Bjelovarčanin Ante Bundović na korak do suđenja u 1. HNL: "Naježim se kad izlazim na Poljud"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Ante Bundović (26) našao se u biranom društvu 33 najbolja hrvatska nogometna suca. Naime, mladi Bjelovarčanin napredovao je uoči početka nove sezone te je dospio u drugu skupinu, odnosno razvojni program „A“ liste HT Prve i Druge HNL.
Drugim riječima, ispred Bundovića sada se nalaze tek desetorica najboljih hrvatskih sudaca i to njih šest iz elitne skupine, koju čine isključivo međunarodni suci poput Bebeka, Zebeca i ostalih te četiri suca prve skupine, redom prekaljenih prvoligaša.
Osim na nogometnim terenima, Bundović je vrlo uspješan i na drugim poljima. Završio je Fakultet elektrotehnike i računalstva, smjer računarska znanost, a trenutno radi kao developer u jednoj informatičkoj tvrtki. Kako mu usjeva uskladiti poslovne obveze i suđenje, koliko mu znači napredovanje, što ga je motiviralo da se počne baviti ne tako popularnim hobijem, ali i mnoge druge stvari, Ante je otkrio za MojPortal.hr.
Prije svega čestitamo. Kako ste? Jesu li se slegli dojmovi? Koliko vas je iznenadila odluka o napredovanju?
- Hvala, hvala. Dobro sam. Moram priznati da se dojmovi se još uvijek sliježu. Iako je nova Komisija najavljivala da će podmlađivati liste, doista sam bio iznenađen vidjevši svoje ime vidio među svim tim poznatim sucima. Međutim, moram reći da to što sam došao na „A“ listu još uvijek ne znači da mogu suditi Prvu ligu. Da bih sudio u najviše rangu moram još položiti VAR protokol, za što sam ovim napredovanjem tek formalno stekao uvjete. Naime, unazad par godina uistinu je bilo teško nama mladima napredovati na „A“ listu. Godišnje možda jedan ili dva suca iz cijele Hrvatske išli su „gore“. Sada nas je to učinilo oko desetak. Tu dosita moram pohvaliti Brunu Marića, novog predsjednika Komisije, koji je najavio te rezove, a sada vidimo da je to i napravio. Od nas desetak u ovoj sezoni mislim da će svega nekoliko sudaca dobiti priliku pristupiti VAR ispitu. Za to se tek trebam izboriti, tako da je Prva liga još uvijek malo daleko, ali zato mogu biti četvrti sudac na tim utakmicama.
Koliko vam je vremena bilo potrebno da dođete u sam vrh, kada ste uopće počeli suditi?
- Sudački ispit položio sam sa 16 godina, odnosno odmah kad sam stekao uvjete za to. Znači evo deset godina sam u tome. Prvih šest mjesec bio sam pomoćni sudac na trećoj županijskoj ligi, potom sam počeo „mahat“ drugu županijsku i pomalo suditi mlađim dobnim skupinama. Zatim sam bio glavni sudac na drugoj županijskoj ligi i utakmicama juniora i tako redom sve dok nisam došao do prve županijske lige.
Čini mi se da ste relativno brzo napredovali u karijeri. Kako to?
- Ne relativno, već ekstra brzo. Iskreno, ne znam jesam li i mogao brže. Četiri godine proveo sam na županijskim ligama. Nakon toga, svega godinu dana bio sam na listi Četvrte HNL i odmah napredovao na Treću ligu, na kojoj sam proveo „samo“ dvije godine, a zadnje tri godine sam na Drugoj HNL. Poklopilo mi se, ne znam ni sam kako. Uvjet je da na jednom rangu sudac mora provesti minimalno dvije godine, osim na Četvrtoj ligi, koja se gledao jednako kao i prva županijska. Tu se moram zahvaliti prvenstveno cijelom našem Županijskom savezu, jer sam upravo od njih konstantno imao veliku podršku.
Da se malo vratimo na sami početak. Kada ste prestali igrati nogomet i kako to da ste uopće počeli sa suđenjem. Što mladića od 16 godina motivira da počne se baviti poprilično nepopularnim hobijem?
- Igrao sam do svoje 18. godine, znači dvije godine sam paralelno igrao i sudio. Vrlo rano shvatio sam da nisam ekstra talentiran nogometaš te da se neću ostvariti onako kako sam to kao dječak sanjao, iako sam doista volio igrati nogomet. Volim ga i danas, naravno. Što se tiče suđenja, iskreno, krenuo sam čisto da zaradim neki džeparac. To mi je bio prvi motiv, jer sam bio srednjoškolac i svaka kuna tada dobro dođe. Međutim, vremenom je to doista preraslo u ljubav.
Kako danas gledate na to?
- To je jedan veliki paradoks. Danas da suđenje gledam kroz novac, odavno bih se toga ostavio. Financijski mi se uopće ne isplati. Kada uzmem u obzir koliko se moram žrtvovati, izostajati s posla, zbog treninga, seminara, edukacija, pa tek onda utakmica…ponekad se i sam čudim kako sve uspijem uskladiti.
Koliko utakmica imate tjedno, naravno za vrijeme trajanja sezone?
- Kada bi mi posao to dozvoljavao, svaki drugi dan bih nešto sudio. Međutim, ovako je to uglavnom samo preko vikenda. Petak ili subota je Druga ili Treća liga, ovisno o delegaciji, a nedjeljom sam na županijskim ligama. Tako da vikendom minimalno imam dvije utakmice, a ponekad se zna dogoditi i više, kada sudim utakmice juniora ili kadeta.
Suci baš i nisu omiljeni među igračima, a posebno ne među publikom. Jeste li u dosadašnjoj karijeri imali kakvih neugodnih situacija?
- Jesam i to od samih početaka. Posebno na nižim ligama. Znao sam čak doživjeti i salve neugodnih komentara prije nego je utakmica i počela. Naravno, ne često, ali primjerice znalo je biti situacija kada tek dolazimo na zagrijavanje, a ekipa na ogradi pije pivo i već dobacuju, lopovi, pederi i ostale imenice i pridjeve koji se vežu uz naš posao ha-ha. Ma bude svega. Jednom mi se čak dogodilo da je igrač krenuo fizički na mene, pa su njegovi suigrači u tom trenutku krenuli na njega. Međutim, nisu takve situacije vezane samo za niže lige. Na Trećoj ligi nas je recimo policija u dva navrata morala pratiti sa stadiona.
Imate 26 godina, dečki s kojima ste nekada trenirali sad su u najboljim igračkim godinama. Kako se osjećate kad njima sudite? Očekuju li određenu protekciju?
- Često se događa da sudim nekadašnjim suigračima, posebno kad sam delegiran za naš najveći lokalni derbi, Bjelovar-Ždralovi. Ali protekcije nema. Godinama sam radio na tome da me uvažavaju. Svjesni su da su greške sastavni dio igre, kako njihove, tako i moje. Vjerujem da znaju da kada i pogriješim to nikada nije namjerno. Također, kad zeznem, ja se i ispričam. Primjerice, priđe mi netko od igrača i kaže „Gle, nagazio me“, na što mu znam odgovorit „Sorry, stvarno nisam vidio“. Tu gotovo uvijek dođe do iste reakcije. „Nema veze Bunda, idemo dalje“. Uz jednu bitnu napomenu. Nikad, ali baš nikad ne smije biti kompenzacija. Svakom se dogodi da pogriješi, ali vraćanja nema, to je zlatno pravilo za dobro suđenje.
Postoji li neka utakmica koju posebno pamtite?
- Ima ih više. Ove sezone smo Ćosić, Starčević i ja, inače trojka iz Bjelovara u kojoj nastupamo u Drugoj i Trećoj ligi, sudili juniorsku utakmicu Dinamo-Hajduk, koja je odlučivala o prvaku. Sjećam se da smo Dinamu još u prvom poluvremenu isključili igrača i Hajduk je na Maksimiru pobijedio 0:1 te osvojio prvenstvo, a nama poslije utakmice ljudi iz Dinama čestitaju i pružaju ruku. Iako su to juniori, meni je to bio jedan poseban osjećaj. Također, uvijek volim suditi već spomenuti naš derbi Bjelovar-Ždralovi ili Ždralovi-Bjelovar, da se netko ne uvrijedi ha-ha. To je jedna posebna atmosfera, jer je uvijek pun stadion, a znaš skoro svakog čovjeka na tribinama. Kad takva utakmica prođe bez repova, kad ti ljudi čestitaju jer si bio dobar, feeling je odličan. Zbog takvih stvari se i bavim suđenjem i upravo mi to pomaže da zaboravim one ružne stvari.
Ima ih još vidim?
- Ima. Tri puta u životu smo sudili Drugu ligu na Poljudu. Mislim, sudili smo na većini prvoligaških stadiona i na svima je osjećaj super, ali Poljud je nešto posebno. Iako dok igra Hajduk 2 na tribinama nema publike. Odnosno, na stadionu je 300 ljudi, a kapacitet je 35 tisuća pa se čuje kad svaki od njih kihne. Međutim, trenutak izlaska na teren je nezaboravan. Zbog akustike, cijeli se naježim kad čujem te njihove pjesme. Mogu samo zamisliti kako to izgleda na terenu kada je stadion pun. Sjećam se da su nam stariji suci znali pričati da kada izađu na pun Poljud, a recimo boli ih glava, zub, peta ili se recimo nisu naspavali, u sekundi na sve zaborave i imaju osjećaj da bi mogli suditi šest utakmica zaredom ha-ha.
Kad smo već kod starijih kolega, imaš li sudačkog uzora?
- Iskreno, volio sam gledati Brunu Marića dok je sudio. Imao je taj fakinski stav i svi su ga poštovali. Pa nije on slučajno četiri godine zaredom izabran za našeg najboljeg suca i to po izboru trenera i igrača. Što se tiče stranih sudaca, sviđa mi se kako sudi Daniele Orsato. Po stilu suđenja mislim da sam čak sličniji njemu, nego Bruni.
Spomenuo si Brunu Marića, kakav je vaš odnos?
- Mogu reći da je skoro prijateljski, iako mi po godinama praktički može biti tata. Svojim savjetima puno mi je pomagao u dosadašnjoj karijeri, od načina pripreme za utakmicu, što je vrlo bitno, do ukazivanja na stvari koje trebam popraviti. Također, stajao je uvijek uz mene i kad sam imao loš dan, kad mi je trebala potpora. Uistinu je napravio puno toga za sve suce u našem savezu i ja mu se iskreno zahvaljujem na tome.
Bruno Marić jedan je od glavnih ljudi za VAR u Hrvatskoj. Što mislite o tom novitetu u nogometu?
- VAR je odlična stvar za nogomet i kamo sreće da postoji na svim razinama. Naravno, kao i svakom projektu, treba mu vremena. Mi volimo reći da je VAR tek prohodao, jer star svega tri godine. Ništa nije savršeno, pa tako niti VAR. Ima svojih mana, nekada možda čak i nelogičnosti, ali sjetimo se kakvi su bili recimo prvi automobili, a kakvi su danas. Vjerujte mi, niti jedan sudac ne želi pogriješiti, a opet svima nam se to dogodi. Ovako smo sad dobili drugu šansu.
Kao što ste i sami rekli, priprema za utakmicu jako je bitna. Poprilično je poznat način na koji se igrači pripremaju. Međutim, kako se vi kao sudac spremate za utakmicu?
- Utorkom obično izlazi delegiranje za nadolazeći vikend. Tu saznam najosnovnije podatke, gdje idem i koje ekipe igraju. Zatim slijedi proučavanje tablice, međusobnih susreta te njihovih rezultata u posljednjih par utakmica. Potom gledam snimke ili isječke tih ekipa iz prošlih kola. Također, često se čujem s drugim kolegama koji su tim ekipama bili recimo u prošlom kolu te od njih dobijem još ponekih detalja, osobito oko taktičkih detalja. To je što se tiče samih utakmica, a na fizičkoj pripremi radim gotovo svakodnevno.
Za kraj, recite nam koji vam je cilj u suđenju? Što bi vas učinilo zadovoljnim?
- Isto kao i igračima. Svi smo kao mali sanjali da dajemo odlučujući gol u finalu Lige prvaka ili Svjetskog prvenstva. Kao igrač nisam mogao to ostvariti, ali kao sudac još uvijek stignem. Nigdje ne kasnim, sve je na meni i mom radu. Želja mi je jednog dana suditi na nekom velikom natjecanje. Suci koji to sude znači da su konstantno na utakmicama Lige prvaka, a to su puni stadioni, Pariz 80 tisuća ljudi, Barcelona 100 tisuća. Vjerujem da je to nevjerojatan osjećaj.
