"Kako sam 15 sati hodala čak 60 kilometara po Papuku i ostala živa"

Prvu planinarsku iskaznicu imala sam prije osobne iskaznice. Mama nas je po preseljenju u Daruvar 1995. prijavila u policiji i planinarskom društvu. Imala sam faze kad sam više ili manje planinarila, no uz skijanje, šetnje i privatne izlete po prirodi, planine i šume sastavni su dio mene. Tamo se osjećam kao ništa i sve, a prostranstvo i mir pogleda koji ostaju zauvijek u meni bude osjećaj poštovanja i snage. Do jučer sam u svom planinarskom stažu prošla najdužu dionicu od 40 kilometara, i nekako sam vizualizirajući dionicu od 60 kilometara bila uvjerena da ću ih proći s lakoćom. Nekoliko dana prije izleta počela sam se za tu kilometražu pripremati u glavi, i kao da mi je stalno iskakalo pitanje: "Zašto idem? Zašto idem mučiti svoje tijelo?" Iznenadila su me ta pitanja jer ih dosad nisam imala. Dovoljan razlog mi je bio da sam u prirodi i dobrom društvu. Osim izleta na ledenjak Marmoladu 2019. nikad nisam imala ovakve gadne pripreme. Ovaj izlet bio je drugačiji. Osjetila sam lagani strah i sumnju u sebe. Glavom su mi letjele misli da se nalazim u razdoblju lošije forme. Neki dan sam se šokirala kad sam vidjela da prosječno dnevno prehodam 3000 koraka, dok mi je godinama dnevni prosjek bio 8000 koraka. Počela sam plašiti samu sebe da ja to ne mogu, da sam se precijenila. Tko se normalan ustaje u 3 ujutro da bi u 4 krenuo pješačiti 15 sati po šumi? Možda će opet padati kiša? Možda mi preko noći uraste nokat?! Svakakve čudnovate misli su me htjele odgovoriti. I tada mi je sve sinulo. Dva dana prije izleta osjetila sam pravo lice svog straha. Neopravdanu sumnju koja me testira da proučim svoje misli o sebi. Previše ih je bilo u tom trenutku, previše loših i destruktivnih. Odlučila sam im dati prostora da „sjednu“ i tijelo iscrpiti toliko da prestane biti rob tih misli. Moj cilj je bio na neki način slomiti se.

Organizator ludih putovanja

Ustala sam u 3 ujutro i gledala svog dragog Milana u narodu zvanog Mićo kako slatko spava, skuhala sam kavu i razmislila još jednom hoću li ili neću krenuti. Nakon dva gutljaja kave bila sam spremna. Obukla sam se i s guštom probudila to slatko uspavano biće. Naravno da smo po dobrom znanom običaju kasnili 5 minuta. Vesela ekipa koju sam na jednom od maratonskih izleta nazvala Bedaci stajala je spremno na startnoj poziciji pod Robnom kućom u centru Daruvara. Dobri duh planinara, naš predsjednik i nacionalno poznati profesor fizike Josip Prević, pozdravljao je sve prisutne poput domaćina. Narcis Smojver, većinski organizator ovakvih ludih putovanja, diskretno je, kako samo on zna, pregledavao opremu i ocjenjivao fizičku spremu prisutnih. Goran Jureković, zvani Gogo, bio je spreman na svoje dvije dugačke noge i dva štapa, a samo njegova pojava na mene je djelovala smirujuće. Ovo je bio moj prvi izlet s našim novopridruženim članom Borisom Budinjašem, za kojeg tada nisam ni znala koju će ulogu imati u nastavku mog putovanja. Blanka Lazić dobro je poznata među planinarima, jer je sa svojih 152 centimetra i 44 kilograma prošla više od nekoliko tisuća kilometara i uvijek je na čelu kolone. Dvije osobe bile su mi poznate samo iz viđenja- Robert Žavcar i Robert Volšanski, s kojima sam imala čast hodati prema Pakracu 36 kilometra po kiši, no na žalost vrlo slabo sam ih imala prilike upoznati do ovog podviga. Nakon zbrajanja, nekoliko pošalica i fotografiranja startni pištolj je opalio i naša avantura je krenula.

Nema odustajanja

Krenuli smo u noć, šetajući Mlinskom ulicom, a iza sebe smo ostavljali samo smijeh i dobru volju. Zamišljali smo kako ljudi spavaju i sanjaju u svojim toplim kućama, dok se dimi iz dimnjaka, a mi lutamo pustom cestom poput putnika namjernika. Nastavili smo Batinjskom, nakon četiri kilometra noge su mi bile toliko teške da sam se počela tješiti kako nije sramota odustati kada nakon 23 kilometra dođemo na prvu stanicu, Petrov vrh. Bedra su me pekla, a ruksak mi je bio toliko težak da sam bila uvjerena da nosim kamenje za koje ne znam. Kad smo došli na Mali ždral, svanulo je, i tada sam ponovo povjerovala da ja to mogu. Sretno smo došli do prve stanice Petrov vrh. Tamo sam osjetila energiju ekipe, tako da sam zaboravila da sam razmišljala odustati. Nakon pauze od 50 minuta krenuli smo preko Bajine Poljane i Međe prema Crnom vrhu. Nakon nekog vremena bol me je ponovo preuzela. No, sad sam bila svjesna da nema odustajanja i da moram proći put od 28 kilometara do sljedeće prilike za povratak. U svim tim borbama u glavi mi se stalno vrtjela pjesma „I'm still standing“ od Elton Johna. Razmišljala sam i o tome kako neki ljudi moraju hodati da bi preživjeli, o tome kako ovaj izlet posvećujem svima koji ne mogu hodati, osjećala zahvalnost što hodam i sl. Uz sve odustajuće misli tu je cijelo vrijeme bio jedan blesav glas koji se nije dao ugasiti. Stalno sam si govorila da je bol samo u mojoj glavi i da moje tijelo to može izdržati. Došla sam do dobre ravnoteže um-tijelo-duh sve dok nije došao uspon na Crni vrh. Nisam se forsirala, no bilo mi je teško. Penjala sam se već na Crni vrh, po puno strmijem usponu i nisam osjećala ovakve loše senzacije. Ovaj put je stvarno počeo biti mučenje i došlo mi je da bacim ruksak, sjednem i počnem vrištati. Tada je došla pomoć. Boris Budinjaš mi je ponudio da uzme moj preteški ruksak, a da ja nosim njegov dimenzija malo veće pederuše. Prvo mi je bilo neugodno, zatim sam bila ljuta jer sam pomislila: "Otkud mu uopće ideja da mi treba pomoć?“, do dostojanstvenog priznanja da mi stvarno treba pomoć. Kad sam mu predala ruksak, osjetila sam takvo olakšanje da sam se osjećala kao da sam poletjela. Ubrzo sam došla sam do Crnog vrha!

Ponovno sam zavoljela život

Nakon fotografiranja i neviđenog osjećaja zadovoljstva kojeg smo svi u tom trenutku osjećali, krenuli smo na zadnjih 20 kilometara putovanja. Gogo, moj stari prijatelj i drug s kojim imam nebrojeno sportskih i izvansportskih avantura u zadnjih 15 godina, đentlmenski je uzeo moj ruksak i ostavio me sa svojim ruksakom školskih dimenzija. Njemu je to bilo sasvim prirodno, a ja sam se osjećala zaštićeno i sigurno. Bez obzira na žuljeve koje sam negirala, osjećala sam se odlično, bila sam ponosna na sebe, ponovo sam voljela život, sve do tog ludog križanja kojim smo taj dan prolazili treći put- Bajine Poljane. Sjeli smo i pogledali ispred sebe dobro poznatih 5 kilometara laganog uspona do Petrovog vrha. Zadnje stanice prije spuštanja u grad. Mislila sam da ću se jednostavno ugasiti. Vukla sam noge kroz šuškavo lišće i osjetila kako je um umoran. Umoran od kukanja i od strahova, od sumnji i od mišljenja. Tijelo je bilo na rezervi. Imalo je dovoljno energije samo za radnju „noga ispred noge “. 

Žuljevi i primamljiva ponuda

U cijelom bunilu zaigrala sam se sjenama smiješnih proporcija koje su se igrale pod naglavnim lampama i mraku za kojeg nisam ni skužila kad je pao. Nakon umora, spoticanja i nekoliko fatamorgana, ugledala sam svjetlo Petrovog vrha. Mislim da se u životu nisam toliko veselila nekoj zgradi. U domu su nas čekali Boris Budinjaš i tko drugi nego Blanka Lazić koji su se odvojili od ekipe i požurili zadnjih 20 kilometara, te došli sat vremena prije svih. Budući da se Boris ohladio, zvao je sina da dođe po njega. Ponudio je i nama prijevoz. Uslijed primamljive ponude skinula sam čarape i suočila se sa svojim žuljevima. U životu nisam vidjela takve Kiklope. Jedan dio mene me nagovarao da odustanem zbog žuljeva, no drugi me podsjetio da imam prvu pomoć ;). Nakon sat vremena ugurala sam noge u cipele, nabacila osmijeh na lice te s vjerom u sebe krenula u zadnjih devet kilometara ovog, nazvati ću ga, životnog putovanja. Smijala sam se srcem cijelim putem do kuće. Toliko me sve boljelo da me više ništa nije boljelo. Osjećala sam se kao dijete poslije igre. Umorna, zadovoljna i ispunjena. Opalili smo zadnju fotku u 21 sat kao dokaz i rastali se kao pravi "bedaci".