"Prvi put sam došao u Toplice Lipik i oduševio se. Vjerujte, vraćat ću se svake godine..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
"Prvi put sam u Lipiku i mogu reći da je stvarno prekrasan, pogotovo za šetnje s mojim Simbom jer je puno zelenila", govori nam dubrovački pjevač Ibrica Jusić koji je došao u Toplice Lipik zbog problema koje ime s koljenima i, kako kaže šaleći se na svoj račun, općenito godinom proizvodnje.
Ibrica Jusić ugodan je sugovornik, pravi dubrovački gospar koji odmjereno izgovara riječi, a istovremeno se ne ustručava izraziti stav. Kao i sve glazbenike, pogodilo ga je razdoblje pandemije, a iz razgovara se dalo zaključiti da i ne toliko što nije nastupao kao ranije koliko zbog podjela koje su se dogodile zbog uvedenih mjera i cijepljenja.
Sjedili smo u caffe baru Toplica Lipik, a pokraj Ibrice je ležao njegov peti pas Simba, ili kako Ibrica kaže "peta priča", japanske pasmine Akita, star nešto više od dvije godine. Izrazito je miran i umiljat. Pitamo ga, onako iz puke radoznalosti, je li riječ o nešto skupljoj pasmini?
Ljubav ne može biti skupa
- Čujte, kad je ljubav u pitanju, ništa nije skupo - odmah je uzvratio i dodao da ga je uzeo kada je imao dva i pol mjeseca. Lice mu se odmah razvlači u osmijeh, poseže za mobitelom i pokazuje nam fotografije Simbe dok je bio štenac te video klipove na kojim se vidi kako ga je počeo odgajati od prvog dana.
- Prva lekcija je bila da mi daje šapom "pet", prvo desnom pa onda lijevom i onda ispočetka. A druga lekcija je bila da ne uzima nikome ništa iz desne ruke jer su ljudi uglavnom dešnjaci. Nikad se ne zna je li vam netko želi otrovati psa, a ako bi mu slučajno netko davao otrovanu hranu iz desne ruke, neće je uzeti. Tako ga štitite, a i to je društvena igra za njega - priča nam pa okreće na ono zbog čega smo se i našli.
- 'Ajde, pucaj!
Kako ste, gospodine Ibrica?
- Odlično! A kako bih mogao biti loše?
Došli ste u Toplice Lipik, smijemo li pitati što vas muči?
- Na preporuku prijatelja, predivnog čovjeka iz Zagreba koji ima svoju kliniku, došao sam u lipičke toplice kako bih se malo, što bi se reklo, regenerirao. Imao sam problema s koljenima, a to je i zbog godine proizvodnje, a također i s ramenima, a to je zato što cijeli život vrtim volan i sviram gitaru. Bio sam na terapijama u privatnoj Poliklinici u Zagrebu Body Balance i u njoj su mi preporučili odlazak u Toplice Lipik i mogu reći da je dolazak ovdje bio pun pogodak.
Dakle, prvi put ste u Lipiku?
- Da, ali odmah mogu reći i da nije zadnji put. Ovakvo gostoprimstvo nisam mogao zamisliti, fenomenalno! Zatim, ne znam koga bih prije pohvalio; od sobarica, preko medicinskog osoblja do kuhinje, svi su me oduševili svojim profesionalnim pristupom. Također, priroda me oduševila. Kada šetam sa Simbom, odnosno kada on šeta mene, uživam i divim se zelenilu i ovim predivnim lipičkim zdanjima. Također me i žalosti kada vidim da neka krasna zdanja stoje napuštena i uništena, vile i ljetnikovci, ali ohrabruje to što vidim da se dosta radi i obnavlja tako da ne sumnjam da će za koju godinu Lipik vratiti puni sjaj grada kojega je vjerojatno imao prije rata.
Jeste li možda vidjeli fotografije Lipika prije Domovinskog rata?
- Jesam, vidio sam ih baš ovdje. Krasan je to grad, uvelike se radi na njemu, to se vidi, drago mi je da se i perivoj obnavlja i već smo dogovorili koncert za otvaranje perivoja dogodine u ovo vrijeme.
Dakle, prvi put ste došli i grad vas je već "kupio"?
- Da, sigurno je tako! Jako sam zahvalan što sam ovdje. U Toplicama Lipik sam već nakon dva dana terapija vidio značajan napredak. Prsti su me već sad opušteni, a tek sam zapravo došao. Zahvaljujući divnom osoblju u toplicama, ovo ljeto ću biti fit, a već 10 mjeseci nisam nastupao.
To je kraće od dvije godine koliko su trajala ograničenja zbog pandemije.
- Da, ali ja namjerno nisam nastupao jer nisam pristalica toga da mi netko publiku dijeli na cijepljene i necijepljene, one s potvrdama i bez potvrda. Ja mogu nastupati i pred pet ljudi i pred 5000 ljudi, meni je to isto, ali jednostavno nisam htio. Nisam antivakser iako se nisam cijepio. Ja sam za slobodu izbora.
A kako vam je generalno bilo s nastupima od početka pandemije?
- Zadnji nastup sam imao početkom listopada prošle godine u Dubrovniku i onda sam došao u Zagreb. Trebao sam nastupati u dvorani Vatroslava Lisinskog, ali sam onda morao reći: "Žao mi je, nisam zdrav". Ali zato se jako veselim nastupu kojeg ću imati u petak u Lipiku (razgovor je vođen prije koncerta op. a.), a i vidim da su ljudi željni, da se vesele kao što vidim i da su moji kolege odahnule jer su sad gotovo svi koncerti rasprodani.
Željni su ljudi normalnog života.
- Jesu, željni su. Tako da se nadam da ću si preko ljeta složiti dobru zimnicu i idemo dalje.
Možda bi ste, sada kada ste već ovdje, mogli dogovoriti i neku mini kontinentalnu turneju. Ima i ovdje lijepih stepenica na kojima možete zasvirati i pjevati.
- Mani je plan jednom godišnje doći u Lipik, nastupiti i družiti se s ovim divnim ljudima. A što se tiče nekakve turneje, tko se meni javi, ja se odazivam. Mene je ovdje oduševilo osoblje u Toplicama, a i ljudi generalno. Tko god prođe, pozdravi, pita: "Kako ste?", ja odgovorim: "Dobro sam!". Vidim da ovdje vlada jedna lijepa domaćinska atmosfera i jako ugodna, opuštena komunikacija.
Kako vam izgleda dan u Toplicama?
- Probudim se u 7 ujutro pa idem na doručak. Poslije doručka, u 7:30 imam prvu terapiju, pa poslije terapija strujom. Nakon toga idem malo na bazen i tako...
Kakva vam je sad situacija s hodanjem?
- Mogu, mogu hodati, kako ne. Jako puno mi je pomogla terapija kod, sad već mogu reći, prijatelj u Zagrebu u Poliklinici Body Balance. Čujte, čovjek u hodu primjećuje promjene. Još u listopadu prošle godine sam se uz stepenice vukao uz pomoć ograde. A danas već idem normalno. Još mi samo malo nedostaje da psihički dobijem onu sigurnost da se ne moram bojati uz ili niz stepenice. A sad sam već počeo dobivati želju i da potrčim. Uglavnom, dovodim se u stanje psihičke i fizičke stabilnosti.
Je li to neka cijena koju plaćate s obzirom na dugogodišnju karijeru? Sami se maloprije spomenuli volan i gitaru kao jedan od uzroka problema s ramenima?
- Gledajte, ja cijeli život na koncertima stojim na nogama, nikad nisam sjedio. Znali su mi nekad donijeti barsku stolicu, znate ono, kao šansonijer. Ali, da oprostite na izrazu, ja im samo kažem: "Nemojte se ljutiti, ali dok neke stvari mogu raditi stojećki, mogu i pjevati stojećki. A sad, prošle godine u Mariboru jedva sam hodao. Zvao me moj kum, osnivač Lent Festivala koji traje već 25 godina, a ja sam na njemu nastupao otprilike 20 puta. Angažiramo me kada je otvarao novi prostor. I ja mu kažem: "Gogo, ja ću doći, ali ne znam kako ću pjevati?". Kašljao sam i to me je brinulo. Pregledala me je njegova kćerka, koja je inače doktorica, i vidjela da je s plućima sve u redu. Zatim mi je njezin muž, koji je također medicinski radnik, opalio jednu vitaminsku injekciju. Izađem ja na pozornicu i kažem publici: "Večeras ćete imati koncert za gitaru, glas i kašljucanje".
Pa svaka čast što ne odustajete!
- Gogo mi je poslije rekao: "Ibrice, ovakav koncert dosad nisi imao!". I doživio sam prave ovacije, bilo je baš lijepo.
Jeste li ikada otkazali koncert?
- U cijeloj svojoj karijeri ni jednom nisam otkazao koncert.
Nijednom?!
- Ne, nijednom u 58 godina karijere.
Znate li uopće koliko ste koncerata održali u karijeri?
- Ufff, pa nisam puno?
Kako niste puno?
- Pa nisam ja Severina, ha, ha! Ja sam s nekih 30 koncerata godišnje prezadovoljan.
Jeste li možda na odjelu zasvirali medicinskim sestrama ili pacijentima?
- Sviram ja gore, sviram!
Znači, ljudi smješteni u okolnim sobama uživaju?
- Smješten sam na kraju hodnika i zasviram, naravno. Jutros sam baš sreo jedan bračni par pa sam ih pitao: "Oprostite, je li vi čujete kada navečer zasviram, je li vam možda smeta?", a oni mi odgovore: "Ne, ne, ne! Nama je to lijepo, samo vi svirajte!". Veselim se baš nastupu u petak, ako ne bude lijepo vrijeme održat ću ga u prostoru gdje su Mramorne kupke, jako lijep i fenomenalno akustičan prostor. No, molit ćemo boga da bude lijepo vrijeme da možemo napraviti nastup na skalinama glavnog ulaza. Ali ako treba, ja mogu i na smokvi nastupiti, ha, ha! Volim otkrivati nove prostore.
Vi i nakon tolikih godina na sceni baš uživate u svom zanimanju?
- Da, uživam, ali ja svoje zanimanje više doživljavam kao Božji poziv.
Svakako se može reći da ste na sceni oko sebe izgradili doista jednu posebnu, jedinstvenu priču.
- Kod mene vam nema sredine; ili me ljudi vole ili ne vole. A i više volim biti vuk samotnjak, nego nečija ovca. Kada sam tek krenuo, nije to baš išlo, a onda mi je puno pomogao moj pokojni prijatelj Pero Gotovac, čovjek koji je otkrivao mlade talente pa je tako otkrio Trubadure, Mišu Kovača, Kiću Slabinca... Jednom ga je srela na Stradunu Jagoda Buić, naša velika umjetnica i rekla mu: "Pero, otiđi na one stepenice, tamo pjeva jedan mulac , moglo bi od njega nešto biti". To je bilo vrijeme kada sam završio odsluženje vojnog roka i trebao sam ići raditi u Njemačku jer sam po struci tapetar. Imao sam dogovoren posao u Volkswagenu kao autotapetar. Nakon razgovora, Pero mi je rekao: "Znate što, mladiću. Zaboravite vi Njemačku, vama je mjesto u Zagrebu". Istu noć sam iskidao sve dokumenta za posao u Njemačkoj i bacio ih u kanalizaciju u luci. Nije mi bilo lako u Zagrebu, ali se držim onoga: "Što te ne slomi, to te ojača!". I kad god bih ja malo potonu, Pero bi mi rekao: "Ibrica, zapamti, u životu ne moraš uvijek biti glasan da bi te se čulo. A tebe će se slušat". To mi je ostavio u amanet.