeni hobi je slikanje, oduvijek crtam i slikam, treniram taekwondoo, a preko vikenda odlazim u kazalište. No, covid nas je malo usporio u kazališnim navikama. Volim voziti bicikl, rolati se, klizati i plivati.
Kada si shvatila da imaš slikarskog dara i talentiranost kojom se ne može baš svatko pohvaliti? Koliko si tada imala godina?
- Kada sam imala samostalnu izložbu u knjižnici Dugave u Zagrebu onda sam tek shvatila da sam talentirana i da imam svoj način slikanja, bilo je to prije pet godina, imala sam tada 12 godina. Zapravo, gospođa je nazvala moju mamu i rekla da je vidjela njene objave mojih radova i pitala je bi li ja htjela izložiti ih kod njih jer oni podržavaju mlade talente. Naravno da sam pristala. Bilo je to pravo pravcato otvorenje, neke djevojke su svirale na violini i flauti i vodile razgovor sa mnom, davala sam intervju za Hrvatski radio Prvi program i svi su bili toliko oduševljeni mojim radovima, a ja sam bila stvarno presretna i jako uzbuđena. Roditelji su bili ponosni, moj brat i baka također. Došli su mi i neki prijatelji koji žive u Zagrebu. Potom sam imala izložbu na Savici, bilo je toliko odraslih koji su vidjeli izložbu čim je bila postavljena. Neki su htjeli kupiti moje slike, ali ja još nisam bila spremna prodavati ih, zapravo nisam ni sada.
Iza tebe je nekoliko skupnih, ali i samostalnih izložbi? Koliko si ponosna na sebe zbog toga i kakav je osjećaj izložiti drugima svoje radove?
- Imala sam četiri samostalne izložbe u Zagrebu i jednu u Bjelovaru. Ponosna sam na sebe naročito kada mogu to podijeliti s drugima. Na otvorenju izložbi volim razgovarati s ljudima o mojim slikama i cijeli taj mooving mi je super i to uzbuđenje koje vlada.
Što najviše voliš slikati, portrete, pejzaže, nešto drugo? I kojom tehnikom se najviše služiš i imaš li omiljeno vrijeme za slikanje? Primjerice, vikendom ili u tjednu poslijepodne ili možda navečer? Ili slijediš instinkte pa kada ti dođe inspiracija, uzmeš svoj "alat" u ruke i samo utoneš u posao.
- Najviše volim slikati portrete, ma oduvijek su me inspirirali portreti, a najviše volim slikati poznate osobe. Volim stare majstore. Rembrandt mi je broj jedan. Najdraža tehnika kojom sada slikam je akvarel i akril. Od nedavno slikam uljanim bojama, to mi je bila velika želja koju sam uspjela ostvariti uz pomoć mog novog profesora Zorana Homena kod kojeg idem jednom tjedno na satove slikanja. Najviše volim slikati pod praznicima, kad sam više slobodna, u bilo koje doba dana. Moram ipak priznati da kad me uhvati želja za slikanjem, uistinu uronim i ne obazirem se na svijet oko sebe.
U posljednje vrijeme počela si oslikavati stare torbe. Svojim pečatom im na taj način daješ novi život. Otkud ideja za takvim nečim i pronalaziš li kupce za svoj najnoviji proizvod?
- Mama je spremala svoju veliku ladicu s torbama i tada mi je došla ideja o oslikavanju. Neke stare torbe sam dobila od mamine prijateljice koje sam htjela uljepšati nekim motivom i prodavati ih. Imam poziv za novu izložbu, a moja platna nisu opremljena, pa sam razmišljala da skupim novac i na ovaj način za uokvirivanje slika. Bilo bi super da imam galeriju u kojoj bi prodavala svoje radove, zasad ih objavljujem na Facebooku.
Što na tvoju talentiranost i rad kažu vršnjaci u školi, podržavaju li te?
- Vršnjaci u školi ne znaju za moju nadarenost, pa me ne podržavaju. Nemam običaj hvaliti se, a možda bi trebala. Sramim se. Da se bavim slikanjem i crtanjem zna samo par učenica. Zna naša školska knjižničarka koja me zove kada nešto organizira. Pozvana sam s još par djevojaka i kada se u sklopu projekta oslikavala kućica za knjige koja je postavljena ispred škole. Teško je možda razumjeti nas umjetničke duše, nema nas baš puno, kao sportaša, na primjer.
Mnogi možda ne znaju, no ti si posvojeno dijete. Baš kao i tvoj brat Luka. Oboje ste stigli u dom Berakovih kada ste imali samo osam mjeseci... Danas, kada si gotovo odrasla mlada žena, kako gledaš na svoju obiteljsku situaciju?
- Danas kao mlada djevojka na svoju obiteljsku situaciju gledam pozitivno. Svi smo složni i jedni druge poštujemo, volimo i čuvamo. Volimo putovati i ti doživljaji su nam svima jako važni. Iako smo već veliki, obožavamo kada smo svi zajedno, pa makar to bio jedan običan odlazak u Zagreb. Mama nastoji da smo bar jedan obrok u danu zajedno za stolom i kako svi volimo fino papati, to nas sve veseli. Razgovaramo i prepričavamo, razmjenjujemo mišljenja i kujemo planove.
Sjećaš li se trenutka kada si saznala i kada si postala svjesna da Snježana nije tvoja biološka majka, a Gedeon otac Kako si se osjećala tada? Jesi li ikada imala osjećaj da ne pripadaš u obitelj Berakovih?
- Ne sjećam se trenutka kad sam saznala da Snježana nije moja biološka majka i Gedeon moj biološki otac, ali pretpostavljam da sam to oduvijek znala. Neeee, nikada se nisam osjećala tako. Ovo je moja obitelj i ne razmišljam drugačije.
Naposljetku, kao posvojeno dijete, što bih poručila mladim roditeljima koji ne mogu imati biološku djecu? Je li tebi čin posvojenja dao jedu sasvim novu priliku za srećom i pripadnošću? Misliš li da treba što više poticati posvojenja u našoj zemlji?
- Mladim roditeljima koji ne mogu imati biološku djecu poručila bi da posvoje djecu kao što su mene i mog brata posvojili Berakovi. To što su me posvojili dalo mi je veliku sreću i lijepo djetinjstvo koje rijetko tko ima. Moja mama zna reći da su spašeni oni, ali i mi.
Djevojka si kojoj je rano dijagnosticirano oštećenje sluha? Koliko te to u tvom odrastanju i sazrijevanju koči? Jesi li kroz odrastanje imala poteškoća zbog toga?
- Zbog oštećenja sluha imam problema s komunikacijom samo u većim grupama ljudi, meni je najbolje komunicirati jedan na jedan i kad je tišina u okolini. Najviše mi smeta buka i žamor zbog kojeg ne mogu normalno komunicirati. Nosim obostrane slušne aparate koji mi pomažu kako bi mogla lakše komunicirati s više ljudi odjednom. No, to je isto teško, jer oni pojačavaju i pozadinsku buku pa je potrebna izuzetna koncentracija na osobu koja govori. Velika je to kočnica. Izaziva veliku nesigurnost i kvari sliku o samoj sebi zbog otežane komunikacije. To će razumjeti ljudi koji su se susreli s time i naravno oni koji su voljni uložiti trud u razumijevanje situacije. U komunikaciji jedan na jedan mnogi niti ne znaju da nosim slušna pomagala, jer sam govor dobro savladala.
Kako vidiš svoju budućnost? Namjeravaš li upisati fakultet i koji ako je odgovor da?
- U budućnosti planiram raditi kao dentalni tehničar, ako ne uspijem na Likovnoj akademiji. Ljudi kad saznaju u koju školu idem, već se sada bilježe na moju listu. Naravno, šale se.
Čime bi se jednoga dana voljela baviti, što raditi?
- Maštam o svom dentalnom studiju, a moj brat bi mogao raditi u nabavi i administrativne poslove. Kažu da je to dobra zarada, a slikarstvo će uvijek biti moja ljubav i toga se ne bih odrekla, a možda mi se ostvari i san o galeriji, tko zna.
Budući da si već umjetnica, vjerujem da ćeš se u tom pogledu definitivno i dalje razvijati. Imaš li tu kakvih planova? Postoji li neki neostvaren san kojemu se želiš posvetiti u nadolazećem vremenu?
- Sada bih se trebala posvetiti novim radovima i novoj izložbi, a budućnost što donese.
Potpora obitelji
O Haninom samozatajnom karakteru doznali smo ponešto od brata Luke te od njihovih roditelja Snježane i Gedeona.
Odali su nam kako Hana sve svoje dosadašnje uratke čuva, a osim što je sentimentalno vezana uz njih, usporedba prijašnjih radova sa sadašnjim dobro joj dođe. Zahvaljujući njima, najbolje vidi razliku, odnosno koliko je napredovala s godinama. Neke izrađene portrete poklonila je dragim osobama kao poklon za neku osobitu prigodu, a na kreativan je način darivala primjerice, svoje goste prilikom svoje Krizme.
- Hana je svakom svojem gostu pripremila njegov portret koji ga je dočekao na mjestu sjedenja za ručkom. Bilo je to iznenađenje, ali i jedinstven poklon, kazala nam je Snježana Berak, Hanina majka dodavši kako Hanu slikanje jako usrećuje i opušta. Stoga nije čudno da najmanje jednom tjedno nešto naslika.
Talent od ranog djetinjstva
- Hana je išla u vrtić u Zagreb, u Suvag. Putovali bismo vlakom i Hana je uvijek uz sebe mala bilježnicu ili crtančicu. Tada je zaista bila malena, imala je možda četiri godine i već je tada uživala u crtanju. Kada bismo joj rekli, „Hana, nacrtaj sada žabu“, ona bi zaista nacrtala žabu. Već je tada odskakala od svojih vršnjaka, priznaje Snježana i dodaje kako su Hanini radovi i u školi često bili izloženi, a pamti i jednu od prvih Haninih izložbi koja je bila u njezinom 7. razredu.
Snježana nam je potvrdila i kako je Hana dosad prodala dvije od četiri oslikane torbe. To joj je naime, najnoviji izum. Od starih i negdje duboko u ormaru pospremljenih torbi, načinila je pravi modni trend. Oslikala ih je, na taj im način udahnula novi život i usrećila nove vlasnice. Kada uroni u posao koji voli, nema pojam o vremenu, kaže nam Snježana za svoju kćerku koja polako razmišlja da ipak krene s prodajom svojih slika. Dosad, odaje, nije bila na to spremna.
- Ljudi koji nas poznaju, naši prijatelji i poznanici, interesiraju se za Hanine radove. Netko bi volio sebi nešto kupiti za dom, netko ima u vidu originalan poklon za nekog svoga i zbilja mislim da Hana ima svijetlu budućnost u onome što voli i u onome što joj leži. U kojem će se pravcu sve razvijati, ostaje nam za vidjeti. Mi smo tu da ju podupiremo, a ona odlučuje u kojem će smjeru ići.
Saznanje o posvojenju
Optimističan je i Luka, 21-godišnjak koji je veoma ponosan na svoju nadarenu sestru.
- Radovi su joj zaista lijepi i ona uživa u slikanju. Hana je možda jedino malo preskromna pa premalo ističe sve to što radi. Očito je kao prva umjetnica pomalo samozatajna, kaže Luka. Sličnog razmišljanja je i tata Gedeon koji za svoju mezimicu želi samo jedno - da bude sretna.
- Samo da ona bude sretna. Nisam od onih roditelja koji forsiraju nešto pa onda tu energiju prenose na djecu. Što god ona izabere, koji god to put bio, mi ćemo ju poduprijeti i stajati iza nje, odao nam je Gedeon koji jednako kao i supruga Snježana, voli kada svi zajedno provode vrijeme. Osim tradicije da su svi skupa za stolom barem jedan obrok dnevno, Berakovi obožavaju zajedno putovati. Da su Hana i Luka posvojeni, nikada im nisu krili.
- Odmah smo im govorili istinu, na taj način su odrastali i postali odmah svjesni svega. Stoga nije bilo šoka, kazao je Gedeon, a s njim se složila i Snježana koja je mnogo puta svojim primjerom istupala u javnosti. Davala je intervjue i govorila u emisijama, a sve samo s jednim ciljem – da i drugima dokažu koliki je blagoslov posvojiti dijete i na taj način imati pravu obitelj.
- Bilo mi je stalo da i djeci koja su posvojena, ali i roditeljima olakšam situaciju. Mislila sam si ako našim primjerom dotaknem makar jednu osobu, puno sam učinila, kaže nam Snježana. Lukin komentar na ovu rečenicu možda najbolje dočarava koliko su jedni druge spasili.
Tatina mezimica
- Kao da je važno iz čijeg sam trbuha izašao. Važno je samo tko je brinuo o meni, o nama i tko nam je pružio sve za sigurno i sretno djetinjstvo. Upravo iz tog razloga nikada me nije zanimalo upoznati biološke roditelje. Za mene postoje samo jedni roditelji. A to su Snježana i Gedeon. Ničim drugim ne želim se zamarati, a kamoli upoznavati neke nepoznate osobe, iskren je Luka nakon čijeg dolaska u obitelj je Gedeon počeo sanjariti kako bi bilo lijepo da Luka ima društvo, a on svoj mezimicu za maziti ju. Kao da je svojim glasnim željama isčarobirao stvarnost, za svega nekoliko mjeseci stigao im je poziv kako je Luka dobio sestricu i kako i ona traži dom. Ostalo je povijest.
Hana ne samo da je postala mezimica, već im svojim talentom, kreativnošću i skromnošću boja dane u najljepše boje. Oličenje je snage jer uz sve poteškoće koje joj je život bacio pod noge, ona je svoj put protkala samo lijepim stvarima.
I tokom našeg razgovora kao da je samu sebe bodrila govoreći: "Dobro se osjećam kada drugi primjećuju moje radove, kada me pohvale i vide moj trud. No, nekako mi sve ove godine bilo lakše skrivati se i biti u sjeni. Sada to više neću tako. Istaknut ću ono što mislim da je vrijedno i pokazati to čitavom svijetu".
