30 godina obitelji traže istinu o nestalima u logoru Bučje. Ako netko nešto zna, neka im pomogne
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
U organizaciji Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje“, a pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja, 16. siječnja je održan program obilježavanja 30. obljetnice razmijene posljednjih preživjelih zarobljenika zloglasnog logora na Bučju.
U spomen na zatočene, ubijene i nestale logoraše ovog logora, i ove je godine, netom prije samog održavanja komemorativnog programa, hrvatski branitelj i naš poznati ultramaratonac Duško Štrbac otrčao devetu po redu memorijalnu utrku od Doma hrvatskih branitelja u Pakracu do spomen kapelice na Bučju. S njim je trčala i Sendi Štrbac, a kao i ranijih godina u trci su sudjelovali i članovi Udruge maratonaca Virovitičko-podravske županije „Glasnici istine“, Udruge maratonaca Sisačko-moslavačke županije „Heroji ne umiru“ te Udruge rekreativnog trčanja „Nexe team“ iz Našica. Maratoncima su logističku podršku pružili pripadnici DVD-a Pakrac, piše Compas.hr
Zatočeni civili i vojnici
Zloglasni logor „Bučje“ je postojao od kolovoza 1991. do siječnja 1992. godine, a u tome razdoblju kroz njega je prošlo oko tri stotine zarobljenika. Uglavnom su to bili hrvatski vojnici, ali u logoru su bili zatočeni i hrvatski civili, među njima žene i djeca. Među zatočenicima su bili i civili srpske nacionalnosti koji su se odbili priključiti srpskim paravojnim postrojbama ili koji su surađivali s Hrvatima.
Zatočenici su držani u nehumanim uvjetima, a mnogi od njih su bili izloženi sustavnom psihičkom i tjelesnom mučenju kojem je neutvrđen broj zatočenika podlegao. Dio zatočenika je razmijenjen u dvije razmjene, u kolovozu i listopadu 1991. godine. U prosincu 1991. godine preostale zatočenike srpske su postrojbe premjestile u logor Stara Gradiška, a slobodu su dočekali u razmjeni izvršenoj 16. siječnja 1992. godine. Ni danas nije poznata sudbina 24 osobe koje su bile u logoru, uključujući i dr. Ivana Šretera.
Za zločine u Bučju nitko nije odgovarao
Predsjednik Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje“ Josip Cah, u svojem se kratkom i emocionalnom obraćanju prisjetio svih onih strahota koje su logoraši morali proživljavati na ovom strašnom mjestu, istaknuvši kako su Hrvati bili šikanirani i obilježeni još i prije nego što su zarobljeni završili u logoru na Bučju. Inače, uoči obilježavanja 30. obljetnice razmijene posljednjih preživjelih zarobljenika zloglasnog logora na Bučju, Udruga logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje“ postavila je veliki pano upravo na ovom mjestu gdje se nalazi spomen obilježje, o čemu više možete pročitati OVDJE.
Okupljenima se obratila i Ivana Rihtar, kćerka Bohumila Dostala, nestalog hrvatskog branitelja i zatočenika logora na Bučju. Ona je u kratkom i dojmljivom iskazu prikazala uništeno djetinjstvo, život dvoje djece, sebe i svojeg brata nakon nestanka samohranog oca. Unatoč svim iščekivanjima i nastojanjima, oni i danas, nakon trideset godina tragaju za svojim ocem. Uz Ivanu Rihter, prisutnima se obratila i civilna žrtva rata Zlata Kranjčić koja se prisjetila strašnih dana i torture provedene u logoru Bučje i logoru Stara Gradiška, kao i predsjednica Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Hrvatski Feniks“ Jasna Jug koja je naglasila kako i dalje tragamo za istinom o nestalima i pravdom nad zločinima, ne samo u logoru „Bučje“, nego i svim stratištima hrvatskog naroda koja se nalaze širom Hrvatske.
Nestanak dr. Ivana Šretera
Predsjednik Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Ivan Turudić, govorio je o tome kako i danas tragamo za brojnim nestalima, a pri tome se, poput nekih od prethodnih govornika, osvrnuo i na nerazjašnjene okolnosti nestanka dr. Ivana Šretera koji je i najpoznatija žrtva ovog logora na Bučju.
„Ruku pomirenja smo pružili, ali oprost je teška riječ, vjerujte mi. To govori srce logoraša.“, rekao je Turudić koji je više od šest mjeseci proveo u srpskim koncentracijskim logorima.
Požeško-slavonski dožupan Ferdinand Troha je naglasio kako je naša županija u Domovinskom ratu pretrpjela strašna stradanja, a Bučje je jedno od tih mjesta.
„Velika je cijena slobode koju danas imamo i ne smijemo zaboraviti što se ovdje dogodilo i ne smijemo prestati tražiti naše najmilije.“, rekao je dožupan Troha, izrazivši obiteljima koje traže svoje nestale članove iskreno suosjećanje.
Državni tajnik Darko Nekić, izaslanik hrvatske Vlade i Ministarstva hrvatskih branitelja je rekao kako danas tražimo 1852 nestale osobe, među kojima su i 24 nestale osobe koje su bile zatočene u logoru Bučje.
Zločinački plan
„Svi logori kroz koje su prolazili hrvatski branitelji i civili pokazuju jedan zločinački plan koji je trebao rezultirati okupacijom Hrvatske. Bučje je bilo jedan od najvećih logora kroz koji su prošle brojne žrtve.“, rekao je Darko Nekić. Ovom je prigodom je državni tajnik pozvao sve one koja imaju nekih saznanja o nestalima da daju informacije i podatke kojima bi se omogućio pronalazak zatočenih i nestalih osoba.
Izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i gradonačelnica Pakraca Anamarija Blažević istaknula je kako se ovdje nalazi u trostrukoj ulozi jer, osim što predstavlja Hrvatski sabor i Grad Pakrac, ona je i članica obitelji osobe koja je nestala upravo u logoru Bučje i za kojom se još uvijek traga.
Ovim je putem dala podršku snimanju dokumentarnog filma o strahotama logora na Bučju te se složila s nekim ranijim izjavama kako hrvatski branitelji s ovog područja zaslužuju još veće priznanje za svoje zasluge te ne smiju biti zapostavljeni.
Dio se nikad nije vratio
„Ministarstvo hrvatskih branitelja iznimne napore ulaže u to kako bi se nestali pronašli.“, rekla je gradonačelnica Blažević i pri tome naglasila kako moramo vjerovati institucijama, jer obiteljima nestalih je teško kad se u medijima pojavljuju neprovjerene informacije koje bude nadu. Na kraju, zamolila je sve one koji imaju bilo kakva saznanja o našim nestalima da to jave, kako bi se pronašli barem njihovi posmrtni ostaci jer i imaju pravo na svoje posljednje počivalište, piše Compas.hr.
„Ovaj zloglasni logor „Bučje“ koji je postojao ovdje više od pet mjeseci, gdje su stradavali i Hrvati i svi oni koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom i bili joj odani. Dio njih je i razmijenjen, međutim, dio njih je otišao i u druge logore, a dio njih nije se nikada ni vratio. Tako da za njihovu sudbinu ni danas još ne znamo i to je jedna od trajnih zadaća svih nas i naše države da neprestane raditi na tome dok se ne pronađu svi nestali.“, rekao je umirovljeni general Marijan Mareković, izaslanik predsjednika Republike Hrvatske i posebni savjetnik za veterane Domovinskog rata.
