Ruža iz Garešnice uživa pisati pjesme za djecu na dasci za glačanje. A objavljuje je i Smib
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Male sredine često skrivaju velike a samozatajne ljude. Velike po svojoj osobnosti i srdačnosti, velike po svom talentu i skromnosti. Jedna od takvih je i Rozalija Popović, Gareščanima poznatija kao Ruža, umirovljenica, baka, susjeda. Mali krug ljudi zna da je gospođa Ruža autorica 200-tinjak pjesama.
Riječ je o iznimnoj ženi koja svoju bujnu maštu pretače u ritmične i tople stihove za najmlađe. Da su njezini radovi kvalitetni, potvrđuje i uredništvo poučno-zabavnog časopisa za djecu Smib u izdanju Školske knjige, koje je izabralo i objavilo nekoliko njezinih pjesama u razdoblju od 2016. do 2021. godine.
Pjesme za unuka
Sve je počelo 2010. godine kad je unuk imao dvije godine. Puno mu je čitala i kupovala slikovnice, no koliko god knjiga imali, nije im bilo dovoljno. Tada je Ruža malo-pomalo počela pisati stihove za svoga unuka kojima se on neizmjerno radovao. Sad gotovo da nema predmeta koji nije opjevala. Uz poeziju od 2013. godine piše i prozu, od pustolovnih romana za djecu i mlade do beletristike za odrasle.
Većina stvaralaštva još uvijek je u rukopisu, no sudeći prema pozitivnim kritikima prijatelja koji su imali priliku čitati Ružina djela, možda i neka prozna djela uskoro ugledaju svjetlo dana. O prozi govori s mnogo strasti, ali je vrlo tajnovita i daje nam na kapaljku informacije o svojim djelima i budućim planovima.
U svojim pustolovnim romanima garešnička J. K. Rowling prati trojicu prijatelja od njihovih pubertetskih dana sve do onih studentskih, i to kroz nevjerojatnih 20-ak knjiga. Mistika, povijest, prijateljstvo, slavljenje različitosti, paralelni svjetovi i srednjovjekovni lokaliteti u okolici. Samo dok pripovijeda o svojim likovima u različitim situacijama, s lakoćom uvlači slušatelja u neki drugi svijet.
Ova umirovljenica stvara uglavnom noću kad sve utihne. Veli da ima problema sa spavanjem i da tako krati duge večeri a ponekad i noći. Na noćnom ormariću stoji blok i olovka, u slučaju da joj usred noći navrati poneki stih, a prozu pak piše za jednim vrlo neobičnim stolom.
Poetska priča
- Vjerovali ili ne, najviše volim pisati na dasci za glačanje rublja. Mogu ga podesiti po visini i manje umaram vratnu kralježnicu. Djeca imaju one moderne podesive stolove, no meni je ovaj draži, pretvorila sam ga u multifunkcionalno pomagalo – veli nam Ruža dok poetski priča o svojoj dasci. Ne bi nas čudilo da uskoro osvane i jedna pjesma o tom predmetu. Na pitanje je li joj draže glačati ili pisati za tim stolom, sa smješkom nam odgovara - pisati naravno.
Gospođa Ruža opjevala je stare, gotovo zaboravljene predmete poput raznih alata ili fotoaparata. Ne zamara se najnovijim tehnologijama jer nemaju dušu poput onih starih. Dok na stolu stoji maleni inhalator, Ruža nam iz bilježnice čita pjesmu o malenoj krpi za prašinu koju je dobila ni više ni manje nego - alergiju. Čita nam o nadmetanju tave i lonca, te o teškoj sudbini jednog starog stolca.
Zanimljivo je da piše isključivo nalivperom čiji je trag na papiru poezija za sebe. Uz to nalivpero nježno klizi, ne mora ga jako pritiskati pa može pisati satima da je pritom ne zaboli ruka. Kći joj pomaže kod pretipkavanja, no ta faza dolazi tek kad je zadovoljna rezultatom, nakon nekoliko korekcija i prepisivanja rukom.
Sviđaju se djeci
Na pitanje kako to da za njezine literarne uratke zna tako malo ljudi u Garešnici, Ruža nam odgovara:
- Ja vam nikud ne idem, ne znam puno ljudi. Ako je netko i vidio ime Rozalija Popović u Smibu, sumnjam da bi se mene sjetio. Ja sam Ruža, Ružica. Vlastiti sin me davnih godina kao klinac pitao tko nam je ova Rozalija Popović kad je naišao na moju osobnu. Nikad nisam imala potrebu ljudima pričati o svom pisanju. To je moja strast i nije mi potrebna potvrda sredine. Ima onih koji će reći da danas svatko može pisati, no to me ne dira. Imam previše godina, izgrađena sam osoba da bi me to zamaralo. Samo mi je bitno da se pjesmice sviđaju djeci, a ljudi iz struke su ti koji daju vrijednosni sud. Ako je moguće nešto zaraditi i ostaviti unucima, nemam ništa protiv – rekla nam je Ruža.
Ruža je rođena u Velikom Grđevcu, gdje je završila osnovnu školu. Od najranije dobi pokazuje velik interes prema umjetnosti riječi. Glumila je u nekoliko školskih igrokaza a njezini literarni radovi donijeli su joj nekoliko nagrada u vidu knjiga. Zanimljivo je napomenuti da je živjela svega 500-tinjak metara dalje od rodne kuće klasika hrvatske dječje književnosti Mate Lovraka. Baš kao i Lovrak, i Ruža je svojim pjesmama i romanima prije svega okrenuta najmlađoj populaciji.
- Iako sam bila vrlo dobar i odličan učenik, bila sam primorana naći posao odmah nakon osnovne. Naime, moj otac je kao 23-godišnjak ostao bez desne ruke što je velik udarac za jednog malog poljoprivrednika i njegovu obitelj. Nakon osnovne dugo nisam pisala. Zaposlila sam se, udala i podizala djecu – kazala je Ruža, koja je godinama čuvala i djecu iz susjedstva. Možda je upravo svakodnevni doticaj s klincima polagano stvarao taj njezin izmaštani svijet. No tek je u mirovini, uz unuka, pronašla vremena i odlučila zabilježiti ponešto na papir. Sad više bez pera ne može živjeti.
Važni planovi
- Sve je drugačije od kad nema supruga kraj mene, no ja i dalje pišem, možda čak i više. Djeca me podržavaju u svemu, kći je pronašla kontakte za Smib, a sin mi pomaže oko tehnologije jer je to njegovo područje. Toliko toga bih trebala riješiti u kući, ali imam važnije planove vezane uz književnost o kojima još ne želim javno govoriti. Saznat ćete na vrijeme – kazala nam je Ruža.
Gospođa Ruža pokazuje nam svoje cvijeće i maleni povrtnjak. U dvorištu je složila mnoštvo kreativnih vrtlarskih kutaka. Krastavci iz bureta pod smokvom, mahune u velikoj tegli koje se po daskama penju u visine i bježe od puževa. Ne čudi što njezine pjesme slave sve stanovnike vrta, prirodu i tradiciju. A upravo su joj duboka osjećajnost i briga za svaki naizgled bezlični predmet ili omraženog stanovnika vrta poput krumpirove zlatice, donijeli i angažman u Smibu.
