Više od 1000 dana borio sam se birokratima za svoja prava kao invalid. Evo kako sam pobijedio
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Smisao ovog tekst je da vam prikaže borbu s često krutom i bešćutnom birokracijom, ali da vam na kraju dokaže da ta borba ipak ima smisla. Iako se u početku čini da je ta borba osuđena na poraz i bez obzira na to što je ta borba duga i iscrpljujuća. Zato se nadam da će ovaj tekst barem neke od vas motivirati da ne odustajete u nekoj vašoj borbi za ostvarivanje prava, bez obzira koliko često vam birokrati na vaše upite, zahtjeve i molbe odgovarali: „ne“, „ne možete“ ili „nemate pravo“.
Pravo na pomoć
Povod pisanja ovog teksta je činjenica da je 25. listopada 2021. na moj račun obavljena prva isplata Subvencije dijela plaće samozaposlenoj osobi s invaliditetom kao i Potpora za održivost samozapošljavanja osobe s invaliditetom i refundacija dijela uplate police obaveznog zdravstvenog osiguranja. Dakle ostvario sam pravo na pomoć koja mi pripada kao samozaposlenoj osobi s invaliditetom temeljem zakona iako sam kroz postupak neprestano nailazio na odbijanja, prepreke, iako sam odbijen i službeno, odnosno napismeno (rješenja) i neslužbeno (osobni kontakt, telefonski).
U nastavku teksta ću pokušati što sažetije, konkretnije i jednostavnije opisati kronologiju mog slučaja tijekom kojega sam više puta bio na rubu da odustanem i pošaljem sve znate već gdje!
Od rujna 2015. godine sam obrtnik i samozaposlena osoba, a od prosinca 2018. godine sam osoba s invaliditetom. U bolnici sam završio 20. studenog 2017. s dijagnozom infarkta miokarda kojeg sam „prehodao“. Upravo zato što sam prehodao dva infarkta, začepljenje žila je bilo toliko da je jedino rješenje bila operacija srca. Ona je uspješno obavljena 11. prosinca u KBC Osijek gdje su mi ugradili dvije premosnice.
Trajni invaliditet
Sredinom 2018. sam u glavnoj pakračkoj ulici susreo prijateljicu Lidiju s kojom sam radio sedam godina. Ona je prva osoba koja mi je spomenula da bih na temelju operacije srca trebao imati trajni invaliditet. Neobavezno sam se o tome raspitao na još nekoliko mjesta i svi su mi rekli kako me ništa ne košta da podnesem zahtjev. Tako sam 22. listopada 2018. u Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio Zahtjev za priznavanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.
Na kućnu adresu mi je 7. prosinca 2018. stiglo rješenje u kojem se najprije utvrđuje „postojanje tjelesnog oštećenja od 40 posto (7. stupanj)“, a u sljedećoj rečenici Rješenja pisalo je: „Odbija se zahtjev za priznavanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja“.
Naglašavam da me nitko nije ni pogledao, ni pregledao, ni nazvao da me nešto pita, provjeri. Dakle odluka je donesena vjerojatno prema postojećim tablicama ili nekom šabloniziranom postupku. U obrazloženju Rješenja se detaljno navodi tko je i na temelju čega utvrdio postojanje tjelesnog oštećenja, ali je isto tako navedeno da „Budući da je tjelesno oštećenje uzrokovano bolešću, osiguraniku ne pripada pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja prema odredbi članka...“.
Susret s Violetom
Dakle, imaš trajno oštećenje 40 posto, ali na pare zaboravi. Još sam neko vrijeme ispitivao imam li ikakva prava, ali svugdje sam nailazio samo na slijeganje ramenima. Čak nisam imao pravo ni na jeftinije pileće polovice preko Invalida rada.
Naravno da sam nastavio živjeti i raditi kao da ovaj papir ne postoji i na njega sam potpuno zaboravio narednih godinu i pol dana. I onda se dogodio susret koji je sve promijenio.
Bilo je siječanj 2020., kada me je nakon jedne nedjeljne mise, zaustavila sugrađanka i kolegica obrtnica Violeta Vonić.
„Mario, imaš li ti možda rješenje o invaliditetu zbog svoje bolesti i operacije, odnosno imaš li postotak tjelesnog oštećenja?"
Iznenađen, odgovorio sam da imam na što je Violeta nastavila pričati kako imam pravo na novčanu naknadu jer sam samozaposlena osoba, da bih to trebao izganjati i da bi bila šteta to propustiti. Odmah je otvoreno rekla da je ona 100 posto upućena u postupak, da si je ona to izganjala na temelju njene dijagnoze (multipla skleroza), da će mi pomoći ako hoću u svemu, uputiti me u sve kako ne bih bespotrebno lutao. Iskreno, već u trećoj sekundi sam prestao slušati Violetu jer iza sebe imam bogato iskustvo „birokratskog umaranja“, a prije dvadeset i kusur godina sam jedno vrijeme i radio birokratski posao. Zato nisam imao ni snage, ni živaca, ni volje, ni vremena za neku novu birokratsku borbu. Nastojao sam biti ljubazan i odgovorio nešto u stilu; „O super, ajde, baš ću vidjeti“ i polako eskivirao razgovor.
Ganjanje papirologije
Došlo je korona ludilo, sve je stalo pa je tako i ta ideja brzo ishlapila iz mene. Kako se život počeo vraćati, ponovno sam počeo susretati Violetu i svaki put kada bi se vidjeli pitala me ima li što novo, je l' poduzimam što, je l' trebam pomoć, uputu, kontakt kakav? Osjećao sam se neugodno jer ta žena toliko „grize“, a ja sam tako nezainteresiran jer se grozim pomisli ganjanja papirologije i obijanja šaltera.
Ali se onda dogodio ključan trenutak nakon kojeg sam odlučio: „Sad je dosta, idem u ovo do kraja!!!"
Iako su prepreke bile očite, Violeta je stalno inzistirala da ne odustanem i da pokušamo na neki drugi način, a njena energija i volja koju je pokazala u mom slučaju mi jednostavno nije dozvolila da ostanem pasivan u svojoj „zoni birokratskog komfora“. Na sigurnoj udaljenosti od šaltera, zahtjeva, službenica i papirologije.
Rekla mi je: „Ako već uskraćuješ te novce sebi, ne uskraćuj ih svojoj obitelji i djeci. Nemoj biti blesav i državi ostaviti novce na koje imaš zakonsko i svako drugo pravo“!
To je u meni prelomilo i dalje više nije postojalo „ne“. U stvari i dalje sam ja dobivao: „ne“, „ne možete“, „nemate pravo“, ali sam odlučio iscrpiti baš sve mogućnosti prije nego prihvatim „ne“ kao konačan odgovor.
Opet negativno rješenje
Sljedeće „nemate pravo“ dobio sam vrlo brzo, kada sam službenicu pakračkog HZMO-a pitem telefona zamolio da mi kaže što je potrebno priložiti uz Zahtjev za pokretanje postupka za utvrđivanje svojstva osiguranika – osobe s invaliditetom kako bih dospio u Registar osoba s invaliditetom što je ključan i presudan faktor u ostvarivanju ovih prava. Naravno da sam dobio odgovor da na to „nemam pravo“, ali sam inzistirao da podnesem zahtjev i zamolio da mi kaže koji obrazac da ispunim. Ispostavilo se da me je uputila u popunjavanje potpuno krivog obrasca. A znam kako stvari funkcioniraju u tom slučaju. Da sam kojim slučajem podnio zahtjev na krivom obrascu, nakon 40-ak dana bih dobio još jednu odbijenicu iz Požege i to - zbog pogrešnog obrasca. Cijela priča bi se vratila na nulu i nastavilo bi se „birokratsko umaranje“. Opet me spasila Violeta koja me uputila na ispravni obrazac.
Ali je iz požeškog ureda HZMO 27. siječnja 2021. stiglo (opet) negativno rješenje, a kvaka je bila što se u zahtjevu navodilo da se radi o „računanju staža osiguranika s povećanim trajanjem“ odnosno beneficiranog radnog staža. Taj diskriminirajući i nepravedan zakon je Violeta kasnije izmijenila o čemu sam već pisao OVDJE.
Većina ljudi bi vjerojatno odustala, ali ne i Violeta koja je stalno ponavljala: „Nema logike! Ti na ovo imaš pravo i to pravo ćemo i izganjati“ i tada je promijenila taktiku.
Najjači papir u ruci
Naime, u rješavanju mog slučaja postoji pet stepenica. Prva je već spomenuti pakrački ured HZMO, druga je onaj u Požegi, zatim Registar osoba s invaliditetom i Centar za profesionalnu rehabilitaciju Osijek i na vrhu kao posljednja stepenica ZOSI – Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Zagreb.
Violeta je odlučila preskočiti početne prepreke i problem riješiti na vrhu, na posljednjoj, petoj stepenici. Obavila je nekoliko telefonskih razgovora u ZOSI, objasnila cijeli slučaj i ubrzo dobila prijedlog za rješavanje mog slučaja. Jednostavno su me uputili u Centar za profesionalnu rehabilitaciju Osijek da napravim rehabilitacijsku procjenu – utvrđivanje invaliditeta u odnosu na rad. To sam i napravio sredinom veljače u Osijeku gdje su u svega nekoliko sati profesionalni i ljubazni stručnjaci obavili cijeli niz razgovora i procjena. Temeljem tog vještačenja, 10. ožujka dobio sam izvještaj u kojem se navodi da moj „stupanj invaliditeta u odnosu na rad iznosi 1“.
To je značilo da prema članku 4., točka 13. Pravilnika o načinu vođenja očevidnika zaposanih osoba s invaliditetom ostvarujem pravo upisa u Registar. Bilo je potrebno samo ispuniti i u pakrački ured HZMO predati Prijavu o promjeni tijekom osiguranja.
Ovaj put sam u spomenuti ured otišao osokoljen jer sam u rukama imao papir koji je bio jači od svih dosadašnjih „ne“, ne možete“ i „nemate pravo“. Od tada je sve išlo svojim tijekom, glatko. Uveden sam u Registar, a 28. lipnja sam dobio Izvještaj o rezultatima procjene radne učinkovitosti gdje je naveden točan postotak subvencije bruto plaće. Prvi zahtjev za isplatu prema ZOSI-u sam podnio 10. rujna, a 25. listopada je na račun sjela prva isplata prava koja imam kao samozaposlena osoba s invaliditetom!
Namučio se do krajnjih granica
Smatram da sam snalažljiva osoba koja je upućena u postupak funkcioniranja birokratskog sustava. Poslovi koje sam radio i koji radim, ali i moj karakter, zaslužni su što poznajem puno ljudi i zahvaljujući tome mogu doći do informacija. Nisam star i nemoćan, imam volje, životnog elana, energije i motiva da još uvijek ispred sebe stavljam ciljeve i da nastojim te ciljeve i ostvariti. Sve ovo navodim kako bi stekli uvid da sam se, usprkos svim tim životnim „alatima“ koje imam, morao do krajnjih granica pomučiti za ostvarenje svojih prava pri čemu sam imao i dosta sreće. Sad zamislite koliko je onih kojima su neka njihova prava u praksi nedostižna. Što je najgore, većina ih vjerojatno nije ni svjesna kakva sve prava uopće imaju jer jednostavno ih nitko na njihova prava ne upućuje. Osim ako nemaju toliko sreće da imaju neku „svoju Violetu“.
Birokratski sustav je takav kakav je pa, iako mu je svrha da nama građanima, obrtnicima, poduzetnicima bude servis, taj sustav prečesto generira nove probleme umjesto da rješava postojeće. Jer, matematika je jednostavna; da je manje problema, bilo bi manje birokracije.
Svi smo osjetili da se to na kraju lomi na našim leđima.
Sjećam se još jedne birokratske avanture od prije više od šest godina kada sam otvarao obrt. Još uvijek u jednom fasciklu čuvam dokumente i bilješke koje sam prikupljao za knjige koju sam namjeravao napisati na tu temu. Radni naslov knjige bio je „Odbijam biti loptica u birokratskom ping-pongu“.
Pomoć jedne službenice
Nije mi namjera špekulirati ni nagađati zašto je tome tako. Jesu li krivi često manjkavi Zakoni, Pravilnici i drugi akti koje je lako protumačiti pogrešno i neprecizno i koji se često mijenjaju, nadopunjuju pa razumijem da ni službenicima nije lako držati korak.
Ili je u pitanju bahatost, arogancija, nesposobnost, nekompetentnost?
Je li sve skupa kombinacija jednog i drugog... Možda nečega trećeg?
Naravno da u ovom sustavu ima onih koji svoj posao rade savjesno, pošteno i prije svega moralno i humano. Njima svaka čast i zahvala što su često pomogli i tamo gdje nisu trebali. Poput službenice jednog pakračkog ureda Zavoda koja je pomogla u aktiviranju dopunskog osiguranja na koje sam imao pravo, a da to nisam ni znao. Time me spasila vjerojatno petoznamenkastog računa koji bi dobio za 27 dana ležanja u bolnici.
Poučen vlastitim iskustvom smatram da smo dužni u svakoj situaciji i u granicama svojih mogućnosti propitkivati tumačenja koja nam kažu „ne“, „ne možete“, „nemate pravo“. Tražite druge mogućnosti, druga tumačenja, druga „mišljenja“, tražite „čovjeka“ ili kopajte da dođete do nekoga tko zna „čovjeka“.
Moralna obaveza
Nije mi namjera bila u ovom tekstu obezvrijediti niti jednog službenika, ni osobno ni na bilo koji drugi način. Ali činjenica je da kojim slučajem nisam imao Violetu, da nisam imao sreće i da nisam bio uporan i tvrdoglav kao magarac, birokracija me nikada ne bi uputila u ostvarivanje mojih materijalnih prava. Za njih bi ostao zakinut i ja i moja obitelj i djeca.
Zato je moja obaveza bila na ovaj način progovoriti i ukazati na taj škakljivi, ali uvijek prisutan problem.