Rundela ispred Švicarske vile

piše: Julijana Matanović

Između ulične ograde i naše kuće teta je uredila park. Njegovo središte krasila je rundela. Nekoliko puta godište bijelili smo cigle te kružnice. „Gdje je to samo gospođa J. vidjela“, zanimalo je i slučajne  prolaznike, ali i bliske komšije.  I sama sam joj željela postaviti to isto pitanje, ali sam se bojala njezine reakcije. Slutila sam da rundela krije neku tajnu. Maćuhice, karanfili, žabice, kadifice, niski zimzelen, sve te biljke s prebivalištem u krugu, često su izazivale moju ljubomoru. Imala sam osjećaj da im teta posvećuje daleko više pažnje nego meni. 

U kasno proljeće plašila bih se da će teta odustati od ljetovanja jer će pomisliti da oni kojima bi trebala povjeriti svoje cvjetiće neće prema njemu biti dovoljno pažljivi. Cvijeće će se, bez njezine brige, u rundeli osušiti. I kad je tetak M. jednog poslijepodneva oprezno rekao da te godine ne možemo, uz sindikalni popust, na more, teta je samo slegnula ramenima. A čim je, s nekom tremom  i strahom u glasu, izgovorio kako su mu umjesto mora ponudili Daruvar, njoj se lice razvedrilo. „Odlično, još bolje“, prošaptala  je glasom djevojke. Možda bi ona u tom trenutku, samo da mene nije bilo u prostoriji, i zagrlila, pa i poljubila tog svog dobrog drugog muža. 

I kad smo u ljeto godine devetsto sedamdeset i treće stigli u Daruvar, i uselili se u sobu Švicarske vile, meni je  - čim sam izašla na trijem - pred oči iskočila tetina rundela. Ista cigla, isto cvijeće…  Zar teta nije spominjala da je kao mlada odlazila u neke toplice, da je pokušavala imati dijete, da ju je prvi muž posjećivao u lječilištu, da su zaljubljeni šetali najljepšim parkom, pitala sam se i sve snažnije laktovima upirala u  drvenu ogradu. Bila sam u godinama u kojima se postavljaju prva pitanja o ljubavima i izdajama, u godinama u kojima svaka druga rečenica započinje egzistencijalnom mukom i mladenačkim buntom; „A da nisam rođena tamo gdje jesam… A da nisam došla tamo kamo su me poslali..“. 

U ta dva daruvarska ljetna tjedna, moja je teta J. postala neka druga žena. Vedrog lica, prepuna energije, trčala je sa zdravstvenom knjižicom s jedne terapije na drugu, šetala se  prelijepim parkom, jela kolače s kokosom na koji je, barem u svojoj kuhinji, bila alergična.  Mene je svaki dan fotografirala u rundeli. Znala sam da to čini zbog toga da po povratku  učini svoj cvjetni krug još sličnijim daruvarskom. Kako je bila  mudra žena, svoje je poteze objašnjavala željom da se mojim nemarnim roditeljima pošalje dokaz kako je maloj  dobro, i kako se lijepo zaokružila.  

I kad sam četiri desetljeća poslije toj istoj teti, kojoj će tada biti devedeset  godina, rekla da sa svojom dvanaestogodišnjom kćeri moram krenuti na terapije u Daruvar, ona   - koja je za zdravlje moje M. itekako brinula - nasmiješila se i samo izgovorila: „Ma, lijepo, lijepo je tamo“. U šakama je držala kutijicu tabletica ginka i gledala u nacrtani list. Bila sam uvjerena da ih ona – a  pamćenje ju je i tada dobro služilo - pije samo zbog toga što se plaši da bi mogla zaboraviti svoje mladenačke šetnje daruvarskim parkom. 

Švicarska vila lijepa je kao nekada, i rundela je slična onoj iz tisuću devet stotina sedamdeset i treće. Svoju M. ne nagovaram da uđe u krug. Ponovljivosti svjedočim i bez zapisa slikom. I sad kad više nema kuće u kojoj sam odrasla, i kad nema tete, daruvarske stazice i mali vrtovi, između toplica i Švicarske vile, pretvaraju se u puteljke po kojima sigurno hodam. U jednom je koraku sadržano jedno cijelo djetinjstvo. Maćuhice, karanfili, žabice, niski zimzelen, baš sve je nalik. U pauzama, dok iščekujem kćerkin povratak s terapija, najradije bih uzela pemzl i njime bih, uronivši ga prije toga u piksnu s bijelim vapnom, prelazila po ciglama koje su na kant uglavljene u zemlju. Onu ispred Švicarske vile.