Zbogom, Siki, kapetane! Vidimo se na nekom drugom "terenu"...

S vremena na vrijeme dogode se u našoj životnoj sredini tragedije koje nikoga ne ostave ravnodušnim i koje nas duboko potresu. Takvo je bilo i jutro 4. prosinca kada nas je šokirala vijest da je umro naš sugrađanin i prijatelj, sportaš, sportski djelatnik i trener, Siniša Karačić Siki čiji posljednji ispraćaj je u četvrtak na Rimokatoličkom groblju u Pakracu, piše Compas.hr.

Nenadoknadiv je to gubitak prije svega za njegovu obitelj; suprugu Mihaelu, sinove Ivana (14), Kristijana (23) i Arijana (25), ali i za sve nas koji smo ga poznavali i poštivali i u čijim je srcima ostavio dubok i neizbrisiv trag.

Lider i vođa

Siniša je rođen u Pakracu 27. rujna 1965. godine, kao pilansko dijete, od oca Branimira i majke Jagode, a imao je i dvije sestre Branku i Ljiljanu. Ono po čemu je Siki ostavio dubok trag u životu Pakraca i Pakračana i po čemu ćemo ga najviše pamtiti je sport! Neosporno talentiran, predan radu i treniranju, oduvijek je pokazivao osobine lidera i vođe. Volio je sport i sport je volio njega pa je bio uspješan čime god da se bavio, a vjerojatno nikada nećemo saznati koja je sportska ljubav bila veća u njegovom životu – kuglanje ili rukomet?

Kao svako pilansko dijete odmalena je želio postati kuglač pa je koristio svaku priliku da baci koju kuglu na kuglani u podnožju Leptirovog brda. Uslijedili su prvi nastupi i uspjesi pa je dva puta bio pojedinačni juniorski prvak Općine Pakrac, u paru s Darkom Kirom prvak Općine i Regije Bjelovar, a ekipno s „Papukom“ treći u Hrvatskoj na Republičkom prvenstvu.

I u rukometu je uvijek bio najbolji ili među najboljima. Igrajući uglavnom na poziciji lijevog krila nastupao je za  „Jedinstvo“, kasnije  „Daruvar“ i  „Pakrac“. Kao mlad i perspektivan igrač igrao je i za reprezentaciju Regije Bjelovar i to protiv tadašnjeg prvaka Europe „Metaloplastike“ za koju je branio naš proslavljeni vratar Mirko Bašić. Naravno da mu je Siki, onako mlad i sportski drzak, prodao „frk“.

Ranjen četiri puta

Rat je Siniša dočekao praktički na kućnom pragu, na Pilani, a s ponosom je isticao kako je zajedno s desetak prijatelja osnovao prvi punkt u tadašnjoj Osnovnoj školi „Pero Prodanović“. Tko je poznavao Sikija, tko je s njime ikada dijelio svlačionicu, zna da je uvijek bio veliki borac i „fajter“, da je bio beskompromisan u svakoj utakmici, u svakom duelu. Dokaz da je ta beskompromisnost bila srž njegove prirode potvrđuje činjenica da je tijekom Domovinskog rata ranjen čak četiri puta. U jednom od ranjavanja stradala je desna podlaktica, dakle Sikijeva šuterska ruka, ali on je istom tom ranjenom rukom punom gelera već sljedeće godine opet jednako beskompromisno parao protivničke mreže.

Siniša Karačić Siki živio je za sport

Osim što je bio vrstan sportaš, Siniša je bio i važan sportski djelatnik pa je dva puta dobio gradsko priznanje za najboljeg sportskog djelatnika. Zabilježeno je da je 1999. godine, zahvaljujući Sikijevoj inicijativi i angažmanu pokrenut rad Rukometnog kluba „Pakrac“, prethodnika današnjeg RK LiPa. Igralo se na „Partizanu“ po hladnoći, kiši, čak i susnježici, ali i po zvizdanu i užarenom asfaltu. A Siki, on je uvijek bio tu, spreman za igru i nadigravanje. Rekao je da će igrati dok Pakrac ne dobije dvoranu, što se i dogodilo 2003. kada je umirovio svoj dres s brojem „8“.

Siki je parao mreže čak i nakon što je bio ranjen u ruku

Naravno da nakon toga za Sikija nije bilo mira ni mirovine pa se ubrzo aktivno, i naravno uspješno vratio kuglanju, u svoj Kuglački klub „Papuk“ s kojim je ostvarivao zapažene ekipne i pojedinačne rezultate u ligaškim, županijskim i regionalnim natjecanjima. Zbog zdravstvenih problema od 2013. godine Siki je malo smanjio intenzitet pa se ponovno aktivirao u rukometu, ovoj put kao trener mlađih kategorija, ali i u Ženskom rukometnom klubu „Lipik“. Više je vremena konačno bilo i za još jednu ljubav – ribolov pa je sa svojim „kormoranima“, Rencom i Špacirom, svaki slobodan trenutak provodio na Ramincu, u lovu na kakvog kapitalca.

Prodoran glas

Ipak, pošten, odan i predan kakav je uostalom bio cijelog svog prekratkog života, Siki je sportu ostao vjeran do kraja. Zadnju utakmicu odigrao je 21. studenog na kuglani u Pakracu gdje su u sklopu 9. kola 1.B Hrvatske kuglačke lige sjever dočekali „Podravku“. U remi 4:4 Siniša je ugradio bod i 561 srušen čunj! Vjeran je ostao i rukometu, prošle zime je s veteranima odradio 60 minuta revijalne utakmice, do prekida ligaških natjecanja bio je uz svog Ivana i njegovu ekipu te glavni trener ŽRK „Lipik“, ali i pomoćni trener seniorske ekipe RK LiPa.

Rukomet mu je bila velika životna strast

Teška je i tužna spoznaja da Sinišu Karačića Sikija više nećemo viđati među nama. Nećemo ga viđati na rukometnim utakmica, na tribinama ili klupi za trenere. Nećemo ga viđati ni na kuglačkim stazama niti će se u raspravama čuti njegov prodoran glas kada se otvori neka sportska ili životna tema. Falit će i na Ramincu, najviše njegovim „kormoranima“. Na toliko puno mjesta više nećemo viđati našeg Sikija. A opet, sjećajući ga se, sjećajući se svega što je u životu napravio, što je iza sebe ostavio i čime nas je u životu obogatio, bit će živ među nama, još dugo, dugo...

Zbogom kapetane!

Dva dana prije Sikijeve smrti poslao sam mu poruku jer me je zanimalo ide li zdravstveno stanje na bolje? Odgovorio mi je, kako drugačije, nego u sportskom duhu: „Za sad su gosti u prednosti, al ja se ne predajem nikad“. Gledano ovozemaljskim pravilima, Siniša Karačić Siki je 4. prosinca 2020. godine izgubio najveću utakmicu, onu za svoj život. Ali to su (samo) ovozemaljska pravila, a on se, kako je i sam rekao, ne predaje nikad. Baš zato što mu vjerujem  i baš zbog toga što je Siki toliko živ dok ovo pišem, stvarno vjerujem da on svoju životnu utakmicu nije izgubio nego ju je samo preselio na neki „drugi teren“ na kojem nam je jednog dana svima zaigrati.

Do tada... Zbogom kapetane!

Siki je bio uvijek rado viđen gost na druženjima

Sikijeve dvije najveće ljubavi bile su kuglanje i rukomet