Duško Kliček je od mnogih ''malih" ljudi napravio zvijezde: "Oni su za njega bili životni heroji"
kolumnist
komunalije
Noćas je u Pakracu, u 74. godini iznenada preminuo Duško Kliček, dugogodišnji lokalni novinar i publicist, ali prije svega čovjek koji je cijeli život posvetio svom gradu i svojim sugrađanima i čije reportaže, tekstovi i napisane knjige i monografije ostaju kao trajni spomenik njegovom bogatom životu.
Duško se doslovno urezao u srca mnogih Pakračana, Lipičana i ljudi ovog kraja. Razlog su njegove brojne reportaže „Ljudi i život“ koje je objavljivao u Pakračkom listu koji je, zajedno s Darkom Baronicom i Davorom Grbcem, pokrenuo 1992. godine.
Da nije bilo Duška i njegovih reportaža stotine i stotine „malih“ ljudi nikada ne bi dobilo svojih pet minuta „slave“ koje im je Duško poklonio kroz svoje živopisne i u pravilu osobne i emotivne reportaže. Znao je Duško da svaki čovjek u sebi krije zanimljivu životnu priču i da su upravo ti „mali“ ljudi, poljoprivrednici, obrtnici, seljaci, ali i domaćice, radnice, nastavnice, u stvari pravi životni heroji. Oni su za njega bili nepresušno vrelo inspiracije pa ni ne čudi da je iz njih uvijek znao izvući ono najbolje i najzanimljivije.
Pokretao Pakrački list
Imao sam privilegiju više od deset godina raditi neposredno uz Duška, učiti od njega, Darka i Davora, koji su me „zarazili“ novinarstvom i pomogli mi da zavolim pisanje općenito.
Duško je rođen u Zagrebu, u siječnju 1950. godine i cijeli svoj život je proveo u Pakracu gdje je završio osnovnu i srednju školu, a potom i Pedagošku akademiju u Petrinji. Umjesto učiteljstva, posvetio se Duško novinarstvu, pa je počeo pisati za Pakrački vjesnik, a kasnije surađivati i sa Radio Daruvarom i Sportskim novostima.
Duškova ostavština
Nakon Domovinskog rata vratio se onome što najbolje zna – pisanju. Tako je 18. svibnja 1992. imao važnu ulogu u objavljivanju prvog broja Pakračkog lista. U ovim lokalnim novinama koje su svojevremeno bile među najboljim u Hrvatskoj, Duško je doslovno bio više od novinara pa je u različitim vremenskim razdobljima obnašao dužnost urednika i direktora. Kao vanjski suradnik pisao je i za Večernji i Jutarnji liste te Sportske novosti.
Radni vijek je završio kao čelni čovjek Gradskog društva Crvenog križa Pakraca iz kojeg je 2017. godine otišao u mirovinu u kojoj je najmanje mirovao. Razlog je Duškova ljubav prema pisanju, a trajni dokaz su Duškove napisane knjige, monografije, brošure. Njih točno 20. Žao mi je što nikada nisam uspio odraditi reportažu koju smo dogovarali upravo na temu njegovih napisanih knjiga. Kada smo jednom prigodom pričali o tome, rekao mi je: To ti možda može biti zanimljivo jer sam ja među rijetkim ljudima koji su više knjiga napisali nego pročitali.
Pisao o svemu
Pisao je Duško o svom Pakracu, o njegovoj povijesti, o ulicama i sokacima, o gradskim legendama, „Pakračkom dekretu“, „Šebićevom gusanu“… Pisao je i o Lipiku, Badljevini, Donjoj Obriježi, Velikom Banovcu. Pisao je i o obrtnicima, o nekadašnjem drvnom gigantu „Papuk“ uz koji je odrastao živeći djetinjstvo u pilanskoj „Koloni“. Pisao je i o pčelarima, vatrogascima, poljoprivrednicima, Talijanima. Strast mu je bilo istraživanje povijesti ovog kraja pa su mu tako brojni tekstovi objavljeni u „Zborniku“ Povijesnog društva Pakraca i Lipika.
Najviše je volio pisati o sportu koji je u Duškovom srcu imao posebno mjesto. Ne samo o Pakračkom „Hajduku“ ili o povijesti kuglanju u Pakracu nego je objavio i monografije o nogometnim klubovima iz Prekopakre, Daruvara i Sirača. Posebna želja mu je bila napisati veliku monografiju o povijesti sporta Pakraca i Lipika. Pakrački dio te povijesti je uspio objaviti, ali je lipički ostao nedovršen iako je imao pripremljen gotovo sav materijal.
Sportaš u duši
Nije Duško samo pisao o sportu nego je sport i živio, a posebno je volio rukomet. U mladosti je bio odličan vratar čuvene pakračke rukometne ekipe „Jedinstva“ za koju je, zajedno s Tinčom Brkljačiće, Vladom Bosićem. Džingsom, Pidžom i ostalima, igrao sedamdesetih godina prošlog stoljeća na šljaci pakračkog „Partizana“.
Ostao je vjeran sportu praktički do samoga kraja svog života pa ste ga skoro u pravilu mogli susresti na tribinama pakračkog i lipičkog stadiona gdje je, najčešće u društvu Haka, Borisa i drugih pratio utakmice "Hajduka" i "Lipika", ali je često bio i na tribinama pakračke sportske dvorane odakle je pratio rukometaše.
Osjetljiv na nepravdu
Kao čovjek, Duško je posebno bio osjetljiv na nepravdu koju je osjetio i na svojoj koži. Vjerojatno najtežu je pretrpio tijekom Domovinskog rata. Ta osobna kalvarija je u njemu ostavila duboke ožiljke. Znam to jer smo kao redakcijski „cimeri“ često pričali o tome. Koliko ga je nepravda smetala ilustrira primjer kada su mu, kao tadašnjem vanjskom suradniku, u Jutarnjem listu iskasapili tekst o pakračkoj bolnici i neprimjerenim, senzacionalističkim naslovom potpuno izmijenili kontekst i pritom nanijeli štetu. Duško je pokrenuo sudski postupak koji je okončan pisanom isprikom tadašnjeg glavnog urednika Jutarnjeg.
Iskreno hvala
Uz Pakrac, koji je od danas siromašniji za jednog velikog čovjeka i vrijednog novinara i publicist, najveći gubitak doživjela je Duškova obitelj. Njome se ponosio najviše, više od svih svojih monografija, knjiga ili reportaža…
Volio je svoju životnu suputnicu, svoju Anicu, a uvijek je s posebnim ponosom i sjajem u očima govorio o svojim sinovima Dinku i Dobrici. Oni su mu zauzvrat darovali sedmero unučadi, a Duško je živio za njih i uvijek bio na raspolaganju bilo da ih je trebalo voziti na trening, na ples, ići po njih u školu, pisati zadaće ili se jednostavno poigrati s njima…
Duško Kliček nam je u naslijeđe ostavio bogatu prije svega pisanu ostavštinu. Zbog toga, ali i svega drugog što je napravio za svoj grad i svoje sugrađane, opraštam se s Duškom uz veliko i iskreno hvala!
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!