"Prošla sam sve zatvore, povezala zatvorenike i njihovu djecu i za to dobila svjetsku nagradu"

BJELOVAR – Naglasak na važnosti čitanja od najranije dobi, poseban odnos s najmlađima, uvijek vedar duh i zaštitni znak – osmijeh na licu, tek su neke od karakteristika koje kroz život svakodnevno nosi Snježana Berak. Ona je ponosna dobitnica nagrade „Crna ovca“, žena koja je prošla kroz sve zatvore i kaznionice u Hrvatskoj radeći na plemenitom projektu za što je dobila i svjetsku nagradu te ponosna majka dvoje posvojene djece – brata i sestre.

U dva je mandata Snježana bila predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva, a u dva potpredsjednica, što je i trenutno/Foto: Privatni album

Sve to i još puno više opisuje kulturnjakinju, inače Križevčanku s bjelovarskom adresom koja cijelog radnoga vijeka promiče važnost čitanja i radi s djecom.

Počeci profesionalnog puta

- Sjećam se kako sam, nakon što sam završila Pedagošku akademiju - predškolski odgoj posvuda tražila posao. Bilo mi je svejedno gdje ću početi raditi pa sam slala zamolbe od Cresa do Zeline, važno mi je bilo samo da što prije počnem raditi. Pokazalo se tada slobodno mjestu u Bjelovaru, u vrtiću, gdje sam krenula kao zamjena. Bilo je to 1984. godine, a kada je istekao ugovor od osam mjeseci, od svih tada primljenih jedino ja nisam uspjela zadržati radno mjesto. To se na koncu pokazalo kao otvorena vrata u nekom drugom smjeru. Iako mi je tada bilo žao, sada više nije – priča nam Snježana Berak početke svog profesionalnog puta.

Cijeli svoj radni vijek Snježana radi s djecom/Foto: Martina Čapo

Vrlo brzo Snježana je pronašla novu priliku i novi posao. Bila je u to vrijeme jedini diplomirani odgajatelj, a budući da iz Bjelovara nije htjela otići, jedina je imala uvjete za rad u knjižnici, na mjestu voditeljice igraonice.

Igraonica s mališanima/Foto: Martina Čapo

- Prije mene je bilo osam osoba koje se nisu pronašle u tom poslu, ja sam došla kao deveta. Čim sam prihvatila posao, vidjela sam potencijale i ozbiljno se prihvatila rada. Dovela sam program igraonice, kao i odnos prema predškolcima koji nisu polaznici primarnog programa vrtića, do jedne nove razine i prepoznatljivosti u knjižničarskim krugovima – prisjeća se Berak i dodaje kako je najteže bilo doprijeti do obitelji koje imaju malu djecu, ali nisu polaznici vrtića.

Knjiga cijepljenja i dopisi

- Pitala sam se kako pronaći takve obitelji koje ne znaju za mogućnost da svoju djecu dovedu u knjižnicu na jedan kraći program, igru, socijalizaciju jer njime se jako puno dobiva. Nekada je taj program trajao znatno duže, otprilike dva i pol sata, a to je bilo prema tadašnjem svjetskom trendu koji je zagovarao boravak predškolske djece u narodnim knjižnicama. Znalo se kako djeca u toj dobi ne znaju čitati i jasno je da je jedini način bilo privući ih kroz igru. Ona je nešto prirodno za njih, a uz to slikovnica je genijalan, izvrstan medij kojim možeš postići sve što želiš s djecom. Tada sam otišla na dječji dispanzer i zamolila ih da mi daju knjigu cijepljenja. Budući da u to vrijeme nije bilo zakona o zaštiti osobnih podataka, na taj sam način izvukla imena djece, napravila veliki popis po godinama rođenja koje su me zanimale, odnosno, od treće godine pa do polaska u školu, te sam slala tim obiteljima obične dopisnice putem kojih sam ih pozvala da se priključe programu igraonice – priča Snježana početke popularnosti igraonice i dodaje kako se poslije toga priča širila i usmenom predajom. U to vrijeme, zagrebačka knjižnica imala je takav program i bila je primjer za nas rijetke koji smo se upustili u organizaciju takvog programa.

Aktivnosti za djecu na otvorenom česta su pojava/Foto: Privatni album

- Prije otprilike 20 godina pokrenuli smo i igraonicu za bebe, bili smo među tri posto knjižnica u Hrvatskoj koji su se prihvatili toga. Taj naš primjer dobre prakse izašao je u smjernicama za knjižnične usluge za bebe pa je to svakako nešto na što možemo biti ponosni – prisjeća se Snježana koja se dakle, cijeli svoj radni vijek bavi s najmlađima, s ranom pismenošću, ali ujedno i radi s roditeljima. U fokusu joj je promicanje čitanja od najranije dobi, a upravo je u tom segmentu puno učinila za što je ujedno dobila i brojna priznanja.

Kampanja "Čitaj mi"

- Za čitanje nikada nije prerano. Nema dobne granice, a to dokazuju brojna istraživanja. Zahvaljujući UNICEF-u, s kojim surađujem na brojnim projektima, imamo jednu divnu slikovnicu „Gledaj ova slatka mala lica“. Njome želimo poticati roditelje da od najranije dobi čitaju svojoj djeci. Dijelimo ju bebama do godine dana starosti koje ujedno imaju besplatan upis u knjižnicu. Već je deveta godina kako konstantno provodimo nacionalnu kampanju „Čitaj mi“ u kojoj sam osobno od prvoga dana. Brojne su aktivnosti, akcije i programi pokrenuti od tada. Možda je svima najvidljivije čitanje u Boho parku koje sam prije osam godina entuzijastično pokrenula. No, kroz sve te godine, brojna su predavanja, konferencije, skupovi, roditeljski sastanci, vrtići, škole, knjižničari, učitelji, odgajatelji, roditelji kojima sam kroz ime kampanje "Čitaj mi" zapravo govorila o važnosti čitanja od najranije dobi. Sjećam se kako je ta kampanja bila u utorak promovirana u Zagrebu, a ja sam već u petak istu organizirala u Bjelovaru – prisjeća se Snježana koja ističe kako čitanjem između ostalog, možemo svoje dijete umiriti kod odlaska liječniku, kada čekamo u redu u banci ili kada smo na putovanju… No, najprije je bitno o svemu tome educirati roditelje, dodaje.

Jedna od aktivnosti u sklopu kampanje "Čitaj mi"/Foto: Privatni album

- Kažem često roditeljima da čitaju naglas, pa makar to bili recepti za kolače ili dnevne novine. To je neobično važno za razvoj, prije svega, govora, za razvoj pažnje, percepcije, pamćenja, mišljenja, logičkog zakjlučivanja, novih spoznaja. Pomaže pri stvaranju emocionalne veze između djeteta i odraslog, razvije kreativno mišljenje, djetetove osjećaje, razumijevanje drugih i drugačijih, pa konačno pridonosi motivaciji za samostalno čitanje i uživanje u čitanju. Složena je to vještina, a upravo čitenja djetetu od najranije dobi pomaže djetetu da zavoli knjigu. Često su nam korisnici poslani i od strane logopeda, a dokaz dobre suradnje je i predstavljanje kampanje „Čitaj mi“ na skupovima logopeda ili u pedijatrijskim čekaonicama. Jako je važno u cijeli taj proces uvući što veći broj stručnjaka koji na bilo koji način sudjeluju u odgoju djeteta.

Podizanje svijesti

- Ako logoped ili pedijatar kažu da je čitanje jako važno, ta će riječ roditeljima puno više značiti nego kad im ja to kažem kao knjižničar. Surađujemo i s odjelom pedijatrije u OB Bjelovar gdje smo oformili sada već lijepu zbirku knjiga. U sklopu ove nacionalne kampanje ima još jedna mini kampanja „Čitam, dam, sretan sam“, kada se prikupljaju slikovnice i knjige koja su djeca prerasla i više im nisu potrebne, tako da na različite načine pokušavamo doprijeti do naših najmlađih – priča Snježana Berak i napominje kako je jedna od promocija čitanja i nova mogućnost učlanjenja cijele obitelji u knjižnicu za 120 kuna, s tim da svaki član može posuditi četiri knjige, odnosno u ljetnim mjesecima pet.

U gostima na odjelu pedijatrije u OB Bjelovar/Foto: Privatni album

Iako je to dugotrajan proces, Berak smatra da se ipak u Hrvatskoj lagano podiže svijest o važnosti čitanja. Ova je godina proglašena kao godinom čitanja, no i taj je korak, smatra Berak, premalo iskorišten. Često nadležni rade, ističe, sa zakašnjenjem.

- Strategija poticanja čitanja je donesena, akcijski plan postoji, no ništa se ne događa. Ostali mediji također kradu pažnju, a često i ne djeluju najpovoljnije. Primjerice, događa se da nam djeca školskog uzrasta ne znaju izrezati maleni krug sa škaricama. Sve su to alarmantni znakovi – iskrena je Snježana koja je ponosna „Crna ovca“. Naime, već šest godina Berak je u organizacijskom odboru pazinskog Međunarodnog festivala slikovnice „Ovca u kutiji“.

Dobitnica "Crne ovce"

- Prošle sam godine dobila nagradu „Crna ovca“ za promicanje hrvatske slikovnice. Obzirom da je bio Covid, sve se odvijalo preko zoom platforme. Jako su me iznenadili, a Crna ovca trebala bi mi ove godine biti i službeno uručena – pohvalila se Berak tek jednim od brojnih priznanja za rad. Valja svakako dodati kako je Snježana u dva mandata bila predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva, te u još dva potpredsjednica.

Rad s djecom i najmlađima ispunjava Snježanine dane/Foto: Privatni album

- Za Dan pismenosti organiziramo Međunarodni stručni skup, a ove godine tema je Digitalna pismenost i strategija digitalne uključenosti. Velika mi je čast i svjetska nagrada koju sam dobila za program koji se provodio u Europi. Riječ je o inovativnom trogodišnjem programu koji sam vodila. Zvao se Čitateljski program za roditelje zatvorenike i njihovu djecu. To je posebna priča, obišla sam sve zatvore i kaznionice u Hrvatskoj, a kasnije sam o tome držala predavanja u mnogim europskim gradovima. Mnogi su na tim predavanjima plakali kada su čuli pojedinosti i detalje s kojima smo se suočavali u zatvorima i kaznionicama. Bila je fora i kada su prijatelji pitali moju djecu „gdje ti je mama, a oni bi rekli „u zatvoru“. To je bilo jedno uistinu životno iskustvo. I sad se sva naježim – prisjeća se Snježana i odaje nam pojedinosti o tom nadasve humanom projektu.

Detalji iz zatvora

Taj projekt koji smo ispred Hrvatskog čitateljskog društva predložili, u suradnjom s Udrugom RODA, podržalo je Ministarstvo pravosuđa i financiralo njegovo provođenje. Ideja je nastala jer smo bili svjesni podatka kako ima 15 tisuća djece čiji roditelji su u zatvoru, a o toj djeci nitko ne skrbi – niti CZSS, niti škola, niti koja druga ustanova. Mnogi ne znaju da su im roditelji u zatvoru, a oni koji znaju, srame se toga, što je prirodno. Stoga smo osmislili da svaki roditelj zatvorenik izabere priču, pročita je i snimi na diktafonu. A pritom smo ih poticali da se direktno obraćaju svojem djetetu. Potom su zatvorski čuvari prebacivali snimke na CD i zajedno s potpuno novom slikovnicom, pričom ili knjigom koju je roditelj čitao, slali na ime i adresu djeteta – prisjeća se Snježana projekta i dodaje kako je prva tiskovna konferencija na temu projekta održana upravo u Bjelovaru, odnosno u bjelovarskom zatvoru.

Svjetska nagrada za promicanje čitanja u zatvorima i kaznionicama jedno je od dražih Snježaninih priznanja/Foto: Martina Čapo

- Kada sam se prvi puta pojavila pred zatvorenicima, jasno sam im rekla da ni sama ne znam jesam li ja za njih ili protiv njih. Naime, svi oni imaju potrebu ispričati svoju priču i svi su oni nevini, svi su sasvim slučajno završili iza rešetaka. Tako to prezentiraju. Stoga moram priznati da sam kroz taj odnos s njima izgrađivala i sebe, proživljavala sam pravu emocionalnu katarzu. Sjećam se kako sam u osječkom zatvoru tražila osoblje da priđem bliže zatvorenicima, pa su mi dozvolili da budemo svi u jednome krugu. Tako sam pridobila i njihovo povjerenje. Zatim, bila je jedna situacija kada sam tek kasnije saznala da sam zapravo u Lepoglavi sjedila pored trostrukog ubojice. No, da smo učinili dobru stvar i da bi taj projekt bilo nužno nastaviti govori brojne evaluacije koje smo dobili kao i jedan najnoviji primjer kada sam na ulici srela upravitelja bjelovarskog zatvora koji me istog treba pitao hoćemo li nastaviti s projektom – priča Snježana i ističe da su na najvećem dobitku bila upravo djeca zatvorenika kojima je taj projekt bio jedini način komunikacije s roditeljem koji je u zatvoru. Kada bi bilo prilike, rado bi i bez razmišljanja, priznaje nam Snježana, ponovno se uključila u isti projekt.

Radio emisije

- Devedesetih godina vodila sam i uređivala na Radio Bjelovaru emisiju za djecu naziva „Malci genijalci“. Mnogi me i danas podsjećaju na to. Djeca su uživo gostovala, imali smo uvijek nekog od stručnjaka za temu o kojoj smo govorili, puštale su se dječje pjesmice i obavezno preporuka za čitanje. Zatim, „Priče za dobro jutro“ išle su nedjeljom na Radio Tereziji šest godina, a snimila sam više od 300 priča iz fonda knjižnice. Odabrane su i priče za CD kojeg smo dijelili vrtićima uz priču koju sam čitala pri posjetama povodom rođendana kampanje "Čitaj mi!", nabraja nam Berak i dodaje kako je sve to bio dio volonterskog rada.

Kampanja "Čitaj mi" u Udruzi za autizam/Foto: Privatni album

- Onaj humanitarni traje i dan danas, u goste primamo OSIT-ovce, idemo kod njih, surađujemo zapravo sa svima koji to žele – iskrena je Snježana koju, osim što ima impresivan poslovni put protkan humanitarnim radom posvećen prvenstveno djeci, karakterizira plemenitost i u privatnom životu.

Snježana i suprug s djecom, Lukom i Hanom/Foto: Privatni album

Naime, ona i njezin suprug posvojili su dvoje djece – brata i sestru. Luka je danas 21-godišnjak, a Hana 17-godišnjakinja. Oboje su stigli u dom Berakovih kada su imali samo osam mjeseci.

Životna priča

- Puno su puta mediji pisali o našem primjeru, zaista smatram da je dobro poticati priče o posvojenju jer ako na taj način pomognemo samo jednom djetetu da pronađe put do posvojitelja – učinili smo plemenitu stvar. Suprug i ja nismo mogli imati biološku djecu, no kada smo to saznali, nije nam trebalo puno vremena da dođemo na ideju kako nas to ne smije zaustaviti na putu da postanemo roditelji. Nismo dugo čekali Luku, vrlo brzo nakon predavanja dokumentacije i zadovoljavanja svih formalnosti, zvali su nas iz Doma za nezbrinutu djecu. U tom tjednu, sjećam se kao danas, zvala sam i pitala smijemo li vidjeti bebu prije nego što ju uistinu dobijemo, a oni su nas obavijestili da već sutradan možemo doći po njega i odvesti ga kući. Takva se tada stvorila situacija povoljna i za dijete i za nas. Neopisiv je taj trenutak. Mi kod kuće ništa nismo imali pripremljeno za bebu, no uskočili su nam članovi obitelji i prijatelji i na trijemu nas je dočekala kompletna oprema za dijete. Prvi susret nas je u trenu pretvorio u roditelje. Nikada neću zaboraviti ostalu djecu u Domu koja te doslovno vuku za ruke kada prolaziš pored njih i ispituju „jesi li ti moja mama, jesi li ti došla po mene da me odvedeš kući“. To je nešto što se ne zaboravlja – prisjeća se Snježana koju je život svega tri godine kasnije nagradio još jednim djetetom.

Dolazak Hane

- Nazvali su nas i rekli kako Luka ima sestricu. Znam kako sam odmah vrisnula „DA“, no tada su me prekinuli i rekli kako Hana ima oštećenje sluha. Ja sam na to rekla „i što onda“. Luka je s nama išao po svoju seku koju je samo grlio i stiskao sebi i to je bio također jedan trenutak koji ne možeš nikada zaboraviti. Ja sam presretna osoba, majka dvoje djece, sretna što oni sa mnom i suprugom uistinu vole provoditi vrijeme. Često zajedno putujemo, privrženi smo jedni drugima i divno ih je gledati kako odrastaju i postaju ljudi – odaje nam Snježana koja je svojoj djeci vrlo brzo ispričala kako im ona nije biološka majka. Za način kako to učiniti, dobila je i savjet stručnjaka.

Obitelj je Snježani uvijek iznad i prije svega/Foto: Privatni album

- Znam da sam pričala Luki kako sam ja njegova majka, no ipak ga je rodila druga, prava majka. Tada me psiholog ispravio i pojasnio kako je ispravno djetetu reći „ja sam tvoja mama, druga žena te je samo rodila“.

Živi svoj posao

Snježana Berak također je članica Lutkarica, najnovije sekcije u Bjelovarskom kazalištu. Savjetnica je u županijskoj Udruzi osoba oštećenog sluha, a u međuvremenu je završila knjižničarstvo i postala magistra knjižničarstva. Prošle godine postala je viša knjižničarka što je također napredovanje u zvanju.

Snježana je dio lutkarske sekcije u Bjelovarskom kazalištu, popularno zvane Lutkarice/Foto: Privatni album

Na Dječjem odjelu bjelovarske Narodne knjižnice "Petar Preradović" voditeljica je Igraonice, a upravo ju je tamo upoznao velik broj Bjelovarčana, naročito mladih roditelja, te baka i djedova. Teško je zapravo riječima opisati kako to Snježana radi svoj posao. No, svi oni koji su uživo vidjeli taj odnos između nje i pojedinog djeteta, odmah će s radošću zaključiti kako ova žena živi svoj posao i kako je za njega rođena, na radost mnogih malih Bjelovarčana koji su tokom svoje najranije dobi imali privilegiju igrati se s tetom Snježanom, kako ju svi od milja zovemo. Pa makar smo u međuvremenu već odrasli.