Trener RK LiPa Dean Nagy Deki: "Borimo se za opstanak, a navijači nas bodre kao da smo prvaci"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
"Nekad trener, nekad službeni predstavnik. Ponekad i pomoćni trener, a po potrebi i redar na utakmicama. Ili noćna mora svakog redara, kako kad. Ipak, uvijek na dužnosti i uvijek tu negdje. Uvijek psiholog i savjetnik, uvijek čovjek iz sjene. Po potrebi kritičar, nikad previše. Uvijek u pravu. Ponekad shvatimo prije, uglavnom kasnije", ovim je riječima ekipa Rukometnog kluba LiPa opisala Deana Nagyja Dekija koji je, kažu, odgojio i održao na okupu generaciju (znao on to ili ne) koja lagano prepušta igračke uzde mlađima od sebe.
Dean Nagy trener je Rukometnog kluba Lipa, koji unatoč dosta lošem jesenskom dijelu prvenstva, nije izgubio podršku svojih navijača. Naprotiv. Rukometaši LiPe zaključili su polusezonu 2. HRL Istok na pretposljednjem 9. mjestu s osvojena četiri boda. Iza njih je samo Slavija iz Starog Petrovog sela koju su ovog vikenda pobijedili rezultatom 36:17 pred više od 150 navijača.
U prvom dijelu prvenstva izgubili ste gotovo sve utakmice. Pobijedili ste samo Novu Gradišku u posljednjoj utakmici i ovog vikenda Slaviju iz Starog Petrovog sela. Kako biste to objasnili?
- Rezultati seniora su u skladu s prošlogodišnjim, gdje smo se do posljednjeg kola borili za opstanak. Igrački kadar nam je u prvom dijelu sezone bio značajno prorijeđen. Upravo zbog toga smo se odlučili da bez obzira na rezultat, kroz treninge i utakmice probamo afirmirati što mlađu ekipu kako bismo stvorili dugogodišnju bazu. I onda jednog dana kad dosegnemo određenu kvalitetu, i ako se pojavi pokoji sponzor, ozbiljno ucrtamo Pakrac na rukometnu kartu. Nitko se nije naigrao u našoj dvorani. Iako smo lani izgubili od vodećeg Borova s 12 razlike, do 40. minute smo bili u egalu. Na domaćoj utakmici s Orahovicom nam se kod šest razlike za nas ozlijedio najbolji igrač Smiljčić, što nas je totalno izbacilo iz utakmice. Barem mene. Protiv Osijeka 2 vodili smo 6 razlike osam minuta prije kraja, i samo zbog naše ludosti i brzopletosti jedva smo uhvatili neriješen rezultat.
POGLEDAJTE KAKO NAVIJAČI I RUKOMETAŠI SLAVE NAKON POBJEDE:
Što se zapravo događa?
- To nam se događa zbog smanjenog broja igrača koji konstantno i kvalitetno mogu igrati ovu ligu. No, Sommer se vratio pred kraj prvog dijela sezone, Vonić, Krucki, Bartoluzzi se vraćaju lagano rukometu. Sad smo konkurentniji. Evo, kada smo išli u Brod, kojeg smo izbacili iz kupa i koji je objektivno sastav naše kvalitete, naš najbolji strijelac Macura morao je kao trener s curama na utakmicu. Nije nastupio u Brodu, izgubili smo tijesno, a vjerujem da bismo s njim pobijedili. Treniramo puno, mladi su živnuli i vidno napreduju. Problem su nam gostujuće utakmice na koje zbog prirode posla ne mogu ići. Ne kažem da je to uzrok lošijim igrama, ali ne mogu objektivno analizirati, a svakako se tu nešto računa i kvaliteta protivnika. Srećom, u klubu se radi ozbiljno, pa imamo šest licenciranih trenera, od kojih uvijek netko može sa seniorima na put. Rukometni klub je pogon, naravno da su seniorski rezultati ogledalo kluba, no sve je u oku promatrača.
Što mislite pod time?
- Naši klinci LiPa ove su godine u mini rukometu zauzeli treće mjesto u Karlovcu na neslužbenom prvenstvu RH među trideset ekipa. Pakrac je izabran od strane EHF i HRS-a među samo pet gradova u RH da uđe u projekt razvoja rukometa u vrtićima i tu moramo dati posebno priznanje našem učitelju Luciću. Uskoro će se objaviti klip iz Pakraca na platformi koju prati 150 milijuna posjetitelja.
Tako da je klub jedna velika obaveza, koju hendlaju uglavnom predsjednik Lopar i po meni jedna velika ljudina Dario Papušek. Nisu tu samo treninzi i utakmice, za svako kolo treba naći doktora, zapisničara, mjerača vremena... Za to treba jako puno ljubavi i odvajanja privatnog vremena. Bez curki sa zapisnika mi jednostavno ne bismo mogli funkcionirati, seniorski rukomet je samo kotačić, koji ima probleme u funkcioniranju baš kao i sve manje sredine.
Rekli ste mi da je vaš zadatak, osim rukometa i rukometaša, stvoriti što kvalitetnije ljude. Kako to radite?
- Pokojni Martin, jedan od najvećih lokalnih sportskih radnika, znao je u šali reći. "Kume, daj mi onog lošeg u školi, ovaj što puno uči će otići na fakultet". Mi smo osuđeni na stvaranje igrača, baš kao i Grkinić u Daruvaru ili brojni Grge i Luje, zanesenjaci u manjim sredinama. Ali onoga trena kada mladi čovjek upiše fakultet ili nađe posao kako bi zaplovio u život koji je pred njim, rukomet i sport padaju u drugi plan. Mi im kroz sport možemo pomoći da iz adolescentske dobi izađu kao kvalitetniji ljudi i poticati sve talente koje imaju, ne samo sportske, i nadati se će se nakon završenog fakulteta vratiti u Pakrac i Lipik te da će upravo oni na isti način odgajati generacije koje sad tek upisuju vrtić koji sam gore spomenuo... S istom ljubavlju prema sportu, ljudskim odnosima i najbitnije na najbolji mogući način prezentirati specifičnosti sredine iz koje dolazimo, a mi jesmo - bez lažne skromnosti - lokal patrioti s razlogom jer Pakračani i Lipičani su drugačiji, jednostavno specifični... Nema ljepšeg osjećaja nego kada ti netko koga si u sport uveo kao dječaka ili djevojčicu, prošao s njim zabrane igranja zbog loših ocjena, prošao njegove ili njezine prve ljubavi, donese pozivnicu za svadbu ili ti radostan javi da je postao roditelj. Ti trenuci su emotivna plaća nama koji smo se trudili ponekad i pogrešnim savjetima da svi skupa nađemo način kako da jedni drugima učinimo život veselijim i ljepšim.
Iako vjerojatno ni vi osobno ni igrači ni navijači niste zadovoljni stanjem na ljestvici, dvorana je skoro uvijek krcata navijačima. Kako objašnjavate taj fenomen?
- Još kad sam kao klinac dolazio iz Dubrovnika u Lipik i Pakrac, vidjelo se da je Pakrac naklonjen dvoranskim sportovima. Igrala se vrhunska odbojka, tu je naravno bio i mali nogomet, odnosno Dudovo bure, i tribine su uvijek bile pune. Tako je bilo i na "Partizanu" kada se igrao rukomet. U to vrijeme trenirao sam rukomet u Dubrovniku u dvorani, a na betonu u Pakracu sam gledao Sikija, Renca, Osmaka, Tetka i mnoge druge. Kada smo prešli u dvoranu, uvijek je bila pristojno popunjena. Naša je publika inače na glasu kao malo vatrenija. Iako sam posljednjih godina izbivao iz dvorane, znam da se taj trend nastavio. Ali za ovo što se događa ove sezone, nema racionalnog objašnjenja.
Malo je premierligaških utakmica koje imaju ovakvu atmosferu, tako da mnogi koji dođu ovdje, ostanu zatečeni. Primjerice, nakon utakmice s Orahovicom, prišao mi je jedan od njihovih najiskusnijih igrača Kiš, koji je valjda igrao sve lige koje postoje i koji je trenutno usprkos godinama najbolji strijelac naše druge lige, i rekao mi da nikad nije doživio ovakvu atmosferu.
Zašto se događa to ludilo na tribinama?
- Kao prvo u seniorskoj ekipi nastupa 16 mladih ljudi iz Pakraca i Lipika, uz dva tri momka koji kao da su naši. Svakog od njih dođu pogledati mama, baka, dva, tri prijatelja, a tu su, naravno, i zaljubljenici u rukomet koji ga prate dugi niz godina. I to je naša publika kojoj se obraćamo svaka dva tjedna. Oni znaju da mi nemamo takvog igrača koji će sam riješiti utakmicu, znaju da ćemo napraviti barem petnaest nesmotrenih grešaka, ali znaju da svi ti momci igraju srcem. Nitko od njih nije dobio ni jednu majicu na dar, štoviše kad se ostane na piću poslije utakmice sami skupljamo novac jer ono što klub ima na raspolaganju dovoljno je za osnovne potrebe, a to su dvorana, prijevoz, suci, djeca i tako je već 20 godina. Ljudi dolaze i od nas očekuju bespoštednu borbu.
Ono što trenutno na domaćinskim utakmicama dajemo je sat i pol čistog adrenalina, vožnju u kojoj svi dajemo više od realnih mogućnosti, što zbog nas, a što zbog tih ljudi koji nedjeljom na pet stupnjeva po mrklom mraku u 20:00 sati ispune tribinu. Posljednjih nekoliko kola jesenskog dijela pridružili su nam se prijatelji iz Lipika i Dobrovca. Stvaraju stvarno fanatičan dekor i tjeraju naše igrače da idu do iznemoglosti. Nadam se da će se to prijateljstvo i dalje nastaviti i na tome sam im beskrajno zahvalan. Nikad neću zaboraviti riječi jednog prijatelja, koji je još kao igrač u poodmakloj dobi jednom prilikom na gostovanju u Novskoj rekao: "Ma i sad kad vidim mamu na tribini, sve me nekako trnci prođu!". Naši momci imaju tu sreću da im na jednoj strani tribine sjede roditelji, u sredini simpatije ili cure, a na kraju tribine pravi navijači. Vrijeme će proći, ali uspomene će ostati i znam da će oni za tridesetak godina dolaziti na utakmice kao gledatelji i pričati novim generacijama: "E, kako je to bilo dok smo mi igrali..."
Kakva je trenutna situacija s igračima?
- Nikada nisam trenirao ovako specifičnu grupu ljudi. Svi do jednoga, ali baš svi su krasni mladi ljudi. Privatno divni, pristojni, s osobnim problemima koje su naučili da ne nose na teren. No, onoga trenutka kada uđu u dvoranu i obuku dres, u veliki dio njih kao da uđe netko drugi i uporno šapće: "Zbogom pameti, zbogom pameti..." Toliko nesmotrenosti i nelogičnosti, toliko nepotrebne priče sa sucima... To što mi sve napravimo u jednoj utakmici, neki drugi naprave u polusezoni. A sve to zbog velike želje da naprave nešto dobro i da pobijede. S tim se trenutno borimo, ali ide to prema dobrome, već četiri domaće utakmice odigrali smo pametno.
Dobro je da mlađi igrači lagano stasaju tako da stignemo odmoriti starije i u nedostatku snage smanjimo ludosti. Opet naglašavam, mi nemamo ekstra pojedinca koji će sam dobiti utakmicu, imamo kolektiv u kojem jedan drugome mora čuvati leđa i s osmijehom odigravati utakmice, bez prigovora. Dati maksimum i uključiti ludost koja nas krasi. Tek kad dvorana u Pakracu postane neosvojiva za veliki dio lige i kada protivnički igrači pred put u Pakrac pomisle: "Uf, opet Pakrac!" tek onda ćemo biti na pravom putu i moći ćemo uopće razgovarati o ambicijama i planovima. Naravno, sve na jedan drski, ali sportski, fair play način.
Kakav ste trener? Kakve su vam ambicije?
- Iako je iza mene sad već dvadesetak godina rada u rukometu, nisam, niti sam ikad bio, vrhunski trener koji će kroz mjesec dana stvoriti igru i pobjede. Ono zbog čega sam tu je stvaranje zajedništva u kolektivnom sportu kod ovih mladih ljudi. S neupitnim zajedništvom, naučiš pobjeđivati, a kroz pobjede budiš ambiciju. Tada će sve to prepoznati i sponzori, a kroz sponzore ćeš moći doći do kvalitetnog trenerskog kadra, koji će nadograditi ekipu. To su nam jedine ambicije. Što se tiče rezultatskih ambicija, one su tu, sve smo bolji. No, puno, puno rada je pred nama, prije svega u obrani, tranziciji i glavama igrača da dođemo do mirnoće u realizaciji.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!