on probija vlastite granice
Bjelovarčanin Velibor Pađan trčao 38 sati po Sloveniji: "Utrku ne bih završio da nije moje obitelji"
Foto: Privatni album
Među elitom europskog ultra trčanja
UTRKA ŽIVOTA Velibor Pađan trčao 29 sati oko Balatona: "Na kraju trči samo karakter, noge su odustale..."
"To su prije svega dobri ljudi, legende, kraljevi, strojevi ultraškog trčanja. Svaki od njih ima tisuće kilometara u nogama. Biti među takvim ljudima nije samo sportska stvar, nego privilegija", ističe Pađan
100 MILJA ISTRE
Velibor Pađan iz Bjelovara istrčao 168 km u Istri: "Spasio me masni bilogorski špek"
KULTURNI SPEKTAKL
Glazbenici iz Mađarske oduševili daruvarsku publiku: ''Već se pripremamo za iduću godinu''
GAREŠNIČKA BICIKLIJADA
Pedesetak biciklista promoviralo prirodnu i kulturnu baštinu moslavačkog kraja
BJELOVAR - Bjelovarčanin Velibor Pađan otrčao je XX. NN Ultrabalaton! Riječ je o posebnom 20. izdanju jedne od najprestižnijih i najpopularnijih trkačkih manifestacija u Srednjoj Europi. Naime, ultramaratonska utrka obuhvaća jedan krug oko jezera Balaton u Mađarskoj i duga je 209 kilometar.
Kako su se ponosno pohvalili iz Atletskog kluba Borik čiji je Pađan član, njihvom Vitezu od Borika trebalo je 29 sati, 16 minuta i 15 sekundi da optrči mađarsko more.
Start utrke je bio u petak, 24. travnja u 7:00 ujutro, a pred Veliborom je bio najduži izazov u njegovoj trkačkoj karijeri.
- Krug oko Balatona dužine 209 km. Asfalt koji Veliboru baš i nije omiljena podloga i vrućina nisu mu baš išle u korist, ali na kraju je sve proteklo u redu i Velibor je stavio kvačicu i na ovu zahtjevnu utrku. U cilju ga je dočekala njegova obitelj koja mu je bila podrška tijekom cijele utrke. Kapa do poda. Čestitke Velibor, poručili su iz Atletskog kluba Borik.
Detaljno izvješće kako je bilo, napisao je sam Velibor. Uživajte u čitanju.
-------
Što reći nego da sam ponosan, sretan… I maloooo me noge bole.
Dok sam planirao ovu utrku i razgovarao s prijateljima koji su je već istrčali, u glavi je bilo puno respekta jer ipak se radi o jednoj ozbiljnoj dužini. Nije to ona priča “idem malo protegnuti noge”, nego prava ultra avantura gdje već na sam spomen kilometraže se pitam "bude li to išlo"? Jer imam iskustva i znam kako je ozbiljno ući u ovakvu utrku. Naravno sam sam sebe tisuću, milijun puta pitao hoću li uspjeti. Inače, riječ je o najpopularnijem sportskom događaju u Mađarskoj - NN Ultrabalatonu, koji se 2026. godine održava po 20. put. Utrka jednog punog kruga oko Balatona ujedno je i najduža trkačka utrka u srednjoj Europi. Sudionici je mogu završiti pojedinačno ili u štafeti, ali meni je uvijek cilj odabrati onu najtežu opciju i to uvijek i biram, pa kako bude.
Jer zašto jednostavno, kad može komplicirano. Uvijek me znaju pitati "zašto" Odgovor je uvijek jednostavan, a to je pomicanje granica jer još uvijek to mogu. Iako sam trail trkač i zadnjih nekoliko godina biram samo ultra utrke, iskreno, cestovno trčanje baš i nije moja najveća ljubav. Blato, kamenje, planina i šuma ipak imaju više, rekao bih, adrenalina i spoja s prirodom.
Slučajna ideja
Često znam reći svojim trkačkim kolegama da volim otići u šumu i vratiti se blatan kao dijete i sretan jer sam se ispuhao ludirajući se po šumi. Iako sam istrčao i ozbiljne cestovne utrke preko 100 km nije bila nepoznanica što ću i kako, nervoza naravno je, ali odlučio sam istrčati i ovu, jednu od najozbiljnijih ultramaratonskih utrka u Europi.
Ustvari, sve je krenulo prije dvije godine kada sam s obitelji bio na obiteljskom planinarenju i u kampu na Balatonu. Jedno jutro sam ustao i rekoh supruzi da idem odraditi trening na obližnju goru. Popevši se gore došao sam do jednog vidikovca s kojeg se pružao predivan pogled na beskrajni Balaton. I naravno, trčeći nazad prema kampu, eto ideje, da se probam prijaviti iduću godinu za tu utrku.
Samo ću reći da i supruga, a i klinci naravno, uz moju sestru, nisu baš bili oduševljeni idejom. Zašto? Jer tata uvijek kuka da ga bole noge od ceste. Ali, eto mene dvije godine kasnije na cilju s trkačima iz cijele Europe. Utrka je krenula u petak u 7:00 ujutro. Taman kad normalni ljudi piju prvu kavu i razmišljaju što će za doručak na terasama hotela na Balatonu, ja krećem u avanturu od koje će me kasnije boljeti mišići za koje nisam znao da postoje.
Želim ustvari reći koliko je cestovno trčanje ozbiljno jer imamo tu jednu vrstu statičnog držanja tijela koje zahtijeva strašnu pripremu tijela i divim se trkačima koji trče cestovne ultre i to rade u nekom vremenu istrčavanja koje nama rekreativcima ponekad nije zamislivo.
Pad u prvim kilometrima
Već u prvim kilometrima, u velikoj gužvi na startu, popiknuo sam se na nosač vrata biciklističke staze i dobro pao. Bio je to lagani salto, ali na sreću, bez teže povrede, samo zguljeni dlanovi, ali sam se brzo digao i nastavio dalje uz naravno, prvu pomisao "pa kako me to krenulo". Imali smo 31 h limita za završetak, uz nekoliko kontrolnih točaka tijekom cijele dužine gdje je također postojao vremenski limit i ako zakasniš, vrlo elegantno dobiješ oznaku DNF i priliku da iz auta gledaš druge kako se još pate.
Imali smo i kontrolu čip narukvice, tako da smo morali paziti da se na pojedinim točkama prijavimo. Zanimljiva je stvar i to da su nas organizatori upozorili da svaki prelazak preko željezničke pruge pazimo i da ukoliko vidimo signal za dolazak vlaka, a njega nema neko vrijeme, ne smijemo prelaziti prugu, a ako pređemo biti ćemo DNF, sve se pomno volonterski pratilo. Kod ovakvih dužina postoji jedno, rekao bih, sveto pravilo kojeg se svaki trkač mora držati, a to je stalan unos hrane i tekućine.
Nema filozofije, nema glume heroja. Ako to izostane, utrka vrlo brzo završi. Tijelo jednostavno kaže: “Hvala, bilo je lijepo, ali ja dalje ne sudjelujem”. Zato se jede, pije i gura dalje, čak i kad ti se više ništa ne jede i kad voda više nema okus osvježenja nego radne obveze.
Tijekom cijele utrke odlučio sam piti običnu vodu s dodacima magnezija i elektrolita, a na okrijepama uzimati limun kao c vitamin, čokoladu za šećer i grickalice s maslinama za sol, i opet nešto naučio i stekao novo iskustvo, pokazalo se kao ispravno. Prvi dio utrke, sve do nekih 75 km, imao sam priliku trčati s pravom legendom, gospodinom cestovnog trčanja, ultra utrka i kojem stvarno dugujem veliko hvala za sve savjete, iskustvo i odgovore koje je nesebično dijelio putem, to je legenda trčanja iz Virja, gospodin Mirko Antoljak. Kod ovakvih utrka svaki savjet zlata vrijedi, a kad dolazi od nekoga tko je prošao sve moguće scenarije, onda slušaš pažljivije nego GPS kad kaže “skreni lijevo” na mom satu. Samo da se osvrnem malo i na krajolik da trčeći oko Balatona stvarno vidiš svu ljepotu tog jezera. Pogledi su fenomenalni, voda tirkizne boje, netaknuta priroda, mir, a u daljini čak i obližnje gore, odnosno vulkani, što cijeloj priči daje još neku posebnu dimenziju.
Hitna, krvavi žuljevi, suze...
U jednom trenutku zaboraviš da si usred ultramaratona… A onda te noge vrlo brzo podsjete, ali opet skreneš pogled u taj beskraj i trčiš. Po danu nas je sunce pošteno pržilo, a noć je donijela svježinu i ugodnije uvjete za trčanje. Ipak, meni je osobno najteži dio uvijek noć. Samo trčanje po noći traži sto posto koncentracije jer jedan krivi korak može biti presudan. Spava ti se, umoran si, ne vidiš najbolje, glava počinje voditi neke svoje razgovore i svašta prolazi kroz misli. Tijekom dana, pod jakim suncem, moglo se čuti i vidjeti i hitnu pomoć više puta jer bilo je raznih intervencija i situacija. Konkretno, naišao sam na trkača kojeg su nosili na nosilima prema hitnoj. Na jednoj okrjepi jedna cura je sjedila s krvavim žuljevima, u suzama, i to su trenuci koje je teško gledati. U tim situacijama staneš, pitaš dali mogu pomoći, pružiš ruku, spustiš se do trkača i unatoč svemu, osjetiš koliko je tanka granica između uspjeha i odustajanja, neopisivi su ti trenuci.
Teško je ostati ravnodušan, poželiš pomoći, ali znaš da nema riječi koje mogu promijeniti trenutak. I onda i tebi dođe knedla u grlu, jer znaš da se netko možda pripremao godinu dana i jednostavno više ne može dalje i da to isto može tebe zadesiti u bilo kojem trenutku i naravno moliš Boga da ne bude tako. Ali onda dolazi zora, sviće… Eee, tu kreće prava borba. Već si osam ili devet sati u noći, tijelo traži krevet, oči se same zatvaraju, malo se popikavaš, grebeš đonom jer ne dižeš baš pravilno noge, a moraš dalje.
To je onaj dio utrke gdje više ne trčiš zbog forme nego zbog karaktera, tu počinje imati ulogu glava. Nas iz Hrvatske mislim da je bilo šestero, pet muških i jedna cura, i čini mi se da smo svi bili iz različitih klubova. Nažalost, cura je odustala, Mirko i ja sreli smo je na jednoj okrjepi. To su uvijek teški trenuci za nas trkače kad vidiš nekoga svog da mora stati.
Pokušaš bodriti, pogurati, ali ponekad jednostavno ne ide. Tada nastavljaš dalje, ali misli ostaju s njima iako su odustali samo da su dobro. Isto tako, odustao je i jedan kolega, vrhunski trkač, to je Juro Buljan, čovjek kojeg stvarno smatraš strojem, koji je do prije koji dan istrčao ultra utrku u top vremenu i sada je tu, opet trči, to su legende, rekao bih i profesionalci, znalci i znaju kada treba stati da ne naprave sebi neku težu ozljedu.
Kolege svemirci
Ali, ultra je upravo to, ovdje nema garancije, nema sigurnih favorita, nema ega. Samo dan, noć, staza, tijelo i glava, jednostavno se svo to mora posložiti. Na kraju, kao šećer, spomenuo bih dvojcu trkaća koji su svemirci, koliko trče, u kojem vremenu to istrče, ponovno se sto puta pitam kako, jer uvijek kažem, sve su to rekreativci, a trče kao profesionalci, i jednostavno uvijek mi se daje odgovor "to je neprocjenjiva ljubav prema trčanju, to je način života". Oni su Mislav Krmpotić i Mario Čeliković, svjetske klase.
Moram pohvaliti i organizaciju utrke jer stvarno je sve bilo na visokoj razini. Na manjim okrjepama svakih 5 km je bilo sve što je potrebno da doslovce nisi morao osim tekućine nositi ništa, volontera je bilo dovoljno, a staza je uz GPX trag bila po meni dobro označena i pregledna, nisam imao ni jedno fulanje staze. Posebnost ove utrke je i to što je dozvoljena pratnja na biciklu kroz cijelu utrku, što uvelike pomaže logistički i u tome da imaš manje vrijeme zaustavljanja i stalnu podršku koju imaš u samom trčanju. Već od prvog dana kada sam u jutro krenuo, supruga i klinci su me čekali na prvim okrjepama i pružali ogromnu podršku, posebno prije noći i tih 75 km koji su bili važna prekretnica tj. prva veća okrijepa.
Bilo je tu i transparenata od starije kćeri, kao i bezbroj poruka podrške napisanih na asfaltu pri ulasku u male okrijepe koje su naravno podizale adrenalin i želju za završetkom utrke. Isto tako, cijelo vrijeme ekipa iz mog kluba AK Borik i par mojih trkačkih „luđaka“ me pratila online kroz moje prolaze. I onda u noći, kad vidiš da oni ne spavaju nego ti šalju poruke podrške, e to je nešto neopisivo, to te nosi dalje.
Sin na romobilu, kćer trči uz mene
U zadnjim kilometrima utrke dogovor sa suprugom bio je da najstariji sin jedan dio ide uz mene na romobilu, a u zadnjih otprilike pet kilometara pridružila mi se i srednja kćer, koja za sada, moram se pohvaliti, pokazuje zanimanje za trčanje, ide na atletiku i jako voli trail. Na kraju nas je iz Hrvatske završilo četvero. I moram ponovno reći, to nisu samo trkači, to su prije svega dobri ljudi, legende, kraljevi, strojevi ultraškog trčanja. Svaki od njih ima tisuće kilometara u nogama koje većina ljudi ne može ni zamisliti. Biti među takvim ljudima nije samo sportska stvar, nego privilegija.
I iskreno, ponosan sam što sam bio dio ekipe koja je tamo stajala na startu, a još ponosniji što smo zajedno stigli do cilja. Utrku sam završio za 29 h i 16 min kao 157. od ukupno 396 trkača pojedinaca, s tim da je 182 trkača DNF.
Rekao bih da ovakve utrke ne ostavljaju samo kilometre u nogama nego i uspomene u glavi, nova prijateljstva i još veći respekt prema svemu što ultra trčanje zapravo jest. Na kraju tog dana, te subote, moj je osjećaj vrlo jednostavan, ponosan sam. Kao amater, rekreativac, ali i kao netko tko živi trčanje uz posao, obitelj i sve obaveze.
Mislim da svi mi koji se bavimo trčanjem i završimo bilo koju utrku, nebitna je kilometraža, imamo pravo biti ponosni. To nije samo sportski rezultat, ili ozbiljno pomicanje granica ljudske snage, volje i uma, to je ispravan način života. Uvijek naglašavam da Hrvatska ima jako puno vrhunskih trkača, amatera i rekreativaca, koji postižu rezultate na razini profesionalaca svjetske razine. I to je nešto neprocjenjivo jer dolazi iz čiste ljubavi prema sportu, bez obzira na sve životne obaveze koje svi nosimo. Trčite, hodajte, vozite bicikl, planinarite..., živajte!
Hvala mojoj obitelji, sestri, AK Borik, mojim planinarima HPD-a Bilogora, jednoj skupini AKP i svim dragim ljudima koji me uvijek podrže u nekim novim budućim izazovima.
Do nove avanture...
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
VELIKI USPJEH
Državno zlato stiglo u Čazmu: Mislav Murlin prvak Hrvatske u hrvanju na pijesku, Ana Murlin treća
otvoreno prvenstvo
Bjelovarske gimnastičarke rasturile u Čakovcu: Osvojile dva zlata, četiri srebra i četiri bronce
jednostavno rasturaju
Daruvarski gimazijalci najbolji gameri u Hrvatskoj, Goran Flanjak viceprvak u FIFI 26.
PONOS GRADA
Bjelovarske mažoretkinje su viceprvakinje Hrvatske: ''U listopadu putujemo u Italiju''
×
![]()