Otišao je Jura, dobri duh Lipika: "Ostavio je tako dubok trag da ga ni smrt ne može izbrisati"
kolumnist
komunalije
Ante Duvnjak Jura, Lipičanin velikog srca i neizmjerne dobrote umro je jučer, iznenada i prerano u 52. godini života, na svom radnom mjestu u Toplicama Lipik.
Preteško je pronaći riječi koje bi dovoljno dobro i snažno mogle opisati o kakvom se čovjeku radi. Jednostavno zato što neki ljudi svojim životom ostave tako dubok trag da ga ni smrt ne može izbrisati… Jedan od tih i takvih ljudi bio je Ante!
Žao mi je onih koji nisu poznavali Juru jer su im životi utoliko siromašniji, ali sam im u isto vrijeme i zavidan jer ih je zaobišla tuga, praznina i bol koja je pogodila sve nas u čijim životima je Jura imao važno mjesto.
Dobri duh Lipika
Svi koji ga znaju Antu će pamtiti po dobrodušnosti, po vedrini i optimizmu, po mirnoći, ležernosti i staloženosti i po tome što je u gotovo svakom društvu bio glas razuma.
Teško ćete u Lipiku i Pakracu, ali i šire pronaći čovjeka kome se Ante zamjerio. Baš naprotiv, znao je s ljudima i znao je sa svakim. Volio je ljude. Bio je britak, što nije uvijek bilo ugodno za čuti, ali je bio iskren i otvoren, spreman za popričati, saslušati i u pravilu okrenuti na smijeh. Dobri duh Lipika.
Jura je volio sve hrvatske „repke“ i gledanje utakmica s najboljim prijateljem Stjepanom Benkovićem Stipom. Njih dva su posebno voljeli, bolje je reći obožavali zagrebački Dinamo.
Nisam upoznao ljude koji su s tolikom strašću voljeli i pratili najbolji hrvatski nogometni klub, kako su se veselili pobjedama i naslovima, ali i žestoko i oštro, navijačkim rječnikom kritizirali kad nije išlo baš najbolje.
Jura je volio je sport, prije svega košarku i hakl sa svojim Sapetima s kojima je nerazdvojan više od 20 godina. Volio je ribolov, nekad šaranske kupove na Pjeskari, zadnjih godina ležerno pecanje na Ramincu uz druženje i mezu.
Uvijek nasmijan, raspoložen i spreman za zabavu. Volio je druženje, pjesmu i gitaru, Azru, Pipse, Rundeka i njegov „Tamni jorgovan“. U šali smo ga zvali „Čovjek sveska“ jer nam se činilo da zna riječi svih pjesama. Volio je ćevape u Zepellinu i pivo, posebno Žuju. Osoblje u kafiću je već znalo što znači kada Jura digne ruku i kaže: "Živa bila!" ili "Crče odžeđi!".
Volio je kuhinju i kuhanje, ne samo zato što mu je to bila profesija. Ante je uvijek imao potrebu dobro nahraniti ljude, spremiti nešto posebno, smisliti spektakularan pac za roštilj kao što je to napravio na neponovljivom roštilju kod Robija. Sa strašću i ljubavlju je hranio druge, na radnom mjestu u Toplicama, u Veprovoj glavi, na jezeru, gdje god je bila prilika… Dokaz tome je što je tri dana prije iznenadne smrti, na lipičkom Streetball 3x3 turniru pekao roštilj za svoje Sapete.
Posebno je volio i bio predan „Veprovoj glavi“, opet u tandemu sa Stipom koji je bio glavni operativac i koordinator dok je Jura bio chef u kuhinji. Zahvaljujući njegovoj pedantnosti i vrhunskoj sposobnosti organizacije, uvijek se točno znalo tko što radi kako bi sve bilo idealno tempirano i kako bi jela na vrijeme bila gotova i spremna za posluživanje. U konačnici njegovo kuharsko znanje i vještine su rezultirale jelima koja su hvalile tisuće sitih usta.
Volio je svoj Lipik onako kako pravi domoljubi vole svoj dom, grad i državu; hrabro, iskreno, pošteno i nesebično. Bio je hrvatski branitelj, dragovoljac, posebno ponosan što je sudjelovalo u akciji oslobađanja Lipika u prosincu 1991. godine. Ali niste od njega mogli čuti za njegove ratne priče. Povjerio se samo svom Stipi i to za potrebe pisanja njegove knjige „Kako se branio Lipik“.
Jura je uvijek volio i bez zadrške pomagao drugima, bilo da se radilo o kolinju ili berbi aronije, cijepanju drva ili seljenju, sadnji ili orezivanju voćaka. Volio je svoje orahe, svoj vrt i grunt, posebno svoju Hacijendu.
Više od svega Ante je volio svoju obitelj, svoju ljubav Senči, kćerke Anu i Luciju i svoga Tea, svog Cicu malog. Volio je svog brata Vilima i u svakom trenutku je bio oslonac i pomoć svojim roditeljima Janji i Ivi. Volio je i poštivao cijelu svoju veliku obitelj, ujake Bodu, Mirka, Ivu i Antu, tetke Zdravku, Jelu, Anđu, Mašu, Dragu i Luciju i ostale mnogobrojne rođake, nećake, kumove.
Dvorište obitelji Duvnjak uvijek je bilo dvorište posla i rada, ali i zajedništva i obiteljske sloge. Živjeli su onako kako je nekada, pod jednim krovom, u miru i uvažavanju živjelo više generacija. Obitelj Ante Duvnjaka je oličenje one narodne: Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna.
Volio je i nas, svoje prijatelje, svoje Sapete i Veprove, svoje ribiče, ljude s kojima je radio… Jura je imao srce koje je moglo voljeti svakoga! Zato je naša bol, tuga i praznina još veća jer tek ćemo shvatiti što je sve umrlo s ovim velikim čovjekom.
Ovo možda zvuči kao oproštaj, ali nije. Odlučio sam da se u stvari nikad neću oprostiti od Jure! Za mene će on biti živ dok sam živ! Razlog je zato što ga znam i znam da ni on ne bi dozvolio da se u takvom tonu opraštamo od njega. Baš naprotiv. Samo bi odmahnuo rukom i rekao nam nešto u stilu: "Aj, ne serite, šta ste se raspekmezili?! Straaaaašna stvar! Gveljavci! Manje bitno… Gdje smo ono stali? Mala, živa bila!
