VIKEND TERAPIJA Kako utišati unutarnji glas koji nam stalno govori da nismo dovoljno dobri

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

Zašto smo sebi najveći kritičari?

U svakom od nas se barem jednom javio onaj oštri glas koji nazivamo unutarnjim kritičarem. Možemo ga zamisliti kao njurgavog tipa koji nam sjedi na ramenu i čeka kad ćemo nešto pogriješiti kako bi nam to podrugljivo nabio na nos i dokazao da nismo dovoljno  sposobni riješiti situaciju. ''Nisi dovoljno dobar.'' ''Gle kako si beskoristan.'' ''Opet si sve napravio pogrešno.'' ''Jesam ti rekla da ti se ne vrijedi truditi?'' I tako krenu negativne misli praćene teškim osjećajima krivnje i srama. Možemo li taj unutarnji glas ikako utišati i zašto se on uopće javlja?

Unutarnji kritičar kao zaštita

Unutarnji kritičar radi svoje prve ''korake'' u djetinjstvu. On je dio našeg selfa koji se razvija tijekom prvih godina života i oblikovan je događajima koji su nam izazvali neugodne osjećaje i stvorili negativno mišljenje o samima sebi. Zamislimo situaciju u kojoj smo kao šestogodišnjaci javno posramljeni jer smo prolili čašu soka na pod. Reakcija odraslih, nama bitnih osoba koje utječu na oblikovanje mišljenja o sebi i svijetu oko nas, odredit će kako ćemo se mi osjećati i što ćemo misliti o sebi. U toj situaciji, negativna poruka utječe na stvaranje uvjerenja ''Ja sam nesposoban, ja ništa ne valjam.'' koje se kasnije proteže u odraslu dob i daje glas unutarnjem kritičaru. Dogodi li se situacija da kao odrasli nešto slučajno srušite u trgovini, vrlo je vjerojatno da će onaj posramljeni šestogodišnjak opet čuti unutarnjeg kritičara kako je nesposoban i ništa ne valja. Dakle, negativna iskustva i doživljaji koje stječemo kao djeca, u odrasloj dobi se oblikuju u dio selfa sklonog pretjeranom kriticizmu. Nitko nije stroži prema nama koliko smo to sami prema sebi. Unutarnji kritičar je glas koji se fokusira na osudu i negativnost, gledajući sve kroz leću neuspjeha, teškoća i nezadovoljstva. Iako se na prvu čini kao da nam šteti time, on ima zaštitnu ulogu. Štiti nas od nesigurnosti,  jer sve novo je nepoznato, a nepoznato predstavlja određenu prijetnju našem selfu. Glas našeg unutarnjeg kritičara podsjeća nas na potencijalnu bol, strahove i razočaranja koja smo doživjeli.  Kad pokušamo razumjeti njegovu ulogu, otvorit će se novi prostor za unutarnji dijalog i stvaranje suosjećajnog selfa.

Razvijanje suosjećanja prema sebi

 Kada spominjemo empatiju ili suosjećanje, obično je prva asocijacija razvijanje empatije prema drugima. No, koliko nas je ikad razmišljalo da suosjećanje prvo ponudi sebi? Da razvije odnos sa sobom koji će umjesto iz kritike i samoosuđivanja ići iz nježnosti i razumijevanja prema sebi? To je zapravo prvi korak utišavanja unutarnjeg kritičara. Kako smo si ga zamislili da sjedi na jednom ramenu, tako mu na drugom protutežu čini suosjećajno ja. ''Svakom se to može dogoditi.'' '' Nije tvoja krivnja.'' ''U redu je pogriješiti.'' Osim toga, proces utišavanja nastavlja se osluškivanjem u kojim situacijama se unutarnji kritičar javlja. Zamislimo da je naš um poput neba na kojem se izmjenjuju različiti vremenski uvjeti. Možemo gledati kako pada kiša, olujnu grmljavinu ili jako sunce. Ista stvar je i s našim umom. Možemo promatrati kako se misli javljaju, posebice one koje su negativne i vezane uz taj unutarnji negativni glas. S obzirom da ih promatramo, možemo ih samo primijetiti, bez da reagiramo na njih. Umjesto da se zakačimo za negativnu misao, možemo duboko udahnuti, percipirati tu misao i zapitati se: ''Što mi unutarnji kritičar pokušava reći? Što sad osjećam, koju emociju? '' Bitno je osvijestiti da je to njegov način da nas zaštiti i da su naši mozgovi puno kompleksniji od crno bijelih ladica koje su nam dizajnirane u djetinjstvu kroz bazična uvjerenja. Ovakav način razmišljanja i odmicanja od tog unutarnjeg glasa zaustavit će spiralu samokritičnosti. Pri tome si možemo pomoći tako da se zapitamo što bismo rekli prijatelju koji se osjeća poput nas? Kakvu bismo mu ohrabrujuću misao izrekli?

Ljubav prema sebi pokreće ljubav prema drugima

Razvijanje suosjećajnog govora prema samom sebi jedini je način kako utišati unutarnjeg kritičara na drugom ramenu. Ujedno je to i najteže, no ne i nemoguće ostvarivo. Zahtjeva promišljanje o svojim dobrim stranama, kontakt s emocijama i pomirenje s onim dijelovima sebe u kojima osjećamo krivnju, sram, tugu ili ljutnju. Sve te emocije se nalaze ovdje s razlogom da bismo mi preživjeli. No, u istom trenutku, omogućuju nam da do sebe dođemo na nježniji način i razvijemo razumijevanje. Pišite si ohrabrujuće poruke prije stresnih situacija. Bodrite se na glas onako kako biste bodrili najboljeg prijatelja. Budite sebi najveći navijač i prijatelj, jer nema veće ljubavi od voljenja sebe.

--------------------

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. 

Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!