Andrea Turić iz Daruvara: "Sedam dana sam bila na psihijatriji. Prvi dan sam već htjela pobjeći..."
kolumnist
komunalije
U današnje vrijeme često čujemo da je netko u "depri" i stvaramo sliku o depresiji kao o bolesti koja je zapravo jednostavna i za koju se samo malo treba potruditi i "trgnuti" kako bi izašli iz nje.
Međutim, prava slika kliničke depresije izgleda znatno drugačije te do njezina poboljšanja nije moguće doći samo vlastitim trudom, povećanim angažmanom i voljom da se nešto promijeni.
Najveći strah
Osoba koja boluje od depresije ne može se samo dodatno aktivirati, uključiti u društvo i povećati aktivnosti da bi bila bolja.
Kako to izgleda kada dođe do pogoršanja zbog kojeg je osobi potrebna stručna pomoć i podrška u vidu hospitalizacije te koja su ograničenja našeg zdravstvenog sustava mogu vam zorno prikazati na svom primjeru.
U prvom članku OVDJE pisala sam o svojoj borbi s depresijom anksioznosti i paničnim napadima, a tamo ste mogli pročitati da sam bila i hospitalizirana. To je ujedno bio moj najveći strah. Zašto je hospitalizacija bila moj najveći strah?
Nije me bilo strah otići u bolnicu kao bolnicu, već me bilo strah završiti na psihijatriji. Jednim dijelom jer sam zdravstveni radnik i znam kako to izgleda, ali opet ne znam što me točno čeka. A drugim dijelom zbog etiketiranja. To je bilo nešto što nisam mogla sakriti, a budući da još uvijek živimo u okolini kojoj je satisfakcija osuđivati ono što ne razumiju, bojala sam se.
Dotaknula sam dno, došao je taj dan i shvatila sam da više ne mogu, raspala sam se na tisuću komadića. Iza mene je bio jedan vrlo stresan period, gurala sam kao i uvijek, a onda je moje tijelo reklo - dosta!
Hladne sestre
Otišla sam svojoj liječnici koja me uputila u bolnicu. Moja psihijatrica u to je vrijeme bila na godišnjem odmoru. Došla sam kući i počela se pakirati. Iako mi je u glavi bio košmar, ipak sam se nadala da će mi netko tamo pomoći. Na putu do bolnice bila sam tiha, mirna i zamišljena. Stigli smo, javila sam se na hitni prijem gdje me je primio jedan mlađi liječnik. Obavili smo uobičajeni pregled i razgovor. Plakala sam i samo kratko odgovarala na postavljena pitanja. Nakon razgovora, liječnik je pozvao medicinskog tehničara da me odvede na odjel. Oprostila sam se od voljene osobe. Tehničar me uveo u lift, bila sam vidno uznemirena, a on je samo mirno stajao pored mene.
Došli smo na odjel gdje su me preuzele odjelne sestre. Nitko od medicinskog osoblja nije mi objasnio na kakvom sam odjelu ni kako stvari funkcioniraju. Sestre su me pozvale da sjednem, sjećam se da su obje bile izrazito mlade. Jedna je uzimala moju anamnezu, a druga moje torbe i počela iz njih izvlačiti sve stvari koje sam donijela sa sobom u bolnicu. Okrenula sam se i pogledala ju, a ona mi je počela objašnjavati da mi mora pregledati stvari. Pomislila sam. "Ok, znam da je to rutinska procedura". Kada mi je ta ista sestra prišla i zatražila da skinem sav nakit i predam joj ga, pokušala sam u njezinim očima pronaći malo topline, ali nije je bilo. Dala sam joj prstenje i medaljon koji sam nosila oko vrata. Nakon toga su mi rekle da pričekam doktoricu ispred ureda. Sjedila sam i čekala, vrijeme je prolazilo, a ja sam bila sve umornija. Promatrala sam sestre i u tom trenutku sam vidjela jednu mladu djevojku odjevenu u onu tvrdu bolničku spavaćicu kako nervozno šeta hodnikom. Prošlo je nekih sat i pol kada se doktorica napokon pojavila. Pozdravila me i pozvala da uđem u ured. Obavila sam s njom razgovor identičan kao i s doktorom na hitnom prijemu. Bila sam sve više u strahu i razmišljala o tome što ja tu radim, kako sam dogurala do ovoga. Doktorica mi je nešto pričala, a ja sam gledala kroz nju. Poželjela sam pobjeći.
Prva cimerica
Medicinski tehničar me je nakon razgovora odveo u sobu. Dok smo hodali, vidjela sam hrpu monitora na pultu i kamere koje su snimale svaki kutak odjela. Počela sam se osjećati sve tjeskobnije, shvatila sam da sam zatvorena i više nisam znala što dalje...
Tehničar me odveo do mog kreveta i predao mi moje torbe sa stvarima. Polako sam se počela raspakiravati. Shvatila sam da su mi oduzeli dio stvari, sve osim odjeće i higijenskih potrepština. Na vratima se pojavila neka djevojka, prišla mi je s osmjehom i pružila mi ruku. To je bila djevojka koja je hodala po hodniku u spavaćici, inače moja nova cimerica.
Počela je sa mnom razgovarati i tješiti me. Objasnila mi je sve što se tiče odjela, kakva su pravila, što smijemo, a što ne. Imala sam osjećaj da sam zarobljenik, a ne pacijent. Dan je bio dug, bila sam i fizički i psihički iscrpljena. Došlo je vrijeme za večernju terapiju. Tehničar je ušao u sobu, izgovorio moje prezime i u dlan mi stavio lijekove. Bila sam previše umorna da u njih uopće i pogledam, stavila sam ih samo u usta i pred njim ih popila. Legla sam u krevet i jedva čekala da zaspim. Primjetila sam da moja cimerica ispod one tvrde spavaćice nosi svoju odjeću. Pitala sam je ima li svoje stvari sa sobom, a ona mi je odgovorila da nema ništa jer je iznenada došla. Ustala sam se, izvadila jednu svoju pidžamu iz ormara i dala joj. Bila je iznenađena i neizmjerno zahvalna.
Ujutro sam se rano probudila. Moja cimerica je još spavala. Pogledala sam koliko je sati i vapila za kavom. Obukla sam se, pospremila krevet i izašla na hodnik gdje je već bilo nekoliko drugih pacijentica, i uzela si kavu iz aparata. Otišle smo u prostoriju za pušenje. Tu sam uglavnom provodila najviše vremena, kada god sam mogla, jer je to bila jedina prostorija gdje se mogao čuti žamor ljudi. Bilo nas je dosta, uglavom mlađe populacije, djevojke, žene, svatko sa svojim problemima. Sve su to bili divni ljudi. Bili smo tu jedni za druge. Fizički mi je postajalo sve lošije i lošije od nuspojava lijekova koje su mi davali, neke sam lijekove uspjela prepoznati brzinski ih promatrajući u dlanu. Pitala sam tehničara što dobivam, a on mi je rekao da to pitam glavnu doktoricu. Moja cimerica se spremala za odlazak kući, bila je sretna i ja sam bila sretna zbog nje. Zagrlile smo se i pozdravile. Otišla je. Pogledala sam u njezin prazan krevet i počela plakati. Bila sam jako slaba i bivalo mi je sve lošije. Tri puta sam primala infuziju jer mi je tlak padao od propisanih lijekova. U glavi sam bila ošamućena, a kroz tijelo su mi stalno prolazili neki trnci.
Postalo je neizdrživo
Dobila sam novu cimericu. Naizgled se doimala starije nego što je bila. Bila je vrlo šutljiva i povučena. Njezin pogled mi je govorio da u njoj nema života. Bila je izgubljena, napeta. Od ranog jutra, pa sve do večeri hodala je po sobi ili hodniku i potiho ponavljala riječi sebi u bradu. Pokušala sam razgovarati s njom, ali je odbijala. Nisam je htjela gnjaviti. Ležala sam u krevetu prikopčana na infuziju. Pet dana nisam uspjela zaspati jer je cimerica od jutra do mraka hodala po sobi i hiperventilirala. Isto tako se ustajala po noći jer nije mogla spavati. Tih pet dana trajali su kao cijela vječnost. U glavi sam vodila velike borbe, fizički sam se jako loše osjećala i postalo je neizdrživo. Lijekovi su me ubijali. Dva puta sam molila sestre da pozovu dežurnog liječnika, ali se liječnik nikad nije pojavio. U jednom trenutku sam poželjela umrijeti samo da se sve završi. Ali nisam si dozvolila da me to slomi. Trudila sam se preuzeti kontrolu nad svojim mislima i na neki način sam si mantrala, i to me je izvuklo. Unatoč svemu, sudjelovala sam u svim aktivnostima koje su se odvijale na odjelu. Morala sam. Molila sam medicinske sestre da me premjeste u drugu sobu barem preko noći kako bi se mogla naspavati. Svaki put dobila sam isti odgovor: prenijeti ćemo vaš zahtjev noćnoj smjeni, pa će vas oni premjestiti.
Nikad me nisu preselili.
Bilo mi je žao moje cimerice jer je prolazila tešku patnju, ni kriva ni dužna. Jedna mlada žena, medicinska sestra. Pomislila sam: "Zar nitko ne vidi koliko se ona pati? Hoće li joj netko pomoći?" Šesti dan dobila sam premještaj u drugu sobu. Osjetila sam malo olakšanje jer sam napokon imala s kime razgovarati i mogla sam gledati TV. Mojoj bivšoj cimerici stanje se pogoršalo što nije ni čudo jer je žena hodala šest dana po sobi bez prestanka. Nije spavala ni jela dok nije kolabirala. Jedan dan sjedili smo u blagovaonici i ručali. Na vratima se pojavila starica očito friško zaprimljena. Na sebi je imala nekakvu staru majicu, nosila je pelenu, a u rukama vrećicu od katetera, golih nogu, u papučama. Djevojka pored mene ostala je zatečena. Ustala sam se, otišla do sestre i rekla joj da je žena na ručak došla samo u peleni i zamolila ih da joj obuku spavaćicu. Odgovor medicinske sestre je bio: "Ja sam ju poslala takvu na ručak".
Vjerovala sam sebi
Bila sam ljuta, tako se ljude ne tretira. Zar ta žena nema pravo na dostojanstvo? Ali tamo sam bila samo pacijent kao i svi drugi, tamo nisam bila ono što sam inače, medicinska sestra.
Svaki put kada bi neka od nas odlazila kući ili prelazila na drugi odjel obavezno smo se zagrlile, pozdravile i zaželjele si svu sreću. Ipak smo zajedno plakale, smijale se, i bile si velika podrška.
Odlučila sam da moram van iz bolnice. Ako ostanem, bit će mi još gore. Nakon svega, vjerovala sam sebi. Njima ne. Ne osporavam činjenicu da su nekim osobama pomogli i svaka im čast na tome, ali meni nisu. Tijekom vizite zamolila sam glavnu liječnicu na odjelu da dođem kod nje na razgovor. Kad sam došla kod nje, inzistirala sam na tome da želim ići kući. Doktorica je isprva negodovala, ali kako nisam popuštala, složila se jer me ustvari ni nije mogla zadržati u bolnici protiv moje volje.
Spakirala sam svoje stvari i čekala otpusno pismo. Bila sam nervozna jer nisam mogla dočekati da izađem van. Pozdravila sam se s curama i otišla u prostoriju za pušenje. Tamo je bila djevojka koja je došla dan ranije. Patila je od teške depresije. Sjedila je na podu skvrčenih nogu, bijela kao zid. Sjela sam pokraj nje i počele smo razgovarati. Njezine riječi su mi se usjekle u pamćenje. Suze su joj tekle niz obraze. Kada sam joj rekla da odlazim, bilo joj je žao, a ja sam se osjećala kao da je napuštam. Iako sam bila sretna što napokon izlazim, osjećala sam krivnju što je ostavljam samu. U njoj sam vidjela sebe. Morale smo se pozdraviti. Sestra je prozvala moje prezime, to je značilo da je vrijeme da idem kući. Na putu nisam znala što osjećam. Tijelo mi je bilo još uvijek puno adrenalina i nisam se mogla opustiti. Samo sam htjela doći kući, normalno se otuširati i leći u svoj krevet. Kada smo stigli kući bila sam slaba i premorena i nekako sam se jedva dovukla do stana.
Bez adekvatne procjene
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se fizički oporavim od lijekova iz bolnice i priviknem na svoj stari lijek. Bolnica je sada iza mene. Da mi je to trebalo, ne, nikako nije. Ali suočila sam se sa svojim najvećim strahom i nisam dozvolila da me slomi. Zapravo sam dobila vjetar u leđa. Ovo je moja priča. Svatko ima različita iskustva. Nadam se pozitivna.
U Hrvatskoj nažalost zapravo ne postoji adekvatno liječenje za pojedine dijagnoze već se svi pacijenti trpaju u isti koš. Isto tako olako se propisuje terapija bez adekvatne procjene.
Nešto je bolja situacija u privatnom sektoru, no liječenje ovisi o financijskoj situaciji pacijenta, teritorijalnoj udaljenosti, dostupnosti stručnih osoba i slično.
Nadam se da će ove moje priče o borbi s depresijom doprinijeti razvoju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja i da ću svojim primjerom pružiti podršku nekome tko se našao u vrtlogu te nimalo bezazlene bolesti.