novi projekt
MojPortal.hr pokrenuo besplatni Mali oglasnik za središnju Hrvatsku, oglasi odmah i zaradi!
Foto: Slavica Trgovac Martan
BJELOVARSKA LEGENDA
Hrvoje Horvat Cveba: ''Titula europskog prvaka s Partizanom draža mi je od olimpijske medalje''
''Igrali smo po okolnim selima. Recimo, sjeli bismo na bicikl, trener Seleš prvi, a mi ostali za njim, i odvezli bismo se tako do Ivanske koja je imala jak klub'', prisjeća se Horvat
ONA ZNA ŠTO ŽELI
Tania Dujanović (10) nova je glazbena nada Daruvara: ''Odmah sam znala da je saksofon za mene"
ČUDO OD ŽENE
Mirjana iz Daruvara dokaz je da žena može sve: ''Radila sam u hotelu, na hitnoj, a sad vozim autobus''
Boginja slastica
Slatka priča frizerke Nine koja je tortama osvojila Bjelovar: "Tisuće sam ih ispekla! I tri zaboravila..."
Iako su prošle 54 godine od veličanstvenog finala rukometnog Europskog kupa prvaka, u kojem je bjelovarski ORK Partizan slomio njemački Gummersbach, jedan od glavnih protagonista te sportske priče, Hrvoje Horvat Cveba, i dalje o time trenucima priča emotivno, sa suzama u očima.
- Do tada nitko nije vjerovao da mali Bjelovar može postati prvak Europe i pobjeđivati velike protivnike. A dokazali smo da možemo – ispričao je legendarni Cveba u srijedu, 11. ožujka, učenicima Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar, u kojoj je gostovao u sklopu projekta ''Upoznaj svoje sugrađane''. Čovjek koji je odigrao 14 rukometnih sezona, od kojih je osvojio osam, dvostruki osvajač Kupa Jugoslavije, dugogodišnji kapetan reprezentacije Jugoslavije, višestruki član rukometne reprezentacije svijeta, čovjek koji u kolekciji ima i zlatnu medalju s Olimpijskih igara u Münchenu 1972, što je san svakog sportaša, priznao je mladim Bjelovarčanima kako se niti jedna medalja i pehar ne mogu mjeriti s pobjedom koju je zlatna generacija Partizana ostvarila tog 19. veljače 1972. u Dortmundu.
Veličanstven doček
- Kad smo se vratili u Zagreb, u zračnoj luci su nas dočekale stotine ljudi koji su nam željeli čestitati na pobjedi. U Bjelovar smo se vraćali autobusom, a pratilo nas je pedesetak automobila. Kad smo prolazili pored maksimirskog stadiona, ondje se igrala utakmica, a spiker je pozvao sve da se okrenu prema cesti kojom prolaze europski prvaci – prisjetio se emotivnih trenutaka Horvat.
Čitavim putem do Bjelovara, u svim mjestima, kaže, ljudi su izlazili na ulicu kako bi ih pozdravili i mahnuli im. A u Bjelovaru je uslijedio još veći spektakl.
- Autobus je stao kod parka koji je bio potpuno ispunjen ljudima. Čim smo izašli van, navijači su nas podigli na ramena i nosili po centru – kaže Horvat koji o tim trenucima priča puno emotivnije nego o nastupima u velikim europskim arenama, nošenju zastave ispred reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Monterealu i drugim velikim događajima u sportskoj karijeri.
Dodaje kako su tjedan dana prije spektakularnog dočeka u Bjelovaru on i njegovi suigrači doslovno pobjegli iz grada u kojem je uoči velikog finala vladala grozničava atmosfera.
- Stalno nam je netko prilazio i vukao nas za rukav kako bi nas pitao što mislimo da nas očekuje, kako ćemo igrati, hoćemo li ''maznuti'' Gummersbach… Zbog toga je pokojni trener Željko Seleš donio mudru odluku i sve nas odveo u Njemačku – kaže Horvat.
Nasamareni Gummersbach
Vrijeme do finala bjelovarski rukometaši odlučili su iskoristiti za pripremne utakmice s tamošnjim ligašima, kako bi vidjeli kako u praksi funkcionira njemački rukomet. Prvo su zaigrali protiv Hamburga koji su pobijedili s jedan razlike, a na putu prema Dortmundu su zastali kod novog ligaša u Bremenu. Ondje je, kaže Cveba, trener Seleš povukao genijalan potez.
- Na tu je utakmicu došao trener Gummersbacha sa svim igračima, sjedili su u četvrtom redu i gledali kako igramo. A naš trener Seleš odlučio nas je pomiješati na terenu. Lijevo vanjskog je stavio na poziciju desnog, pivota na krilo i obrnuto…Igramo mi tako s tim novim ligašem koji je bio nikakav, susret završi 23:23, a Gummserbach nam se sa tribina smije – prisjeća se Horvat.
Igrači i trener Gummersbacha za koji dan u finalu Kupa šampiona shvatili su da su nasamareni. ORK Partizan je na dortmundskom parketu pokazao svu svoju snagu i pobijedio rezultatom 19:14, što je bila do tada najveća zabilježena gol razlika u finalu Kupa. Svijet je ostao zadivljen bjelovarskom igrom, posebice dotad neviđenom finesom koja je s vremenom postala dio rukometnog standarda. Riječ je o ''cepelinu'', čuvenom potezu koji su proslavili Cvebini suigrači Ivan Đuranec i Miroslav Pribanić, odnosno situaciji na terenu kada lijevo i desno krilo izmjenjuju visoku loptu, ili krilo dodaje visoku loptu igraču na crti.
- Osim ''cepelina'', imali smo još jednu specifičnu akciju na čovjeka više koju danas igra pola Europe, a kada je igraju, kažu da igraju ''bjelovar'' – kaže Horvat.
Bjelovarske finte
Jedinstvene rukometne ''fore'' bez kojih je vrhunski rukomet danas nezamisliv, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća nastajale su u gotovo nikakvim uvjetima. Bjelovar u to vrijeme, podsjeća Cveba, nije imao čak ni dvoranu za treninge.
- Ja sam počeo igrati rukomet s 11 godina, u četvrtoj momčadi Partizana. Sve momčadi je trenirao trener Željko Seleš. Igrali smo po okolnim selima. Recimo, sjeli bismo na bicikl, trener Seleš prvi, a mi ostali za njim, i odvezli bismo se tako do Ivanske koja je imala jak klub. Sjećam se, tamo je igrao jedan odličan, visoki Vojković, uvijek sam želio biti poput njega – smije se Horvat.
Kondicijske treninge su, dodaje, često odrađivali u livadama oko Bjelovara, a rukomet se igrao na ''betoncu''. Službene utakmice ORK Partizan je neko vrijeme igrao u Karlovcu koji je imao veliku dvoranu.
- A i ondje smo se morali prilagoditi. Kako je dvoranu koristila tamošnja škola, mi smo treninge odrađivali u šest ujutro, do osam smo morali izaći zbog školaraca. Popodne i navečer su prednost imali njihovi klubovi pa smo mi na red dolazili tek u pola 12 uvečer – kaže.
Trener Seleš je vodio računa da njegovi igrači uvijek budu u dobroj kondiciji, da su tehnički potkovani i da imaju dobru taktiku. Cveba kaže kako mu je u rukometnom stasanju puno pomogao stariji brat Zdravko koji je prije njega igrao u prvoj i drugoj postavu Partizana.
Bratova pomoć
- On je bio ambiciozan, ali ne za sebe nego za mene. Puno je radio sa mnom, pokazivao mi kako da držim ruku, kako da pucam… - kaže.
U prvu momčad Partizana Hrvoje Horvat dospio je sa samo 15 i pol godina, i to gotovo igrom slučaja.
- Moj veliki uzor i najveća bjelovarska rukometna legenda Božo Petr, koji je inače bio prvi reprezentativac iz našeg grada, slomio je ključnu kost i trener Seleš me ubacio u prvu momčad umjesto njega. Istina, u početku sam više sjedio na klupi no što sam igrao, no s vremenom sam sve više bio na terenu – otkriva.
Dodaje kako u to vrijeme ponuda sportova u Bjelovaru nije bila raznolika kao danas, a rukomet su svi voljeli. Svim dječacima najveći uzor bio je upravo spomenuti Božo Petr.
- Prije nekoliko godina zvao me bivši hrvatski reprezentativac, golman Vlado Šola, za nešto mu je trebao podatak o Petru. Pitao me jesam li čuo za njega. Kako ne bih čuo, nekad smo svi željeli biti baš kao on – smije se Cveba.
Poznati nadimak
Horvat je kasnije postao slavan jednako kao i svoj uzor, a koliko su ga se protivnici bojali svjedoči i anegdota uoči finala Kupa europskih prvaka 1973., godinu nakon velike bjelovarske pobjede.
- I godinu kasnije smo dospjeli do finala u kojem smo igrali protiv moskovskog MAI-ja. To je bio klub u kojem su igrali uglavnom ruski oficiri. Ja sam u to vrijeme bio u vojsci i iako sam ranije odigrao nekoliko utakmica, na finale me nisu pustili. Iz kluba su zivkali okolo, pisali generalštabu, ali ništa nije pomoglo – kaže Cveba.
Iako je Partizan tu utakmicu izgubio, bjelovarski rukometaši još su jednom veličanstvenom igrom zadivili svijet.
Slavni rukometaš učenicima Ekonomske otkrio je i kako je nastao nadimak Cveba koji se u obitelji Horvat prenosi s koljena na koljeno.
- Prijatelji su tako prvo nazvali mog starijeg brata Zdravka. Cveba je bio psić u knjizi ''Neprijatelj broj jedan'' koju su čitali u školi pa su iz nekog razloga tako prozvali brata. Što je čudno jer on nikada nije bio ''lajav'' i glasan. Kasnije sam ja posao Cveba mlađi, a nadimak je ostao i mojem sinu Hrvoju koji je najmlađi Cveba – kaže Horvat koje je s učenicima podijelio i recept za uspjeh koji, kako kaže, na vrijedi samo za rukomet, nego i za sve druge sportove i zanimanja.
- Samo rad, rad i rad. Ako se bavite nekim sportom, nije dovoljno samo ono što odradite na treningu, morate raditi još više. Uspjeh svakog vrhunskog sportaša sastoji se od 10 posto talenta i 90 posto rada – kaže Cveba.
A uz takvu predanost, uspjeh ne može izostati. Hrvoje Horvat i njegova generacija to su itekako dokazali.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
MOTOCROSS
Prvak Hrvatske Stefan Lenče na utrci u Italiji: "Pao sam, pregazili su me, ali završio sam utrku"
sport i zabava
Besplatni tenis za daruvarske mališane: "Dođite na pokazne treninge, reketi i loptice vas čekaju"
velik uspjeh
Bronca na Polojskoj ultri: Lipički ultramaratonac Vedran Kelemen na korak do poziva u reprezentaciju
svjetska pozornica
Plesačice iz Pakraca i Lipika briljirale u Požegi i izborile plesnu olimpijadu: "Idemo u Irsku!"
×
![]()