Zdravko Harauzek u ratu je obučavao ljude kako preživjeti. Sada životinjama spašava živote...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Umirovljeni časnik HV-a Zdravko Harauzek iz Zdenčaca blizu Garešnice bavio se zmijama od djetinjstva, prošao sva ratišta u Domovinskom ratu i obučavao vojnike kojima je prenosio svoje znanje o prirodi i životinjama, a trenutno uživa u hranjenju i snimanju ptica uz pomoć sustava koji je sam izradio.
Od malena okružen životinjama
Riječ je o čovjeku čije bi životne avanture mogle izlaziti u nastavcima ili poslužiti kao scenarij za film. Ovaj samouki informatičar i fotograf, zaljubljenik u zoologiju, bivši časnik i instruktor preživljavanja u HV-u, od malena je okružen životinjama svih vrsta. Od domaćih životinja i kućnih ljubimaca pa sve do divljih životinja poput zmija koje posebno voli i o kojima mnogo toga zna. Staložen, pun pozitivne energije, otvoren za razgovor ali skroman i nenametljiv, priča nam o svom odnosu prema prirodi.
- Nikad nisam imao strah od zmija, dapače, strahovito su me fascinirale. Tražio sam ih u prirodi i proučavao, naravno pazeći na ekosustav. Prvu zmiju ulovio sam s pet godina i donio je kući. Mama se skoro onesvijestila, no meni je to nekako bilo prirodno. Odnos prema životinjama i prirodi naslijedio sam od djeda uz kojeg sam rastao kad su roditelji otišli raditi u Njemačku. Od tud ljubav prema konjima s kojima sam puno radio, ali se i skrbio o bolesnim i umirovljenim konjima. Danas supruga i ja imamo dva konja, jednog magarca, šest pasa, 20 mačaka, tri crvenonoge južnoameričke kornjače. Kod nas je trenutno i mladi jež na prezimljavanju. Svi oni imaju imena i osobnost. Naši konji su 24 sata vani, imaju zaklon prema potrebi, ali su većinu vremena vani. Nije mi problem skrbiti o njima, no već nekoliko godina ne jašem zbog zdravlja – veli nam gospodin Zdravko.
Supruga Štefica osjetljiva je na pse i velika joj je želja otvoriti azil. Oboje vole pomagati onim najugroženijim skupinama životinja – zaboravljenima, napuštenima, bolesnima. No to je velik i zahtjevan posao, emocionalno, fizički i psihički, a oni su već puno toga prošli i sve su stariji. Krajem godine im je uginuo pas Miki koji je trebao biti privremeno kod njih, ali je ostao pet godina. Bio je epileptičar, a ljudi nisu baš zainteresirani udomiti bolesnog psa, veli nam gospođa Štefica.
U razgovoru s bračnim parom Harauzek vraćala sam se mnogo puta na Zdravkovo djetinjstvo i mlade dane, postavljala niz pitanja i pokušavala složiti slagalicu. Zdravko je s puno strpljenja kronološki objašnjavao svoj životni put. U kojem god smjeru krenuli, otvarala su se nova vrata. Osjećala sam se blagoslovljeno i polaskano što mi je odlučio ispričati zanimljive pojedinosti.
- Imao sam jako zanimljiv život. Samo bih par stvari promijenio da mogu. Od pete do desete godine života živio sam na Diošu u blizini dvorca. U taj sam dvorac išao četiri godine u školu, zamislite tu povlasticu! Svakodnevno smo se igrali kraljeva i princeza, kao većina djece u ono doba, no mi smo imali pravi dvorac. Dvorac je između ostalih gradio moj pradjed, vozio kamen konjima iz Sirača. Što se porijekla tiče, volim reći da sam Europljanin: jedan djed mi je Mađar, drugi Čeh, jedna baka Njemica, druga Srpkinja. Kako mi supruga kaže, uglavnom sam pokupio najbolje od svake nacije – smije se Zdravko.
Mjesecima trenirao papigu
Više razrede osnovne škole završio je u Njemačkoj, nakon koje se vraća u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju. Zdravko nam priča kako je njegov prvi njemački ljubimac bio hrčak kojeg je tjednima skrivao od roditelja dok mama nije posumnjala da imaju miša. Nakon toga su se pomirili da on ne može živjeti bez životinja i dopustili mu da nabavi i papigu. Kad je saznao da ga roditelji planiraju upisati u srednju školu u Hrvatskoj, mjesecima je trenirao papigu za jedan pothvat.
- Rekao sam roditeljima da ću se preseliti u Hrvatsku samo ako on ide sa mnom. No bio je problem kako ga prešvercati preko granice. Naučio sam ga da mi se zavuče pod pazuh i bude miran kad pojede žitarice. Tako je i bilo: pred samu granicu, Moli se zavukla ispod moje ruke i uspjeli smo prijeći. Nakon preseljenja u Grubišno Polje počinje moja avantura sa životinjama. Dok su drugi pili i eksperimentirali s drogama, ja sam u srednjoj školi živio sam i bavio se zmijama. Tada sam imao kraljevskog pitona i naše domaće, hrvatske zmije. Kasnije sam tu ljubav prenio i na svoju mlađu kćer. A što da vam kažem, poštar nam nije prilazio kući znajući da imamo zmije – veli nam Zdravko.
Ovaj veliki ljubitelj gmazova ističe da nikad nikog nije zastrašio zmijama, baš naprotiv. Jedini cilj mu je bio naučiti nešto novo i poučiti druge ljude. U to vrijeme nije bilo interneta pa je građu pronalazio u knjigama, razmjenjivao znanja i iskustva s ostalim stručnjacima i entuzijastima, istraživao je na terenu. Svoje je zmije svojedobno pokazao i učenicima grubišnopoljske osnovne škole te im pripremio stručno predavanje, a jednom je sudjelovao i u skupnoj izložbi fotografija u istom gradu. Znanje o prirodi i zmijama koristile su mu i u Domovinskom ratu. Na samom početku rata, 1991. godine, teško je ranjen na grubišnopoljskom području i gotovo je ostao bez desne ruke.
Nije dao liječnicima da mu amputiraju ruku
- Nisam dao da mi amputiraju ruku, sukobio sam se s liječničkim timom i potražio drugo mišljenje. Pomogao mi je jedan zagrebački liječnik, inače kolega po zmijama. Na teren sam se vratio relativno brzo, s gipsom na ruci. Nisam dopustio da me moja invalidnost spriječi; želio sam svima pokazati kako mogu biti profesionalni vojnik. Bio sam časnik u vojsci, obučavao sam nove vojnike, izviđače i diverzante. Za vrijeme obuke, odlazili bismo na tjedan dana na preživljavanje u prirodu, gdje sam, između ostaloga, morao obučavati vojnike o zmijama. No 1996. sam umirovljen jer mi je stupanj invaliditeta bio veći od 60 posto. To me jako pogodilo, vojska me zanimala, napredovao sam i pomogao u osnivanju Hrvatske vojske u Grubišnom, prošao sam sva ratišta u Hrvatskoj. Odjednom je sve stalo, osjećao sam se nepotrebno i pomalo sam zastranio – priznaje nam.
Zdravko se s bivšom suprugom i kćerima preselio u Makarsku gdje se posvetio informatici u svom internet kafiću, bavio se podvodnom fotografijom i adrenalinskim sportovima, hodao po Biokovu, proučavao čagljeve, vukove… Priroda mu je pružila utočište. Ruka je i danas tu, nije skroz u funkciji, prsti su zgrčeni, danas je ljevoruk. Iako ga boli od prvoga dana, ne žali se, veli da se naučio nositi s tim. Jedini je problem što je razvio visoku toleranciju na bol pa često ne osjeća da se ozlijedio.
Ne zna da mu curi krv
- Znam ga pitati što ti je to, zašto ti curi krv, a on nonšalantno odgovori da ne zna. Upoznali smo se prije deset godina i vjerujem da nas je upravo ljubav prema životinjama i prirodi dodatno povezala i učvrstila vezu. Ja vam nisam od gmazova: užasno sam se bojala zmija dok nisam upoznala Zdravka. Bile su mi najveća noćna mora, no uz suprugov pristup životinjama izliječila sam svoju fobiju i sad ih sanjam samo u pozitivnom kontekstu. Čak je izazvao i radoznalost pa mu se sva sretna javim kad uočim neku u prirodi, a počela sam ih i spašavati – veli nam gospođa Štefica.
Zdravko ima dvije kćeri iz prvog braka koje žive u Švedskoj, a Štefica ima sina i kćer iz prvog braka. Sa smiješkom vele da su poduplali djecu i unučad u kojima neizmjerno uživaju, a djeca se odlično slažu. Zdravku je žao što su mu kćeri daleko, ali je sretan što imaju lijep život.
Štefica i Zdravko u zadnje vrijeme hrane i promatraju ptice u svojem okruženju, brinu se za njih i pritom snimaju odlične fotografije.
- Bilo mi je bitno da ne ometam ptice dok ih fotografiram, da budu prirodne. Zato sam si nabavio kameru sa senzorom. Hranilice imamo na sedam mjesta u dvorištu, no jedno je složeno u svrhu fotografiranja. Inače koristim mini računalo Raspberry Pi koje je i ovdje odigralo veliku ulogu. Na internetu sam našao nacrte, koje mi komponente trebaju, koja kamera, senzor pokreta i onda sam to sve iskombinirao, našao sam softver te ga nadogradio i prilagodio za svoje potrebe. Uz to mi je kolega na 3D printeru napravio kućište – rekao nam je Zdravko.
Okruženi prirodom i životinjama
Štefica i Zdravko uživaju u svom domu u Zdenčacu blizu Garešnice, okruženi su prirodom i svojim životinjama. Jedva čekaju proljeće i ispijanje kave na dvorištu dok oko njih trčkaraju njihovi ljubimci. Zdravko ističe da sve što je vezano uz životinje i njegove hobije nikad nije naplaćivao niti planira naplaćivati: niti fotografije, niti svoje znanje. Cilj mu je da pomogne ljudima, hobistima, zaljubljenicima, ali i stručnjacima sa svojim radom na terenu. Priroda nije njegova imovina niti on ima pravo na nju više od ikog drugog, ističe. Ona mu uz obitelj daje smisao postojanja i podsjeća ga da je život vrijedan življenja.
